Je li u cijeloj ovoj priči o uvođenju vojnog roka itko pitao mlade što oni žele? Je li itko pitao generaciju koja bi trebala služiti je li za to spremna, poklapa li se to s njihovim željama i općenito planovima? Recimo, planovima rada ili studiranja. Spomenuo je ministar Anušić kako su proveli ankete i kako je 73 posto ispitanika bilo za, dok ih je 27 posto bilo protiv. No, koje i kakve ankete?
Među onima koji bi sutra trebali služiti i kojih se to neposredno tiče ili među prosječnom populacijom koja je jedna od najstarijih u Europi? Jer da je 73% mladih za, pa interes za dragovoljno služenje bi bio ogroman, a ne sve manji. Ne bi uopće trebalo pričati o vojnoj obvezi.
Plenkovićeva ideja za prikupljanje glasova
Cijela priča je Plenkovićeva osobna izmišljotina jer ne postoje strateški dokumenti koji govore o toliko promijenjenim okolnostima da nam treba ponovno opće služenje vojnog roka. U pitanju je političko prelamanje preko koljena kako bi se u vučićevskom stilu (onaj Plenkovićev frendić iz Europskih pučana) pokupilo nešto rodoljubnih glasova generacije koje se cijela priča neposredno ne tiče, a izlaze na izbore u bitno većem postotku od mladih.
Plenković zna politiku - u Hrvatskoj na izbore najviše izlazi starija generacija i pri tome često glasa ne po tome kakav je tko političar, već po preferencijama prema jugoslavenskom diktatoru koji je mrtav već skoro 44 godine.
Mladi slabo izlaze na izbore i politika se jako trudi da tako i ostane. Želite dokaz da politika ne želi mlade na izborima? Kako to da preko e-Građana možete skoro sve, ali ne možete glasati? Zašto se ne možete ulogirati svojom osobnom iskaznicom i glasati elektronički? Kad bismo uveli elektroničko glasanje, onda bi netko napravio uspješnu kampanju preko TikToka i drugih mreža, dobio glasove mladih i nekoliko mjesta u saboru. Mladi žive online, kupuju online, pa bi i glasali online. A taj netko za koga bi glasali online ne bi bio ni HDZ ni SDP.
U obranu treba pametno ulagati
No, vratimo se na temu. Naprasno pokretanje priče o vojnom roku u vrijeme kada Hrvatska ionako izdvaja premalo za obranu (ispod smo onih 2% BDP-a koje traži NATO) dobro objašnjava zašto nam se mladi toliko iseljavaju. Njih u ovoj državi nitko ništa ne pita, pa ni o za njih bitnim stvarima.
O cijeloj priči možemo, naravno, s vojnog stajališta napisati knjige - nedostaje nam hrpa toga, protuzračna obrana još koristi opremu koju smo u prošlom stoljeću zaplijenili od JNA, ophodni brodovi su u nekom pravnom limbu, a nitko se ni ne usuđuje postaviti pitanje što je s glavnim borbenim tenkom, koji je također zastario. Oružane snage Republike Hrvatske trebaju još milijarde ulaganja i to treba biti jasno. Ali pametnih ulaganja.
Paradoks ulaganja u vojsku je da, ako dovoljno ulažete, nikada vam operativno neće trebati. Vojsku treba gledati kao vatrogasce na aerodromu - imate ih, morate ih imati, ljudi uredno rade, vježbaju, vrhunski su profesionalci, no cilj je da odu u mirovinu a da nikada ta svoja znanja u praksi nisu trebali iskoristiti. I zato trebamo ulagati tih 2% ili i 2.5% BDP-a, to nije sporno.
Umjesto rješavanja zaista ozbiljnih izazova koje imamo u sustavu obrane, ide se politički, usred predizborne kampanje, prelomiti - uvođenje vojnog roka. Po izjavama nadležnog ministra vidi se da se govori politički, radi skupljanja glasova ekipe čija je vojna obveza daleko u prošlosti. Kaže, naime, Anušić: "Od spavanja na vrijeme, neimanje laptopa uz sebe, puštanja loših navika i prihvaćanja dobrih navika. Ne bih rekao da će ih to odgojiti, ali ta iskustva i pristup će im svakako pomoći za život pred njima."
Ukratko, sada bi, umjesto ulaganja u sve u što treba uložiti (predsjednik Republike u više navrata spominje i zalihe granata), trebalo obnavljati objekte, graditi nove zgrade, trošiti ogroman novac za neku kratkoročnu obuku nakon koje ste taman toliko spremni da mislite da nešto znate, dok vas na bojišnici ne neutralizira dron kojim upravlja lik ispred nekog ekrana. Ispred ekrana koji ministar želi odmaknuti od mladih.
Da ne spominjemo i kako nismo još vidjeli usporedbu po čemu bi ulaganje u priučene vojnike, jer u par mjeseci postanete samo priučeni za suvremeni sukob, bilo bolje od ulaganja u kvalitetnu opremu i profesionalce koji će tom opremom raspolagati.
Žele li mladi uopće služiti vojsku?
Osnovno je pitanje - žele li mladi uopće služiti. Ako žele, nikakve promjene osim populariziranja dragovoljnog služenja vam ne trebaju. Ako ne žele, uzalud vam cijela priča. Ideja da ćete mlade generacije danas na nešto moći natjerati samo su ocvali snovi onih koji mlade ne razumiju i čiji su najbolji dani davno prošli. Mladi prvo ne poštuju formalne autoritete automatizmom, u smislu "on je političar", "on je direktor", "on je časnik", pa sada treba takav autoritet slušati. Oni će vas držati za autoritet i slušati ako svojim znanjem, radom i odnosom prema njima zavrijedite biti autoritet.
Ako mislite da treba nabijati mladima disciplinu, to je stvar kućnog odgoja, dijelom i škole, a ne države kroz vojni rok. Ako mislite da će se netko odreći ekrana ako to sam ne želi, neće. Ako mislite da se sada vojni instruktor može izderavati na vojnike kao legendarni Gunnery Sergeant Hartman iz filma Full Metal Jacket, danas bi bio suspendiran u roku odmah jer bi imao par prijava za kaznena djela, od uvrede nadalje. Ni u SAD-u, gdje je vojska i dalje pod ugovorom, profesionalna, više nije dozvoljen takav odnos prema vojniku. Prošla vremena.
Ako se nekome ne služi - ne možete ga natjerati
Ukratko, ako se nekome od mladih ne služi, neće služiti i, realno, u prvoj polovici 21. stoljeća ga ne možete natjerati. Može odbiti naredbu, može se išetati iz zgrade, može mu se ne ustajati rano, možete ga nakon toga poslati doma. Prošla su vremena vojnih pritvora i svega što smo imali u bivšoj državi i dobro je da su prošla.
Da ne govorimo o čisto operativnim stvarima - morate naučiti (dakle, vojni instruktori moraju naučiti) kako se uopće ophoditi prema današnjim mladima i kako uopće prenositi znanja generacijama rođenim u ovom stoljeću. Priče ekipe koja je preko 50, u stilu "kako je meni bilo na služenju u Trebinju", nikoga više ne zanimaju, dosadne su.
Razgovarajte s mladima, učinite im vojnu karijeru zanimljivom
Ukratko, ako želite da vam mladi nešto odrade, onda prvo razgovarajte s njima. Oni vam ništa ne moraju - ima ih malo i mogu birati i gdje će živjeti i što raditi. Ako želite da ih zainteresira služenje vojske, onda služenje učinite privlačnim.
Onima koji će profesionalno obavljati častan posao obrane domovine osigurajte vrhunsku opremu, vrhunsku obuku i primjerene životne uvjete, stan i plaću. Onima koji bi služili dragovoljno omogućite također pristojne uvjete, pristojnu naknadu i neka znanja i certifikacije koje kasnije mogu iskoristiti u civilnom životu. Učinite im to dragovoljno služenje zanimljivim i korisnim, pa će možda i ostati više godina pod profesionalnim ugovorom. Nikakvo obvezno služenje vam onda ne treba jer ćete s nametanjem obveza mladima imati samo problema.
I, da, najvažnije, učinite Hrvatsku poštenim i časnim mjestom, mjestom ugodnim za rad i život mladih ljudi, pa će ti mladi ljudi sami htjeti pomoći - neki dragovoljnim služenjem u oružanim snagama, neki profesionalno, neki angažmanima u civilnoj zaštiti, neki opet u dragovoljnim vatrogasnim društvima i GSS-u. Ali to je ipak teže nego pričati o vojnoj obvezi u sklopu predizborne kampanje.
Ako Plenković i sva ta ekipa koja trčkara oko njega i ponavlja njegove teze misle da mogu nešto prisilno nametnuti mladima koji danas imaju 18, 19, 20 ili 25 godina, znači samo da su puno dalje od realnosti i puno dalje od razumijevanja mladih nego što se moglo zamisliti.
Mladima više ne možete nametati ništa što oni ne žele. I znate što? To je najbolje u ovoj cijeloj priči, kamo sreće da su se i prijašnje generacije ponašale kako se današnji mladi ponašaju. Svijet bi bio puno bolje mjesto, sa sigurno manje užasa nego što nam je prošlo stoljeće ratova donijelo.
Možda je upravo pitanje stoljeća, ta vremenska dimenzija, glavno pitanje. Hrvatski političari, makar vole djelovati mladoliko i suvremeno, svojim mislima i djelovanjem su ljudi prošlog stoljeća.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala