Zamislite zemlju u kojoj na vlast dolaze Živi zid i Hasanbegović. Otprilike to se događa u Italiji

 

DVIJE anti-establišment stranke koje su ostvarile najbolji rezultat na talijanskim izborima i formirale koaliciju imaju prilično kontroverzan program za svoju buduću vladu: porezni rezovi, garantirani osnovni dohodak za siromašne Talijane i deportacija pola milijuna imigranata.

 

 

Populisti iz Pokreta pet zvijezda (M5S) i antiimigrantski krajnji desničari iz Lige (koja se ranije zvala Sjeverna liga i zagovarala odcjepljenje ili autonomiju sjeverne Italije) našli su zajedničke ciljeve u odbacivanju mjera štednje iz Bruxellesa, zahtjevu za otpisivanje čak 250 milijardi eura talijanskog javnog duga i zaustavljanju masovne migrantske krize pod svaku cijenu. 

 

M5S je kao pojedinačna stranka dobila daleko najviše zastupnika (133 od 630), dok je Liga dobila 73, što je opet više od 59 koliko je dobio njen koalicijski partner, Forza Italia bivšeg dugogodišnjeg premijera Silvija Berlusconija. Demokratska stranka dosadašnjeg premijera Matea Renzija, koja pripada lijevom centru, doživjela je potop s 88 mjesta u donjem i ključnom domu parlamenta. 

 

 

 

Novu vladu neće voditi ni Luigi di Maio, predsjednik M5S-a, ni Matteo Salvini, predsjednik Lige. Umjesto toga, kao kompromisno rješenje dogovorili su se da premijer bude profesor prava Giussepe Conte, 53-godišnjak iz Puglije u južnoj Italiji i malo poznati član M5S-a bez gotovo ikakvog političkog iskustva.

 

 

No ono što najviše povezuje ove dvije stranke i što najviše zabrinjava ostatak Europske unije njihov je euroskepticizam. Ni Pet zvjezdica ni Liga nisu fanovi jedinstvene europske valute piše BBC. Nema dugo da je Salvini opisao euro kao pogrešku za talijansku ekonomiju, a M5S tražio referendum o ostanku u EU-u. Međutim, i jedni i drugi su u međuvremenu ipak odustali od zahtjeva za izlaskom iz eurozone - sada govore da je žele reformirati iznutra. 

 

 

“Razvoj talijanskog euroskepticizma je šokantni događaj. Ovo je zasigurno bila najeurofilnija, najstrastvenije predana među velikim (europskim) državama. Njena elita složno je vjerovala da biti dijelom Europske unije u svakom pogledu vitalno, zbog čega je i tako očajnički željela postati dio eurozone u devedesetima. Što je onda pošlo ukrivo? Pa u biti, njeni rezultati u eurozoni. Imala je vrlo, vrlo duboku krizu nakon 2007., BDP je pao za oko 10 %. BDP po stanovniku vratit će se, izgleda, na nivo iz 2007. tek u 2020-ima. Dug je iznad 100 % BDP-a”, objašnjava glavni ekonomski komentator Financial Timesa, Martin Wolf. 

 

 

Italija je tako opustošena ekonomskom krizom iz 2008. da je njen BDP i danas 6 % manji i ima tri milijuna siromašnih više nego prije krize. Pet zvjezdica i Liga su dobili izbore obećavajući, među ostalim, da će izvući Talijane iz siromaštva pomoću zajamčenog osnovnog dohotka od 780 eura mjesečno za svaku siromašnu obitelj, pod uvjetom da primatelji aktivno traže posao. Taj je plan vrlo popularan među glasačima, ali procjenjuje se da će koštati vladu čak 17 milijardi eura, u zemlji s najvećim javnim dugom u EU-u i drugim najvećim u odnosu na BDP - 132 % BDP-a, odmah iza Grčke čiji dug iznosi 170 % BDP-a.

 

S druge strane, nova populistička vlada namjerava uvesti određenu verziju jedinstvenog poreza (eng. flat tax) u dvije stope, od 15 % i 20 %. Obitelji bi također dobile porezne olakšice od 3000 eura godišnje. Te mjere samo po sebi ne bi bile sporne; međutim, njihov program, odnosno “ugovor”, u svojih 58 stranica ne objašnjava kako će se ovi troškovi financirati, a ekonomisti procjenjuju da će za proračun značiti gubitak od 50 milijardi eura. Nadalje, planiraju ukinuti reformu mirovinskog sustava, koju je tehnokratski premijer Mario Monti pokrenuo nakon krize, a koja povećava dob za odlazak u mirovinu. Umjesto toga će uvesti novi bodovni sustav koji kombinira godine staža i dob, a uvest će i minimalnu mirovinu od 780 eura.

 

Uza sve ove troškove, nije čudno što Salvini, Di Maio i Conte traže reviziju europskog Pakta za stabilnost i rast koji ograničava dopušteni proračunski deficit država članica na 3 % BDP-a. Umjesto mjera štednje, kažu da će smanjiti dug oživljavanjem unutarnje potražnje. 

 

 

Osim fiskalne politike, ovaj se trojac namjerava suprotstaviti Bruxellesu i oko migracijske i azilantske politike. Tražit će veću pomoć Unije za Italiju, koja je trenutno najpogođenija masovnim priljevom migranata i izbjeglica koje dolaze preko Mediterana iz Libije, nakon što je Turska donekle suzbila izbjegličku rutu u Europu preko Egejskog mora i Grčke. Zahtijevaju i reformu Dublinske regulative prema kojoj je prva zemlja članica EU-a u koju uđu odgovorna za njihovo zbrinjavanje i rješavanje zahtjeva za azil. 

 

U Italiji je trenutno čak pola milijuna ilegalnih imigranata koje nova vlada namjerava deportirati “kao prioritet”. Kako bi lakše proveli ovu masovnu deportaciju, čiji razmjeri dosad nisu nikad dosad viđeni unutar EU-a, planira otvoriti “privremene ustanove za boravak”, odnosno migrantske centre diljem Italije iz kojih će ih zatim protjerivati u njihove domovine, uglavnom u Africi. Također se žele obračunati s bandama krijumčara ljudi, za što također traže snažniju suradnju ostatka EU-a. 

 

 

Posljednji, ali ne najmanje sporni dio njihovog programa njihov je zahtjev za približavanje Rusiji. Traže ukidanje europskih sankcija Moskvi koje su uvedene zbog rata u Ukrajini i aneksije Krima. Talijanski populisti smatraju Rusiju “potencijalnim partnerom za EU i NATO”, posebno u suzbijanju krijumčarenja migranata i nasilnih islamista koji su izvršili niz terorističkih napada u EU-u i Rusiji posljednjih godina. Znakovito je da vide Rusiju kao partnera u okončavanju ratova na Bliskom istoku, iako je vojno djelovanje Rusije i sirijskog režima ostavilo Siriju razorenom i opustošenom, a upravo EU je sada taj od koje ove dvije zemlje očekuju financiranje njene obnove.  

 

 

Iako ne zahtijeva izlazak iz eurozone, program buduće talijanske vlade ostavlja tu mogućnost otvorenom, a mogućnost da do toga zaista i dođe nije zanemariva, u slučaju da Bruxelles odbaci talijanske zahtjeve za otpisom duga, ublažavanjem pravila o deficitu i ukidanjem sankcija Rusiji. A ako vam sve navedeno zvuči poznato, to nije nimalo slučajno: Pokret pet zvijezda mogao bi se komotno nazvati talijanskom verzijom Živog zida. To je, na kraju krajeva, usporedba koju i sami lideri Živog zida, Ivan Sinčić i Ivan Pernar, često povlače.

 

Živi zid još uvijek nema realnu šansu doći na vlast, ali trenutno je treća najjača stranka, a ako se nastavi njihov rast i pad sve nepopularnijeg SDP-a, mogli bi uskoro postati i druga. I Živi zid i Pet zvijezda nastali su kao bizarni ideološki amalgam desnice i ljevice, jašući na valu ogorčenosti političkom elitom i nudeći u najmanju ruku ekscentrična, ako ne i opasna ekonomska rješenja. Što se ksenofobnih desničara iz Lige tiče, njih bi se najprikladnije moglo usporediti s Nezavisnima za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, kojima koketiranje s tamnom stranom hrvatske povijesti u Drugom svjetskom ratu nije strano.  

 

 

Neki analitičari upozoravaju da je ovo najekstremnija talijanska vlada od Drugog svjetskog rata i poraza fašista, kako piše CNN, pa čak i da su “moderni barbari pred vratima Rima", kako piše Financial Times. Usto, koliko god talijanski populistički izlet u nepoznato bio razlog za brigu, ovo nije prvi put za našeg susjeda s druge strane Jadrana. Italiju se još od dolaska demagoga Berlusconija na vlast devedesetih smatra jednom od najproblematičnijih EU članica. Osim toga, i Austrija je nedavno dobila izrazito desnu i antiimigrantski nastrojenu vladu - Mađarsku i Poljsku da ne spominjemo. Sličnosti s američkom administracijom Donalda Trumpa također se ne mogu zanemariti. Ali Uniji, unatoč brojnim pesimističnim prognozama i željama euroskeptika poput Nigela Faragea i Marine Le Pen, i dalje ne prijeti raspad. 

 

Osim toga, kada usporedimo zahtjeve Salvinija i Di Maija s onima koje su iznijeli Sinčić i Pernar na svom prvom stranačkom kongresu, dolazimo do zaključka da su ovi prvi u biti manje ekstremni: Sinčić i Pernar otvoreno traže napuštanje EU-a i NATO-a, što bi za malenu i siromašnu državu na geopolitički trusnom području poput Hrvatske, koje Rusija, Turska i druge autoritarne sile sve više vide kao svoju sferu interesa, bilo izuzetno opasno. Salvini i Di Maio barem ne traže takvo nešto za Italiju, a i njihovo podilaženje Rusiji je nešto umjerenije od Pernarove otvorene apologije Vladimira Putina. Što se izbjegličke krize tiče, tu je jako nezahvalno raditi usporedbe, budući da Hrvatska nema pola milijuna migranata i izbjeglica unutar svojih granica. No u svakom slučaju, njihova vlada mogla bi nam poslužiti kao ogledni primjer što se događa kada euroskeptični i proruski populisti dođu na vlast.