Autor fotografija: Goran Šafarek (nalazi se i na naslovnoj fotografiji)
INDEX labu, za koji je odnedavno kolumne počelo pisati šest vrhunskih znanstvenika, od danas se pridružio i biolog, istraživač, snimatelj, putopisac i avanturist Goran Šafarek.
Šafarek je do danas objavio više od stotinu popularnih prirodoznanstvenih i putopisnih članaka u brojnim poznatim svjetskim časopisima, od Meridijana, preko GEO-a do National Geographica. Autor je i nekoliko knjiga, među kojima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske i Priroda Hrvatske, a radio je i dokumentarne filmove, kako za poznate njemačke i francuske kuće, tako i za naš HRT.
Umjesto suhoparnim biografskim podacima, Šafarek se čitateljima Indexa već u prvoj svojoj kolumni odlučio predstaviti zanimljivom pričom popraćenom odličnim fotografskim i video materijalima kojima ilustrira privilegirani položaj i perspektivu biologa istraživača na ekspedicijama širom svijeta.
>>> Dosad objavljene kolumne: Index LAB
Zašto je biti biolog u tropima najljepši posao na svijetu?
Sparina i onaj karakterističan miris starog ulja napunili su mi nos dok sam udisao afrički zrak po izlasku iz aviona. Treći sam put na Madagaskaru, pomislih, dok sam skidao europsku toplu odjeću i prebacivao se na tropsku klimu. U frankofonoj zemlji, zahvaljujući znanju francuskog, s lakoćom sam prolazio sve uobičajene rutinske gnjavaže jednog aerodroma, a na izlazu me dočekao vjerni Tom, vozač službenog terenca Instituta za tropska istraživanja (ICTE). Osjetih se privilegiran pred turistima koji se sada iza ponoći moraju snalaziti s prijevozom do centra glavnog grada ove otočne države. Prisjetio sam se svoje prve vožnje ovuda nekoliko godina unazad, kada smo se usred noći kilometrima vozili kroz siromašna predgrađa, bez ikakvog znanja kamo idemo, u tmini jedne od najsiromašnijih zemalja na planetu. Očaj i neimaština tjeraju mnoge u zemljama trećeg svijeta, gdje život često ne vrijedi ni deset dolara, da posegnu za tuđim novčanikom, čak i nasilnim putem.
Imao sam sreće da sam proteklih godina prošao neka od najljepših područja svijeta - zeleni pakao Amazone, afričke savane s velikim životinjama, vulkanske otoke Galapagosa, azijske koraljne grebene i tolike druge prirodne atrakcije našeg plavo-zelenog planeta. No, ne kao turist, već u malo drukčijoj ulozi – kao biolog. Bio sam član istraživačkih ekipa koje su se bavile otrovnim afričkim zmijama, šarenim i otrovnim žabama Južne Amerike itd. Čak sam igrom slučaja završio u ratnoj Siriji gdje sam gledao rovove ISIL-a udaljene svega pedesetak metara. Sve to bilo je uglavnom u zimskom razdoblju jer od proljeća do jeseni boravim u Hrvatskoj.
U našoj sam domovini ronio u Plitvičkim jezerima, preveslao, preplivao ili preronio skoro sve naše rijeke, propješačio planine, družio se s medvjedima u Gorskom kotaru i jelenima u Kopačkom ritu. Sve dakako uz potrebne dozvole i uz visoki stupanj svijesti o neugrožavanju i očuvanju tih prostora.
Povlastice istraživača
Dok se vozimo sada već poznatim ulicama i dok upijamo neke od rijetkih promjena u egzotičnom Madagaskaru, već planiramo daljnje akcije. Prvo ćemo mjesec dana samostalno provesti eksperimente sa šarenim i otrovnim žabama usred džungle u močvarama Torotorofootsy, a potom će nam se pridružiti ostatak ekipe iz njemačkog sveučilišta u Braunschweigu u nacionalnom parku Ranomafana, Andringitra i na još mnogo lokacija. Istraživat ćemo evoluciju i srodstvene odnose tropskih životinja. Sve je unaprijed dogovoreno s nacionalnim parkovima, dozvole za rad su ishođene. Što je najbolje, troškove boravka pokriva istraživački projekt - od smještaja, transporta, hrane, pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu logistiku, prijeko potrebnu za snalaženje, kako na samom terenu, tako i po gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i toliko važno prevođenje jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (jezicima koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd.? Također, u dodiru smo s kolegama od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujemo kolekciju viceva sa svih strana svijeta.
Biolozi mogu svuda
Često bih, radeći u popularnim parkovima, sretao turiste. Oni bi prolazili jednim dijelom parka, po manje-više strogo označenim stazama, i kroz nekoliko sati već bi bili vani. Najčešće su u velikim grupama gdje se svatko natječe za fotku ili pogled s još desecima drugih turista. U park dolaze u podne, u vrijeme najvećih vrućina i najvećih gužvi i kada životinje koje žele vidjeti spavaju u hladovini. A onda kad je najbolje moraju nazad jer inače neće stići na prijevoz do smještaja. Mi bismo u parku ostajali danima, koliko god treba. Uz unaprijed dogovorena pravila ponašanja kretali smo se gdje god je trebalo. U neke parkove nitko osim znanstvenika ne može ni ući bez posebne dozvole, primjerice u spektakularni Yasuní u Amazoni gdje smo tri tjedna provodili evolucijske eksperimente u džungli.
No, nije nam sve bilo samo uživanje u prirodi. Treba odraditi posao, što često znači ili nekoliko tjedana na istoj lokaciji svaki dan obilaziti neki transekt ili bjesomučno svaki dan juriti terencem kako bi se istražila neka druga lokacija. Zato takva istraživanja dugo traju, najčešće sam ostajao po nekoliko mjeseci. No, to je ujedno prilika da se kao vlastiti džep upozna džungla, ili savana, ili planina. Dok je turist presretan da vidi pokojeg lemura ili lava, nama je to bila svakodnevica. U Južnoj Africi sam, htio ili ne htio, bio na stalnom safariju i već su mi dosadili svi ti slonovi i žirafe pa više nisam ni obraćao pažnju na njih. Jednom prilikom spavali smo u super luksuznom safari lodgeu gdje se noć plaća u stotinama dolara, no nama je to bilo gratis, a odužili smo se zanimljivim predavanjem gostima. No, luksuz je ipak izuzetak. Najčešće sam boravio u znanstvenim stanicama (što je jedna od idućih tema), često duboko u nekoj džungli. Znanstveni način života je i prilika da se uđe u domove običnih ljudi, što je rijetka privilegija putnika. Upravo u Torotorofootsyu smo bili u jednostavnoj kući seljačke obitelji bogu iza leđa. Navečer smo jeli zajedno s njima jednostavnu rižu, u mraku koji je tek slabo osvjetljavala jedna petrolejka.
Najljepše od lijepog
Pitaju me gdje mi je bilo najljepše, na što nemam odgovora. No, možda mogu izdvojiti Masoalu, veliki nacionalni park na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te međunarodnom organizacijom International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko od civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam desetak dana bili šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bismo preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam baš ovdje otkrio tri godine ranije. Krstarili bismo između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili se kroz uske kanjone rječica i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bismo na lemure nenavikle na ljude, koji baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bismo se u kamp za obroke. Sprali bismo prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Potom bismo isprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati uz zalazak sunca bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je također prilika da se doživi izvorni život ljudi, osobito stanovnika sela koji su često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta. Na Andamanima smo gledali otočić Sentinel gdje živi jedno od posljednjih nekontaktiranih plemena na svijetu, koje ratoborno odbija kontakt s vanjskim svijetom.
Konačno bismo se na kraju istraživanja vratili u „civilizaciju“, ustvari u neko zabačeno mjestašce na rubu džungle. Kad bi me pitali što radimo, priznajem, uživao bih u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu.“ Jer nema boljeg osjećaja od onog da se radi nešto konkretno i pozitivno. Nije to lijek za rak niti spas od globalnog siromaštva, ali je jedan mali djelić u otkrivanju prirodnih bogatstva naše planete.
Biografija
Goran Šafarek rođen je u Koprivnici gdje je završio osnovnu školu i opću gimnaziju. Diplomirao je na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu na kojemu se i zaposlio kao znanstveni novak – asistent. Radio je na znanstvenom istraživanju fitoplanktona Jadranskog mora. Bio je član uredništva znanstvenog časopisa Acta Botanica Croatica. Sudjelovao je na brojnim stručnim i znanstvenim projektima u Hrvatskoj, poput projekta restauracije močvarnih staništa uz rijeku Dravu, na projektu UNESCO-vog Biosfernog rezervata Drava-Mura te na biološkoj inventarizaciji uz rijeku Dravu pod vodstvom Svjetskog fonda za zaštitu prirode (WWF). Radio je na više projekata povezanih s turizmom i održivim razvojem ekološkog turizma i turizma promatranja ptica. Godinama se bavi istraživanjem i promoviranjem hrvatskih rijeka. Objavio je više od stotinu popularnih prirodoznanstvenih i putopisnih članaka u brojnim poznatim svjetskim časopisima, od Meridijana, preko GEO-a do National Geographica. Autor je nekoliko knjiga, među kojima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske i Priroda Hrvatske. Snimao je dokumentarne filmove, kako za poznate njemačke i francuske kuće, tako i za naš HRT. Bio je sudionik više znanstvenih ekspedicija. Glavni ciljevi istraživanja posljednjih nekoliko ekspedicija bili su: rasprostranjenost, filogeografija i evolucija gmazova i vodozemaca tropskih područja. Prilikom tih istraživanja otkriveno je i desetak vrsta vodozemaca i gmazova. Također je za Madagaskarsku državnu agenciju radio na razvoju turizma Madagaskara. U suradnji s Hrvatskom televizijom sudjelovao je u snimanju nekoliko dokumentarnih filmova. Jutarnji list stavio ga je na listu “100 ljudi koji su učinili Hrvatsku boljom”. Dobitnik je Medalje grada Koprivnice za sveukupni doprinos promicanju vrijednosti prirode u svrhu održivog razvoja. U posljednje vrijeme pomoću fotoaparata i kamere u knjigama, časopisima i filmovima promovira hrvatsku prirodu s ciljem održivog korištenja prostora. Pratite ga na Instagramu i Facebooku.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
Želite li momentalno primiti obavijest o svakoj objavljenoj kolumni naših vrhunskih znanstvenika, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Index Lab.
Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.