U OVOJ zemlji očito se ne može biti heroj, ako prije nisi bio zločinac. Kao Mirko Norac. Ili Glavašev izvršitelj Krunoslav Fehir. Ili Zagorčev "dželat" Hrvoje Petrač. Ili biblijski pravednik Damir Polančec. Ili (navodni) pokajnik Ivan Mravak. Ili sada Milena Šenator.
Bivša suradnica Miroslava Kutle pustila je suzu govoreći o tome kako želi "pravednu i poštenu Hrvatsku, koja će omogućiti da opstanemo ovisno o sposobnostima, afinitetima i ambicioznosti, a ne da osnovni preduvjet bude veza i preporuka, odnosno da to budu odabrani". A zatim je ostatak Latinice objašnjavala kako je godinama "iz crne blagajne" isplaćivala novac Kutlinim prijateljima, partnerima, suradnicima ili ljudima koji su od kontroverznog poduzetnika uzimali mito. I pritom se pohvalila da je famoznu "crnu knjižicu" s imenima Kutlinih klijenata sačuvala na sigurnom.
Prvi iskaz o tome dala je 2000. godine, ali ne kao svjedok, već optuženik za sudjelovanje u malverzacijama oko Tiska. U prvom suđenju je osuđena, u drugom stupnju oslobođena. Mladen Bajić njezino je svjedočenje - po običaju - pospremio u ladicu. Ili bacio u koš, svejedno.
Tko je prolijevao suze za poštenu i pravednu Hrvatsku?
I tako, dok su ljudi godinama sanjali poštenu i pravednu Hrvatsku i prolijevali suze zbog Kutle i njegovih pajdaša, Milena Šenator je "poštenu i pravednu Hrvatsku" sanjala radeći za tog istog Kutlu. Radi li se ovdje o istoj Hrvatskoj? O istom poštenju, istoj pravdi? O istom poimanju ambicije, o istim sposobnostima i afinitetima? Idu li u istu rečenicu i mentalni sklop Kutle i poštenje?
Slučaj Milene Šenator dobro se uklopio u obrazac. Najvećim borcima za poštenje i pravdu predstavljaju se upravo su oni koji su donedavno bili umočeni u nepoštenje i nepravdu. Jurica Pavičić prisjetio se ovih dana Vlade Gotovca i njegova slavnog govora pred Petom armijskom oblasti 1991. godine.
Bila je to dobra prilika da se istakne Gotovčeva vizija Hrvatske "koja je imala smisla samo ako je gotovo perfektna, ako obrazovanjem, radišnoću i čestitošću ispunjava mjeru sebe same kao ideala". Bilo je to još jedno dragocjeno podsjećanje na doba kad smo, piše Pavičić, "sami sebi postavljali više ciljeve, kad je ova zemlja još uvijek bila ideal, kad se vjerovalo da može i mora biti čista poput svečarskog stolnjaka".
Kutle, Tutle i Mutle
Danas, dva desetljeća kasnije, očito se moramo zadovoljiti malim stvarima. Recimo, da oda poštenjaku Gotovcu bude objavljena baš u Pavićevu Jutarnjem listu. Da iz Pavićeve Slobodne Dalmacije nedavno bude izbačen Dežulovićev tekst o Miroslavu Kutli. Da herojski svjedok protiv "Kutle, Tutle i Mutle" (i Sanadera) bude žena koja je obavljala prljave poslove za Kutlu. Da najveći borac protiv HDZ-a bude njegov dojučerašnji dužnosnik do grla umočen u afere. Da ona koja je godinama sjedila "zdesna Sanaderu" poziva narod da joj se "pridruži u borbi protiv korupcije i kriminala ". Da zločinci postanu heroji.
Je li Milena Šenator sanjala Gotovčevu Hrvatsku?
O kakvoj se onda pravdi i poštenju može govoriti? Je li Milena Šenator možda sanjala Gotovčevu Hrvatsku dok je iz "crne blagajne" dijelila 20 milijuna njemačkih maraka? Bi li se Gotovac zadovoljio ovom izvitoperenom verzijom pravde i poštenja: da zločinci postaju heroji, a pravi heroji na kraju moraju biti zahvalni zločincima?
Ali složit ćemo se, glupo je biti idealist. Za to je Vlado Gotovac bio živući primjer. Glupo je držati se pravde i poštenja, kad o tome danas najviše propovijedaju baš oni koji su ogrezli u nepravdi i nepoštenju. I kad pravdu kroje oni koji su je godinama opstruirali. I još uvijek je opstruiraju.
Nije kasno za preobraćenike
Naravno, nikad nije kasno za preobraćenike. Nikad nije kasno za poštenjake. Nikad nije kasno za suze i kajanje. Kao što nije kasno za "prodanu braću" i prevarene pokajnice. Za sve ove heroje, a ne zločince. Ali za njihovo zaklinjanje u "poštenu i pravednu Hrvatsku" ipak je kasno. Da ne kažemo i pomalo neukusno.