Zbog čega je Jeruzalem tako važan?

KAD je riječ o kontroverznim potezima američkog predsjednika Donalda Trumpa, konkurencija je prilično velika. Ali službeno priznanje Jeruzalema kao glavnog grada izazvalo je bijes i zgražanje s jedne strane i oduševljenje s druge kao malo koja njegova odluka dosad. Zbog čega status Jeruzalema izaziva tako snažne i tako podijeljene reakcije - ne samo u Izraelu i Palestini nego praktički u cijelom svijetu?

 

Podsjetimo, Trumpovu odluku o premještanju američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan opisao je kao “bacanje regije u vatru bez kraja” i “igranje milijardama ljudskih života”, palestinski predstavnik u Velikoj Britaniji kao “poljubac smrti mirovnim pregovorima” i “proglašenje rata muslimanima”, iranski predsjednik Hasan Ruhani kao “golemu zavjeru”, a palestinski Hamas kao “otvaranje vrata pakla” zbog koje su pozvali na novu intifadu - palestinski ustanak protiv izraelske okupacije koji je u dva navrata dosad, u nizu palestinskih terorističkih napada i izraelskih vojnih akcija, odnio na tisuće palestinskih i izraelskih života.

 

 

 

Još uvijek ne možemo govoriti o početku treće intifade koja bi zasigurno bacila Palestinu, Izrael i širu regiju u novi vihor sukoba i nestabilnosti, ali u istočnom Jeruzalemu i diljem Palestine već četvrti dan zaredom traju “dani bijesa”. U nasilnim sukobima palestinskih prosvjednika i izraelske vojske koji traju od petka ubijena su dva Palestinca, a ranjeno ih je najmanje 60. Iz Gaze su na izraelski grad Sderot, nakon dugog zatišja, ponovo ispaljene tri rakete, a na autobus izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali otvorena je vatra, bez žrtava. 

 

 

Prosvjedi su izbili i u Libanonu, Iranu i drugim većinski muslimanskim zemljama. Mnogo važnije, na Izvanrednoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a SAD je bio izoliran: veleposlanici Francuske, Velike Britanije, Italije, Švedske i Njemačke složno su poručili da, sukladno ranijim rezolucijama vijeća, i dalje smatraju istočni Jeruzalem dijelom okupiranih palestinskih teritorija. “Jeruzalem bi trebao biti glavni grad dviju država, Izraela i Palestine. Bez sporazuma (između Izraelaca i Palestinaca), mi ne priznajemo nikakav suverenitet nad Jeruzalemom", zaključili su.

 

No dok kritičari opisuju Trumpov potez kao golemu grešku i korak natrag u dugom i mučnom mirovnom procesu između Izraela i Palestine, za američku i izraelsku vladu, kao i njihove pristaše, to je jednostavno priznanje stvarnog stanja - činjenice da je Jeruzalem zaista već desetljećima sjedište izraelskih vlasti i 'de facto' prijestolnica te države. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu opisao je dan Trumpove odluke kao “povijesni”, a Palestincima poručio da, “što prije prihvate tu realnost, to će prije krenuti prema miru." Kako bismo razumjeli zbog čega je baš Jeruzalem presudna prepreka miru i suživotu između Izraelaca, Palestinaca i ostalih arapskih i muslimanskih naroda u regiji, potrebno je sagledati širi društveno-povijesni kontekst.    

 

Za početak, i Palestinci i Izraelci svojataju Jeruzalem kao glavni grad svoje države - iako ni jedna ni druga država nisu priznate od strane svih članica UN-a. Državnost Palestine priznaje 136 od 193 članice UN-a, u kojima od 2012. ima status države promatrača koja nije član, ali ne priznaju je Izrael, SAD i dobar dio razvijenih zemalja, uključujući većinu zemalja članica Europske unije. A dok  je Sporazumom iz Osla 1933. uspostavljena Palestinska samouprava kao vlada na palestinskim teritorijima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, Izrael i dalje ima 'de facto' vojnu kontrolu nad tim teritorijima. Ova okupacija, koja traje od Šestodnevnog rata 1967. u kojem je Izrael porazio koaliciju arapskih zemalja, jedna je od najduljih u modernoj povijesti. Izraelska vlada pak negira da je riječ o okupaciji i tvrdi da se radi o “osporavanim teritorijima”.

 

 

Istočni Jeruzalem, sastavni dio palestinskog teritorija, Izrael je također okupirao 1967., a potom i anektirao 1980. kada je Kneset (izraelski parlament) proglasio Jeruzalem “vječnom i nedjeljivom prijestolnicom”. No originalni plan međunarodne zajednice za Jeruzalem bio je potpuno drukčiji. Opća skupština UN-a 1947. u rezoluciji 181 predložila je podjelu tzv. Britanskog mandata za Palestinu (koji je obuhvaćao čitav teritorij između rijeke Jordan, Sredozemnog mora, Libanona i egipatskog Sinaja) na neovisnu židovsku državu, neovisnu arapsku državu i Jeruzalem kao posebni protektorat UN-a. 

 

Nakon prvog rata između upravo proglašene države Izrael i susjednih arapskih država, Izrael je zauzeo zapadni Jeruzalem, a Jordan istočni dio grada i Zapadnu obali. Jordan je taj teritorij nakon rata 1967. prepustio budućoj palestinskoj državi, ali, kao što je već navedeno, ostao je pod izraelskom okupacijom - i to ne samo prema mišljenju Palestinaca ili Arapa općenito, već i prema službenom stavu Međunarodnog suda pravde, Opće skupštine i Vijeća sigurnosti UN-a, kao i samog Izraelskog vrhovnog suda.

 

Za rješenje ovog “spora”, kojim bi Izrael i Palestina konačno u međusobnim pregovorima definirali svoje zajedničke granice, možda i najveća prepreka upravo je status Jeruzalema. SAD se posljednjim potezom jasno svrstao na stranu Izraela, no realno, američka neutralnost u ovom sporu uvijek je bila prilično neuvjerljiva fasada. SAD je daleko najsnažniji i najodaniji saveznik Izraela te glavni izvor vojne pomoći toj zemlji - samo prošle godine potpisan je sporazum o rekordnih 38 milijardi $ pomoći u naoružanju u sljedećih deset godina.

 

Unatoč povremenim kritikama, SAD nikada nije konkretno reagirao na kontinuiranu izraelsku okupaciju, izgledne ratne zločine u vojnim akcijama u Pojasu Gaze, sustavno kršenje ljudskih prava Palestinaca i ilegalno širenje židovskih naselja na okupiranim teritorijama, uključujući istočni Jeruzalem, kojim se sve više udaljava od mirovnog rješenja koje bi obje strane prihvatile. No čak i ako izraelske vlasti ne zanima mir s Palestincima, preostaje drugi egzistencijalni problem za židovsku državu - u slučaju da nastavi okupirati njihov teritorij, u toj će državi na dugi rok Palestinci vjerojatno biti većina. To znači da će Izrael moći biti ili demokratska ili židovska država, ali ne, kao dosad, oboje.

 

 

Spor oko Jeruzalema je, naravno, puno više od političkog. Njegova religijska dimenzija barem je jednako važna. Religija, je, jasno, bila i jedan od glavnih motiva i opravdanja cionističkog pokreta koji je u 19. i 20. stoljeću potaknuo naseljavanje Židova na područje današnjeg Izraela i osnivanje izraelske države nakon Holokausta, koji je zaustavljen tek završetkom Drugog svjetskog rata i porazom nacističke Njemačke. Sekularni cionistički argument - da Židovi, kao narod izložen doslovno tisućljetnim progona, trebaju i zaslužuju vlastitu državu koja bi ih zaštitila, ovime je dobio puno veću snagu, ali religijska komponenta ostalo je neraskidivo povezana i s cionizmom i s njegovim protivnicima.

 

Netanyahu se i sam pozvao na religiju, odnosno na zajedničko sveto pismo Židova i kršćana, kad je pri posjetu Francuskoj jučer ustvrdio da je Jeruzalem bio glavni grad Izraela 3000 godina. “Nastojanja da se zaniječe milenijska veza židovskog naroda s Jeruzalemom su apsurdna. Možete to pročitati u jednoj jako dobroj knjizi - zove se Biblija. Gdje bi drugdje bio glavni grad Izraela nego u Jeruzalemu”, zaključio je izraelski premijer, vješto podvaljujući religijska vjerovanja pod legitimne političke, pravne ili povijesne argumente. 

 

 

No osim većine židovskih vjernika, religijski temelj za inzistiranje na Jeruzalemu kao “nepodijeljenoj i vječnoj” židovskoj prijestolnici dijeli i dobar dio kršćana - prvenstveno tzv. evanđelista (eng. evangelicals) iz SAD-a. Kao što piše Max Fisher u analizi za New York Times, rast evanđelista, odnosno kršćanske desnice u Americi kao političkog pokreta od osamdesetih godina prošlog stoljeća i njegov sve veći utjecaj na politiku Republikanske stranke rezultirao je i sve izraženijom pro-izraelskom politikom SAD-a. Bezuvjetna evanđelistička podrška Izraelu ima korijene u milenarističkoj teologiji, prema kojoj je sam Bog odabrao Jeruzalem kao prijestolnicu izraelskog naroda, a taj božanski dekret vrijedi i dan-danas. Usto, evanđelisti su mahom i “kršćanski cionisti”, budući da vjeruju kako je okupljanje židovske dijaspore u Izraelu i obnova razorenog Solomonovog hrama preduvjet za povratak Isusa Krista na zemlju i sudnji dan. 

 

Drugim riječima, apokaliptična praznovjerja radi kojih kršćanski fundamentalisti cinično koriste Židove (i arapske kršćane) kao pijune fenomen su bez kojeg se ne može potpuno objasniti kriza u Izraelu, odnosno Palestini. Religijski fundamentalizam - kršćanski, židovski i islamski, povezan s politikom identiteta i šovinizmom prema pripadnicima drugih vjera možda je i glavni razlog zašto već sedam desetljeća nema mira između ovih dvaju naroda.

 

Spor se ne vrti samo oko zemlje, već i oko kršćanskih, židovskih i muslimanskih svetišta u Jeruzalemu: od džamije Al-Aksa kao trećeg najvažnijeg svetog mjesta u Islamu do ruševina židovskog Drugog hrama i kršćanske Crkve svetog groba (ispod koje je Isus navodno pokopan). Kada se Netanyahu poziva na Bibliju kao legitimitet za proglašenje izraelske prijestolnice, radi se o nimalo suptilnom korištenju kršćanskih vjerovanja. Isto vrijedi kada islamisti iz različitih zemalja pozivaju na obranu Al-Kudsa (muslimanskog imena za Jeruzalem, u doslovnom prijevodu s arapskog “Sveti (Grad)”.  

 

 

Trump u govoru povodom svoje odluke nije eksplicitno priznao izraelsku aneksiju istočnog Jeruzalema, ali nije ju ni odbacio. Drugim riječima, nije zatražio da istočni Jeruzalem bude prijestolnica Palestine ili da "Sveti Grad" u cjelini bude zajednička prijestolnica dvaju država, što se smatra jedinim scenarijem za održivo mirovno rješenje. Trump je ovim, na određeni način, zaigrao na sve ili ništa, računajući da je kupio dovoljno dobre volje izraelskih vlasti da bi one same zauzvrat pristale na ustupke prema evidentno slabijoj strani u sukobu - Palestincima. Ipak, to je u osnovi bila i strategija njegovih prethodnika, od Baracka Obame do Billa Clintona, koji su smatrali da moraju Izraelcima dati ustupke kako bi ih uvjerili da palestinski suverenitet ne ugrožava izraelski.

 

Međutim, Trump je u biti učinio upravo ono zbog čega je oštro kritizirao Obamu u slučaju nuklearnog sporazuma s Iranom - pristao je na ustupke Izraelu bez da je zauzvrat osigurao konkretne protuustupke s njihove strane. Ključno pitanje sada glasi: ima li u izraelskoj vladi političke volje za kompromisnim rješenjem koje neće ostaviti palestinsku stranu poniženom, ogorčenom i, najvažnije, okupiranom? Jer, scenarij u kojem bi Jeruzalem ostao grad koji pripada isključivo židovskoj državi značio bi upravo to. 

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Jeruzalem, Izrael i Palestinu, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tagove: Jeruzalem, Izrael, Palestina. 

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.