INDEXOV PUTOPIS Upoznao sam meksičku "vješticu", a onda jedva preživio zvjerski napad
Foto: Vedran Buble
POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Kostarike, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.
Za vrelih dana u Guadalajari, drugom najvećem središtu Meksika s četiri milijuna duša, dva su izleta bila više no osvježavajuća. Naša domaćica Montsecita, inače vrsna kuharica, jednog nas je popodneva odvukla na degustaciju ulične hrane u obližnji Tlaquepaque. Iako smo prethodnih tjedana junački uronili u čari meksičke kuhinje (i tako svakojako ostali bez daha), bilo je to specifično iskustvo. Probali smo i što smo trebali i što nismo (pečene crve i frigane skakavce), a na koncu sam se osjećao kao sportski novinari u Tomislavcu za vrijeme Snježne kraljice, s onim prepoznatljivim bućkurišem u želucu.
U rodnom mjestu Sergija Bustamantea
Tlaquepaque je hrvatska verzija Sljemena, zaboravljeno mjesto od kojeg su lokalni moćnici odlučili preko noći stvoriti atrakciju. Pa tako danas, osim obilja plesa i žive svirke na ulicama, gradić broji izniman broj umjetničkih galerija. Jedna od njih posebno mi je zapela za oko, a riječ je o kući Sergia Bustamantea. Da se ne pravim pametan i pričam o impresivnim linijama i dubokim subliminalnim porukama, proguglajte ovog majstora. Ne predmnijevam da se nešto posebno razumijem u kiparstvo, no izložbeni primjerci ostavili su me bez daha gotovo jednako kao i njihove astronomske cijene.
A dva sata od glavnog grada savezne države Jalisco, opjevanog u vječnoj pjesmi "Guadalajara, Guadalajara", nalazi se Tequila, mjesto rođenja slavnog istoimenog pića bez kojeg bi ona stoput prepričana mladenačka pijanstva bila puno siromašnija. Ne želeći propustiti priliku i s izvora kušati eliksir koji netom završeni radni tjedan čini podnošljivijim, a onaj što dolazi naizgled jednostavnijim, naši domaćini Montsecita i Everado, sa zadovoljstvom su nam se pridružili. Da nas po dolasku u Tequilu, strvinari s ogrlicom turističkih agencija ne bi okružili, turu smo rezervirali.
Ringišpil na urođenički način
Čekajući prijevoz na glavnom trgu, na moje veliko oduševljenje prisustvovali smo neobičnom performansu urođenika. Kao što možete vidjeti na slici, pozornicu predstavlja petnaest metara visoki balvan s okvirom i koloturnikom na vrhu te klinovima kao stepenicama sa strane. Na puni sat performeri se uzveru na vrh, a nakon što maestro završi s muzičkim dijelom ceremonije, preostala četvorica, svezani konopom oko struka, počnu se naglavce spuštati, vrteći se u krug poput ringišpila. Sjajno! Naravno da je onaj nestašni dječak u meni odmah htio pokušati isto, no očinski su me opomenuli da proces učenja traje godinama.
Srećom pa ista pravila nemaju i kada je tekila u pitanju. Desetak minuta kasnije stigao je i taj famozni prijevoz u obliku goleme bačve pa smo krenuli u "ponos Meksika", posljednju tvornicu tekile koja nije u rukama stranaca. Nakon zavodljivih uvodnih riječi, naš vodič Carlos dobrih je sat vremena drobio na španjolskom o procesu proizvodnje, a ja sam se svojski naprezao sve pohvatati. Nimalo na pomoći pritom nije bio snažni miris soka od agave koji je doslovno parao nosnice. Uglavnom, ako sam dobro shvatio, otprilike to izgleda ovako. Glave agave čupaju se iz zemlje, čiste, peru, a potom sortiraju.
U carstvu tekile: Piće koje su mnogi zamrzili, a da nisu probali onu izvornu verziju
Manje će dati tekilu slabije kvalitete, poznatiju pod imenom Blanca, a veće one kvalitetnije, nepoznatije pod imenom Reposada i Aneja. Jednom kad se termički obrade u peći, glave se gnječe i dobiva se čisti sok od agave koji se dvadeset i četiri sata ostavlja na vrenju. Slijedi prva destilacija, a njen produkt sadrži enorman, za čovjeka smrtonosan postotak alkohola, a potom i druga, dok samo najskuplje verzije broje tri. Blanca ili mlada tekila sprema se u bačve od inoxa, a Reposada u drvene bačve na nekoliko mjeseci. Za razliku od prozirne Blance, ova je nešto žuća.
Na koncu, za dobiti Aneju, tekila mora odstajati najmanje tri godine u bačvi, a rezultat je sasvim tamna tekućina. Naravno ona je prilično skuplja od Reposade i Blance. Mnogi ljudi u Hrvatskoj, među koje sam spadao i sam, ne znaju kako 100 postotna tekila od agave nema nimalo šećera i u teoriji ne izaziva glavobolju, međutim takvu je tekilu kod nas vrlo teško pronaći. Na oskudnijem europskom tržištu ona je najčešće pomiješana sa sokom šećerne trske, glavnim krivcem zbog kojeg su mnogi zamrzili tekilu, a da onu pravu verziju nikada nisu ni okusili.
Upute za ispijanje tekile
Naš vodič Jorge, ako je vjerovati usnama ispod njegovih kronerskih brčina, svakog dana na poslu popije barem litru tekile. Isprva mi je to djelovalo pretjerano, međutim kad je po završetku ture izrecitirao pjesmu posvećenu ovom božanskom piću, a potom barem dva deca direktno ulio u grlo, bilo mi je teško zadržati nepovjerenje. Pritom nam je pokazao bicikl s kojom putuje do posla i natrag te otkrio tajnu ispijanja veće količine tekile bez ozbiljnijih posljedica. Gutljaj valja tri sekunde promućkati u ustima, tek onda pustiti da se tekućina slije niz grlo, a zatim izdahnuti alkoholne pare.
Naivno ili ne od mene, dječački poslušno slijedio sam upute na svečanoj konzumaciji koja je uslijedila, no svejedno su mi po povratku iz tvornice koraci bili nešto mekši, a svijet oko mene nešto usporeniji i pristupačniji. Iako je tura bila prilično interesantna, osobno su mi od samog procesa proizvodnje, zanimljivija bila nepregledna polja plave agave. Cijelo područje oko Tequile okruženo je nepreglednim plantažama, a na pojedinim dijelovima kaktusi se toliko plave da izgledaju kao kakvo egzotično jezero. Zaista unikatan prizor, jednako impresivan kao vanzemaljski labirinti plantaža čaja u indijskom Munnaru.
U domu nekad najbogatije obitelji Oaxace
S ovim divnim slikama sljedećeg smo se jutra oprostili od Jalisca i krenuli dvije tisuće kilometara južnije u jednu od najsiromašnijih saveznih država - Oaxacu. U istoimenom glavnom gradu čekao nas je domaćin Sergio koji živi sa svojom majkom u kućerini od tri kata i najmanje šest stotina kvadrata. Iako ćete na prvu pomisliti da smo imali strasnu sreću, varate se. U villi vrijeme kao da je stalo sredinom osamdesetih godina, a naša soba, u kojoj su nekada spavale Sergiove sestre, izgledala je kao da nije očišćena od trena kad su se one sretno udale i napustile obiteljsko gnijezdo.
Šetajući mračnim hodnicima koji su doslovce pričali priču, jedva sam dočekao da mi Sergio ispripovijeda povijest tog mjesta i njenih nesretnih ukućana. Kako kaže, njegova je majka sedamdesetih godina posjedovala čak 20 hotela i bila najbogatija žena u gradu. Tijekom luksuznih godina čak se četiri puta udavala da bi na kraju od slatkog života dobila šećernu bolest zbog koje je oslijepila i na kraju bankrotirala. Od silnog bogatstva ostala tek ta trošna kuća. Majka je danas teško bolesna. Preboljela je rak želuca i sepsu krvi te do sada imala preko deset operacija, a Sergio se kune da je besmrtna.
Šuljanje pokraj slijepe majke
I on je na prvu prilično čudnovat momak. Kao mladić proputovao je dobar dio svijeta, no u posljednje vrijeme nema posla i živi s majkom od nešto mizerne ušteđevine što im je ostalo. Blizu je 40. godine i još ne zna što bi sa životom. 2016. proveo je na farmi marihuane u Kaliforniji, a otkako je prije pola godine prvi put probao Ayahuascu, njegov se život, kaže potpuno promijenio. Shvatio je što je njegov zadatak na zemlji - proći biciklom cijeli Meksiko. A vjerovali ili ne, Sergio nas je u kuću svoje majke pozvao bez njenog znanja, tako da smo se ovom golemom kućerinom morali šuljati na prstima.
Međutim postojao je jedan objektivno veliki problem - majčin veliki bračni krevet bio je smješten odmah pokraj dnevnog boravka i kuhinje, odijeljen jedino velikim starinskim paravanom. Sretna je okolnost bila što je nedavno, kako Sergio tvrdi, upala u minus, fazu tijekom koje spava barem 20 sati svaki dan. "Sad možete biti mirni, teško da ćete je uopće vidjeti budnu. Ali kada je u plusu, onda se ne usudim dovesti nikoga. Kao mahnita maršira stanom gore-dolje bez da danima sklopi oka. Pritom guta na desetke tableta za spavanje, ali baš ništa joj ne pomaže. Tad je pravi zombi."
Muzej uspomena
Naravno da je teorija uvijek drugačija od prakse. Dok sam se jednog popodneva gegao prema kuhinji uzeti sok iz frižidera, zaustavio me njen glas. "Tko je to?" Krv mi se sledila u žilama. Kako je Sergio rekao da joj ne odgovaramo, nastavio sam se šuljati. "Sergio, jesi to ti? Odgovorite mi! Tko je to? Znam da je netko tu". Na ove riječi zastao sam i zadržao dah, a tek kad je jednom spustila glavu na jastuk, usudio sam se nastaviti hod. No umjesto da se tu završi, cijela je predstava počela iz početka. Mom suputniku Tini ovakva i slična iskustva nisu baš legla, no meni, na jedan bolestan način, jesu.
U par navrata dok je majka čvrsto spavala, Sergio je iskoristio priliku i pokazao nam kuću. Neke stvari ostavile su me bez daha. Kao prvo iza kuće je u tropskom zelenilu bio smješten golemi bazen. Odmah sam ga mogao zamisliti kako je izgledao trideset godina unazad, s luksuznim ležaljkama i pripadajućom svitom posluge. Na žalost, konobari su bili davna prošlost, a što je puno gore, nitko ga nije očistio barem dvadeset godina. Sam Sergio posljednji se put tu okupao 1999. Još zanimljivija bila mi je soba koja se odmah nastavlja na vrt. U ostakljenom zimskom vrtu nalazio se muzej stvarčica koje je njegova majka donijela s putovanja.
Motorom na Mount Alban
Bilo je tu na desetke kineskih vaza, japanskih mačeva i afričkih instrumenata te stotine raznoraznih orijentalnih drangulija. Posebno mjesto na jednom regalu zauzimale su žličice za kavu iz svih države svijeta. Naravno, bila je tamo i ona Jugoslavije. No koliko god me ovo mjesto impresioniralo, toliko me i rastužilo: U toj sam ženi dijelom vidio sebe. Cijelog života putovala je i skupljala suvenire, a sad pod stare dane oni skupljaju prašinu. Što je najgore ne može ih ni vidjeti pa predstavljaju samo strašni podsjetnik na prolaznost bogatstva, ali i samog života. Tješio sam se kako joj barem žarke slike uspomena i dalje slijevaju tamnim kapcima.
Inače, Oaxacu sam upoznao nešto bolje no ostale gradove u Meksiku prvenstveno jer mi je Sergio nabavio motor. Posudio ga je od svog učitelja taekwondoa. Zašto je Profe, kako ga od milja zove, potpunom strancu dao u ruke svoj nov novcati motor popularnog lokalnog brenda Italika, još mi ne ide u glavu, no moram priznati da mi je cijelo vrijeme upravo to nedostajalo. Sloboda istraživanja gradova i prirode na motoru kakva je u Aziji normalna i izuzetno jeftina, a ovdje nesvakidašnja i jako skupa. Cijeli dan klizao sam kamenim ulicama, a onda se odlučio popeti na slavni Mount Alban.
Warriorsi po meksički
Riječ je o drevnom majanskom gradu na vrhu planine, s kojeg se pruža lijep pogled na Oaxacu. No više od pogleda, impresionirao me ugođaj u tom majanskom hramu. Šetajući drevnim puteljcima, gotovo da sam mogao zamisliti kako je to sve izgledalo više od tisuću godina ranije. Iskopine Mount Albana sjajno su očuvane i užitak je nevjerojatan. Moram priznati da mi je na koncu ostavio dublji utisak no Teotihuacan, slavni lokalitet u predgrađu Meksiko Cityja. Na povratku kući već me uhvatila noć, a ono na što me Sergio nije upozorio, bili su ulični psi koji tad poput gangstera izlaze na cestu.
Tražeći put do kuće, ušao sam u jedan kvart i jedva iz njega izvukao živu glavu. Naime, vozio sam nekih 20 km/h, a onda je jedan pas iskočio pred mene i počeo zvjerski lajati. Instinktivno sam dao gas i tako upao u još veće probleme. Niotkud su se počeli pojavljivati i drugi psi. Na koncu sam preostalih pet stotina metara ulice, osjećajući se kao Warriorsi u onom slavnom hollywoodskom hitu osamdesetih, punim gasom letio preko niza ležećih policajaca, dok je za mnom bjesnila potjera od najmanje dvadeset pobješnjelih pasa. Noge sam pritom držao visoko u zraku kako me njihova iskešena zubala ne bi dohvatila.
Stranac u svom rodnom gradu
No dobro, sve je dobro što se dobro svrši. Na sreću neozlijeđen, narednih sam dana ovakva mjesta isključivo obilazio u društvu Sergija, prilikom čega mi se potužio kako ga zbog njegovog europeiziranog izgleda i pasi i ljudi njegova rodnog grada na prvu smatraju strancem. Tako mu je bilo i od najmlađih dana, a i ljudi koji su ga znali, zbog te urođene submisivnosti lokalaca, smatrali su ga boljim i vrjednijim od sebe. To ga je užasno smetalo ponajprije jer je vrlo teško uspijevao uspostaviti prisan odnos s njima.
"Zbog boje kože oduvijek su me smatrali bogatim bijelcem koji uvijek dobiva što poželi. Ruku na srce, u ranom djetinjstvu tako je i bilo, međutim kad sam krenuo u srednju školu, moja obitelj već je bila na rubu egzistencije. Obiteljsku vilu svi su zvali Dvorac drakula, ali to je bilo zbog moje majke koja je zaista vještica. Četiri se puta udavala, imam dva polubrata i dvije polusestre s različitim muškarcima, a nikada me u životu nije zagrlila, a kamoli poljubila. Naša obitelj užasno je disfunkcionalna i onaj jedan dan kad se godišnje tradicionalno okupljamo, svi nastoje izbjeći.
"Uglavnom u srednjoj školi nisam imao prebijene pare osim te kućerine koja je trulila i raspadala se iznutra, a svi su me smatrali pijanim bogatašem. A to što nisam imao novca, tumačili su škrtošću i glumom, očajničkim pokušajima da se uklopim. Nikako nisam mogao doći na svoje. Nisam bio prihvaćen ni u kući ni u društvu, a tako će vjerojatno ostati do kraja života. Evo vidiš", zlovoljno je primijetio kad mu se jedan ulični prodavač obratio na engleskom jeziku. "No valjda će i ta besmrtna majka jednom umrijeti pa ću prodati onu kućerinu i do kraja života živjeti kao car, onaj za kakvog su me oduvijek smatrali ovdje", rekao je Sergio onim zločestim osmijehom kojim djeca čine nešto u inat majkama i pokazao na kino plakat s pornićima.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati