Intervju Ive Brešana pred kraj Jugoslavije: "Otkud toliki Dalmatinci kao uspješni ljudi u Zagrebu?"
Foto: YugoPapir
DANAS je u Šibeniku u 81. godini preminuo profesor, akademik i dramski pisac Ivo Brešan, a tom tužnom prilikom prisjećamo se intervjua koji je dao davne 1989. godine.
Kolovoz 1989: Ivo Brešan, književnik iz Šibenika, u posljednje vrijeme postaje sve prisutniji na našoj javnoj sceni. Širokoj su publici još u sjećanju junaci serije "Ptice nebeske" pisane po njegovu scenariju. Ubrzo se u biblioteci "Hit" treba pojaviti i roman po motivima iz serije. Na filmskom festivalu u Puli prikazuje se film Veljka Bulajića "Donator", također snimljen po njegovu scenariju.
Trenutno neumorni Profesor, kako ga sugrađani zovu zbog dugogodišnjeg rada u šibenskoj gimnaziji, radi na obradi Shakespeareove "Ukroćene goropadnice."
A drame su ono po čemu i je najpoznatiji. Prva, "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" izazvala je niz polemika, ali i priznanja. Ova se adaptacija Shakespeareova djela u poslijeratni krš dalmatinske Zagore danas smatra klasikom hrvatske književnosti.
Kako sada, kada se vaša djela bez ikakvih problema igraju širom Jugoslavije i Europe, gledate sva ona osporavanja koja su vas pratila?
Danas mi je sve to smiješno. Tada nije bilo, ni u kojem slučaju! Štoviše, sa strahom sam iščekivao rasplet. Sada se vidi da je to bio nesporazum koji je proistekao iz toga što su se ljudi počeli prepoznavati. Problem ne nastaje kada netko sam sebe prepoznaje, već kada ga drugi počnu prepoznavati ili "prepoznavati".
Tada su prepoznati ljudi koji su imali u rukama moć. Oni su u to vrijeme grmjeli i oblačili. Te su drame tako djelovale, jer su govorile o istini koja se zapravo nije smjela javno reći. Zato "Hamlet" i jest djelovao kao bomba. Danas to više nije moguće, ne postoje istine koje se moraju prešutjeti, sve je jasno i glasno.
Nitko nije rekao: "Zabranjeno!"
Nije došlo ni do kakvih zabrana?
Ne, jer to nije bilo potrebno. Radilo se onako kako je to kod nas bilo uobičajeno, znači, nitko nije izravno kazao: taj komad treba zabraniti. Nije ni trebao, u to je vrijeme odlično funkcionirala ta naša birokratska samocenzura u samim teatrima.
Dovoljan je bio negativni komentar u javnosti, naravno, naručen i odmah se posijao strah. A potom te ljudi iz teatra počnu "skidati", na ledu si a da te na njega nitko nije ni stavio, barem ne službeno.
Sada više niste na ledu. Da li je to između ostaloga i zato što sada negativaca, primitivnih karijerista poput Bukare, kakvi su se, očito, prepoznavali, ima manje?
Ne bih rekao. Takvi likovi i takvi karakteri u svakome društvu i svakome vremenu egzistiraju, "Bukara" uvijek ima i uvijek će ih biti. Istina, vremena im nisu uvijek jednako sklona - kod nas su očito bila - ali i ovo vrijeme ima svoje Bukare koji su možda drugačiji od nekadašnjih, promijenili su formu, ali su ipak tu i djeluju, možda malo suptilnije nego prije.
Osim ljudskim naravima i svim njihovim slabostima i ograničenjima, vaša djela govore i mitovima jednoga vremena. Sada kad smo pomislili da su mitovi pri kraju, javljaju se novi.
Masi je uvijek potreban mit. I cijela naša povijest sazdana je manje ili više od mitova. Prema tome, teško je uopće i pomišljati da će doći neko vrijeme u kojemu ih neće biti. Pitanje je što u ovome trenutku kada smo suočeni s brojnim mitologijama koje se međusobno "kolju"?
Problem jest u tome što pokušaj demitologizacije jedne mitske ideje automatski donosi prihvaćanje od pobornika druge, htjeli to ili ne. Pisac dolazi u apsurdnu situaciju u kojoj se protiv svoje volje opredjeljuje.
Istina, ima pisaca koji su svjesno u službi mitova, u prvim borbenim redovima dnevne politike, no to nisu pisci. Ako su i bili, time prestaju biti - istinski umjetnik mora biti iznad bilo kakvih interesa, bilo kakve mitologije...
Spoj uzvišenog i banalnog
Ambijent za vaša djela u pravilu je Dalmacija. Taj mentalitet kao da najbolje odgovara onome što želite reći svojim dramama.
Normalno da polazim od autentičnog, dalmatinskog ambijenta. On mi je i najbliži i najpoznatiji. Ali prikazivanje samoga ambijenta bilo bi puko preslikavanje stvarnosti. Zanimljivo je ako se u tom ambijentalnom otkrije nešto što komunicira sa svijetom, što je univerzalno i vanvremensko.
Ambijent nije bit i svrha djela. Mislim da samu ideju, nit vodilju mojih drama najbolje objašnjava misao koju sam još davno pronašao kod Victora Hugoa: estetsko proizlazi iz sraza dvaju suprotnosti, uzvišenog i banalnog.
Upravo je iz toga i nastao spoj jedne Mrduše Donje i Shakespeareovog Hamleta.
Postao je već običaj da se vaše drame jezično prilagođavaju sredini u kojoj igraju?
Uvijek sugeriram kazalištima u unutrašnjosti da ne pokušavaju igrati Dalmatince nego da se prilagode svojim prilikama. U Beogradu se sada Hamlet izvodi u crnogorskom "prijevodu".
Kada glumci igraju ono što je njima i publici prepoznatljivo, a u toj su predstavi mahom Crnogorci, od Petra Božovića nadalje, komad funkcionira, komunicira s publikom.
Slovenci su adaptirali komad kao "Hamleta v Spodnjem Grabonošu". Gledao sam tu izvedbu, i bez obzira na razlike u mentalitetu, čini mi se da je publika osjećala djelo kao svoje, upravo zahvaljujući obradi koja joj je omogućila bliži odnos no što bi to moglo bit moguće s originalom.
Ovakvih je adaptacija i jezičnih, gramatičnih i inih prilagodbi bilo i prije, no mišljenja su bila podijeljena, ne samo iz umjetničkih razloga?
Svojedobno je jedan sarajevski teatar igrao "Hidrocentralu u suhom dolu" u originalu, znači, s govorom Zagore. Ustvari, tako je trebalo biti, no radilo se o mješavini splitskog, dubrovačkog, otočkog, zagorskog i inih govora tako da je sve to djelovalo pomalo klimavo.
U Sarajevu to prolazi, no kada je taj teatar došao u Šibenik, publika je bila razočarana jer nije prepoznala svoj kraj.
Dalmatinski Hrvati su Hrvati kao svi drugi
Taj je govor samo jedno od brojnih obilježja Dalmacije i Dalmatinaca. Sva zajedno čine vrlo jako, čak vrlo poseban regionalni identitet?
Možda su to neke specifičnosti koje ovaj ambijent unosi i razlikuje se od drugih, ili možda samo u očima drugih. I povijesti ima u tome, stoljećima smo bili odvojeni od svoga zaleđa. No, ipak smatram da nas više oni drugi, izvan Dalmacije, smatraju nečim posebnim.
Stvara se dojam, bolje rečeno privid, da su Dalmatinci nešto za sebe, upravo zbog tih osobitosti koje su ne toliko stvar ponašanja koliko onoga što stvara ovaj ambijent u smislu temperamenta, ako hoćete i biološko-fizioloških osobina i mentaliteta. Tu je i taj govor...
Ukratko; to kod drugih stvara osjećaj da su Dalmatinci specifični, a zapravo nisu.
Sigurno se ne može reći da je ovdje regionalni identitet jači od nacionalnog. Dalmatinski Hrvati su Hrvati kao svi drugi, štoviše, ovdje je osjećaj pripadnosti svome narodu više izražen nego drugdje.
Otkud toliki Dalmatinci kao uspješni ljudi u Zagrebu?
To se dade lako objasniti upravo iz povijesti. Nikakva "zavjera" nije u pitanju, ako ste to pomislili. Valja, naime, znati da Dalmacija ima jedan vrlo star građanski sloj, koji je stoljećima održavao tu svoju tradiciju, samosvijest, vezu sa Zapadom.
Tu je živio svijet koji je imao potrebu za kulturom, pa i za dokazivanjem, za uspjehom u građanskom smislu riječi. Svijest o tome postoji odavno.
Druge sredine u Hrvatskoj i Jugoslaviji također su imale svoj građanski ambijent, no mnogo mlađi i bez takve tradicije. Tradicije s kojom bi mogli objasniti i štošta u prepoznatljivosti Dalmatinaca.
Kriva ogledala stereotipa
Kad već spominjete prepoznatljivost, čini se, da se Dalmatince barem humorno prepoznaje kroz dva stereotipa: lijenčine i previjanca?
Oba su pogrešna. To je, prije bi se moglo reći, stvar gledanja na mediteranski mentalitet uopće. Prvo, gledanja izvana, i drugo, površnog gledanja. Isto je i s Crnogorcima. Ili je junačina, ili je lijenčina. Sve je to više stvar legende i predrasuda nego stvarnosti i života.
Kako će ovaj seljak koji živi i radi ovdje na kršu biti lijenčina? Problem je u pojednostavljenom gledanju na stvari. Dalmacija ima mnogo lica. Ljudi izvana često nisu svjesni tih nijansi, razlika koje ideju o nekakvom općedalmatinskom mentalitetu čine sasvim deplasiranim.
Sve što ste govorili o ovim arhetipovima, rezultat je legende proizašle uglavnom iz Splita, pošto su za kontinentalce Dalmatinci ono što su Splićani, ili ono što se pod njima, ispravno ili pogrešno, podrazumijeva. Međutim, kada upoznate cijelu Dalmaciju, naći ćete ne dva već stotinu tipova, sasvim različitih.
U zadnje se vrijeme Jadran sve češće nalazi na novinskim stupcima, nažalost, povezan s nacionalizmom raznih boja.
To je odraz situacije u kojoj se nalazimo. Radi se o divljaštvu koje u kaosu sebi uvijek nalazi oduška i na taj se način izražava. Ono se prenosi s generacije na generaciju, a sve je to izraz strasti koje kod nas postoje ne od jučer.
U nekim razdobljima to je divljaštvo bilo sputano, no, očito se ne smijemo zavaravati da je nešto što je silom sputano, moglo biti i ugašeno. Ono, dapače, tinja. I kada se oslobodi, bukti u još gorem obliku nego prije.
Sve me to plaši, jer znam kamo to vodi. Bojim se da se ne vratimo ondje gdje smo nekad bili.
Čovjek mora biti zabrinut kada vidi kako se zemlja kreće prema katastrofi, prema općem rasulu za koje ne vidi dokle bi moglo uopće ići i čime bi to moglo rezultirati.
Kao da se Pandorina kutija otvorila, a izlaza na vidiku nema. Dapače, oni izlazi koji se nude plaše još više, jer obećavaju povratak vremena koja smo jedva preživjeli.
Ljudi su rezignirani
Da li su ljudi svjesni na rubu čega se nalazimo?
Mislim da je većina toga vrlo svjesna. Mnogi su rezignirani. Drugi su nehajni, nastoje okrenuti leđa događajima. U krajnjoj liniji to je nemoguće, ali je lakše i zato je shvatljivo. Ta nehajnost, sklonost užicima svakodnevnog sasvim je razumljiv izraz kompenzacije, jer od očajavanja ionako nema ništa.
Što je za vas kompenzacija?
Piscu je njegovo djelo najbolja kompenzacija. Meni su to bile moje drame. Nekada sam se s njima suprotstavljao sili koja je vladala kao sustav i u kojoj se nisam osjećao slobodan kao čovjek. Ali kako se suprotstaviti ovome kaosu? Kaos je stihija koja ide, ruši, lomi sve pred sobom.
Preostaje jedino povratak prošlosti. Upravo pišem jednu laganu dramu koja nema baš nikakvih relacija prema ovoj našoj nesretnoj suvremenosti, obradu Shakespeareove "Ukroćene goropadnice".
Sudeći po Sterijinom pozorju na kome se nije pojavila nijedna drama što bi imala veze sa sadašnjom situacijom, niste jedini koji pribjegava povijesnim temama?
Ništa čudno. Znate, teško je pisati dramu o ovome što se kod nas zbiva, prvo zato što se to može činiti samo o vremenu prema kojemu imamo distancu. Osim toga, drama je sustav koji može egzistirati samo u konfrontaciji s drugim sustavom u životu.
A meni se čini da kod nas nikakav sustav više ne postoji. A i sami vidite da se veće i nepredvidljivije drame događaju svakodnevno. Dovoljno je samo da otvorite novine.
Razgovarao: Zdenko Kačić-Movrić (Top, 1989.)