Foto: Romeo Ibrišević/Zelene Stope

PRIJE otprilike dvije godine Ivo Sanader obznanio je kako se još osamdesetih obogatio radom za Meyer Press, a fotografije "njegovih" golišavih ljepotica najčešće su se pojavljivale u magazinu Start.

No, kasnije se pisalo i kako fotografije koje je raspačavao ipak nisu donosile zaradu o kojoj je, između ostalog, pričao i gostujući kod Aleksandra Stankovića.

Bilo kako bilo, o Sanaderovim ženama smo već pisali, a nedavni "ulov" Romea Ibriševića ponovno nas je podsjetio na ovu zanimljivu priču. Naime, Ibrišević. inače član udruge Zelene stope, sasvim je slučajno u Tomislavovoj ulici u Zagrebu, na jednoj od divljih deponija, nabasao na arhivu negativa od kojih neki na spremnicama nose natpis "Sanader".

U podužem nam je mailu opisao i kako je do fotografija došao, a mi ga prenosimo u cijelosti.

"Roba je prvoklasna"

"Nikada nisam bio u ovoj ulici. Da nemam navigaciju u Zelenku, nikada ne bih našao tu Tomislavovu ulicu broj tri. Poznata je po birtiji Vesela hiža i tužnoj sceni. Bila je ta priča u svim novinama, bila je i na televiziji pa sam odlučio i ja pogledati to čudo i provjeriti pretjeruju li ponovno novinari. I kako je moguće da se nitko nije temeljitije pozabavio time. Ja jesam i nije mi žao...

Gledam ljude koji kopaju po ovom smetlištu. Jedni tovare ogrjevno drvo, drugi vade metalne dijelove. Krepanih mačaka ima. Ima i telećih glava, raznih životinjskih koža. Ima ovdje i daski za surfanje i daski za peglanje. Prvo susjedno dvorište ima automobilski servis i vlasnik velikim viljuškarem razgrće put da naručena mušterija uopće može prići radioni. I kada je taj veliki stroj podigao stari otoman ugledao sam carstvo. Stotine, tisuće ljepotica, svih fela: plavuše, crnke, rasne cure. Marina, Kelly, Sissy, Missy, Pissy...

Uredno posložene svaka u svojoj kućici. Ovako neki vjerski vođe mame dječake u pubertetu da uzmu puške i poginu čim prije. Čeka ih, kažu slična scena. Na tisuće pin-up modela (valjda ih je bar sto djevica), sve mokre (tri dana padala je kiša), uredno odložene baš tu. Ni metar od mog Renaulta. Mogao sam ih, nedaj Bože, pregaziti kotačima, a da toga ne bih bio svjestan. Ako mi sada netko uvali puščetinu znači da sanjam.

Zatečen viđenim prizorom pitam se što sada. Čovjek na viljuškaru, naučen na slične besprizorne tipove koji godinu dana prekapaju po ovom mjestu, nije ni trepnuo.

Stojim s tim negativima koje okrećem prema plavome nebu i stručno zaključujem: "Roba je prvoklasna". Svaka drugarica ima svoje ime, kataloški broj (mobitela tada nije bilo) i žig vlasnika. Meyer Press. Vi koji pratite politiku znate da je to firma s kojom je gospodin Sanader godinama trgovao. Sada se na sudu dokazuje da se na tom poslu moglo zaraditi oko 400­500 tisuća ondašnjih maraka. Upravo te ljepotice bile su roba koju je on nosio u Vjesnik na 12 kat gdje je bilo uredništvo Starta. A vi koji pojma nemate kakve su to novine ovo ne morate ni čitati. Tek da spomenem da su u Jugi prodavale preko 200.000 komada, a ja sam kao i mnogi fotografi u to davno vrijeme mislio da sam velika face ako sam objavio sliku veličine poštanske marke u kultnom magazinu. Koncept magazina bio je jednostavan, na duplerici djevojčice kao od majke rođene, a prije i poslije toga red politike i karikature preko cijele strane. I danas je isto, samo što je politika na duplerici, a eto, cure lako možete naći nasred ulice. Karikature su znate već gdje. Bože, Bože, što ovo nađem baš ja kraj svih ovih spretnih cigana?

Preko 900 ljepotica

Mučilo me: "Should I stay or should I go?" Vjerojatno kao pošteni nalaznik imam neka prava. Mislim da mi zakonski pripada bar 10% nalazišta. U gotovini ili naturi? Mislim da vratim 900 ljepotica tu na ovu hrpu, a sebi ostavim 10 najboljih. Pa tko zna koliko ih ovdje ima. Harem bi mogao otvoriti. Ako me pamćenje ne vara, Meyer Press više ne postoji.

Možda je ovo neka skrivena kamera? Sudski dokazi? Vlasništvo Ive Sanadera? Pa što je to došlo na svijet. Da ostavljaju tek rođenu djeca na smetlištu, aute, šparhete, frižidere, krevete, šuta, to je normalno. Ali gole ljepotice ostaviti same nasred ulice! Pa molim vas, gdje je tu kultura?

Što ja zapravo želim reći ovim tekstom? Ništa. Idem u Veselu hižu (prije nego se odojak ohladi) razmišljati o vremenu kada su žene nosile muf, kada je kralj Tomislav hodao po Hrvatskoj, kada je njegov nasljednik Zvonimir prokleo sve koji će ikada živjeti u Hrvatskoj. Iz Vesele hiže čuje se pjesma 'Oj Hrvatsko, mati nemoj tugovati... Zovi, samo zovi...'.

PS. Badava zovete jer i ja sam pokušao. Kaže i susjed iz servisa da je nebrojno puta zvao. Broj koji sam nazvao trenutačno ne može odgovoriti na moj poziv. Pokušajte ponovno. I opet đon. Dok zovem pomno proučavam snimljene slike. Ono u daljini stakleni je neboder u koji se uskoro useljava cjelokupno ministarstvo zaštite okoliša, fond za okoliš, agencija za okoliš. Uglavnom svi koji okolišaju idu na jedno krasno mjesto. Na drugoj slici gdje se ne vidi neboder, ne vidi se ni da je u blizini reciklažno dvorište. Ni 500 metara dalje, smjer istok. Također se ne vidi, ali postoji i Cios ­ tvrtka u kojoj vam za metalni otpad plaćaju više od kune po kili. Svaki vrijedni cigo to zna. Smjer jug ­ ni kilometar daleko. Radno vrijeme od 7 do 16. Subotom od 8 do 12.

Kutija CD-ova s natpisom "Hodi da ti čiko nešto da"

Prešutio sam na početku da sam ovdje našao i punu kutiju CD-ova na kojima je pisalo: 'Hodi da ti čiko nešto da'. U celofanu, s bar kodom, cijenom i natpisom da je pušenje zabranjeno. Ostavio sam ih jer sam ionako prestao pušiti. A za zdravlje onih koji pristaju živjeti na ovome mjestu ionako me zabole. Što se mene tiče, prvi koji bi mi iskrcao svoje gadosti pod prozor slušao bih Zabranjeno pušenje samo na jedno uho uz malo promijenjen refren: Iskrc'o Hakija, presudila mu čakija. Hoće li to gospon sudac razumjeti ili ne, također mi je svejedno.

Oprao sam ruke i do jutra nisam izlazio iz birtije. Renault parkiran pred Veselom hižom jedva sam pronašao. Hrpa korisne sirovine ovdje raste brže nego vodostaj Drave kod Osijeka. Kriznom stožeru ni traga. Vrijeme je da se krene."