Foto: Index

JE LI vam sad žao što pažljivije niste pratili očito legendarni profil Marka Grubnića koji se prozirno i očito ubacio na tuđe fotografije i vodio život dostojan najseljačkijih filtera?

Trebalo bi biti jer ovo je jedan od najsimpatičnijih showbiz "skandala" u proteklih nekoliko godina.

Iako bi u svakoj drugoj situaciji rekli da vam je drago što niti jednom niste posjetili njegov profil, ovog puta morate priznati da se osjećate pomalo zakinuto.

Istina je voda fotošopirana

Naime, ova priča ima sve elemente koje prava medijska ludorija mora imati: neobičnog protagonista, potez koji u isto vrijeme pokazuje sav glamur i neviđenu tugu prosječnog hrvatskog celeba i za kraj, vojsku ljudi koji su cijelu priču toliko napuhali pa na kraju ispada kao da su profili na društvenim mrežama mjesta koja MORAMO posjetiti ili mjesta na kojima govorimo istinu i samo istinu, a sve je drugo nedopustivo.

Da ne ponavljamo ono što je već napisala Mia Biberović za Netokraciju, svi mi koji koristimo društvene mreže po ovom smo pitanju, u većoj ili manjoj mjeri, puni govana.

Nije bitno jeste li bljutavi ljevičar koji se mora zgroziti nad svakom desničarskom glupošću neovisno o tome imate li o tome vlastito/konkretno mišljenje ili ne ("hej, ne mogu vjerovati da su desničari upravo učinili nešto što je zapravo očekivano desničarski, ali ipak ću se zgroziti jer želim da moji Facebook prijatelji nastave vjerovati da sam skroz liberalan jer jesam i želim da svi znaju da ne želim živjeti u državi u kojoj svi nisu liberalni kao liberalni ja) ili šatro duboki pjesnik koji se patetikom pokušava uvući u gaćice povrijeđenih naivki - vi lažete.

Društvene mreže su bazen laži, a istina je voda fotošopirana. Ili nešto slično.

Uglavnom, Instagram je osobna istina zakamuflirana s najmanje tri iritantna sloja preseravanja, a svaka fotografija paralelno nas laže na tri različita polja: da osoba koja objavljuje fotografiju zna koristiti fotoaparat, da ista ta osoba poznaje osnove obrade fotografija i da se radi o nečem vrijednom fotografiranja.

I naravno, sve su te laži prozirne, ali kao i u slučaju svakog drugog profila, potpuno su irelevantne jer na tuđe privatne profile ne moramo odlaziti po službenoj dužnosti već samo ako želimo osjetiti ljubomoru, vidjeti nečiji ekstremno ušminkani život ili fotku nekog drljavog kebaba kojem smo gomilom filtera odlučili dati povijesnu važnost i estetiku Zapruderovog filma.

No, ako odlučimo zanemariti i taj detalj i uvjeriti se da je ova priča vrijedna filozofiranja, možemo nastaviti razvijati teorije o tome zašto je netko učinio to što je učinio iako to u određenoj mjeri radimo svi. 

"Očajno" je novo "normalno"

Istina je da svi u većoj ili manjoj mjeri lažemo, ali većina nas vjerojatno neće ukrasti desetke tuđih fotografija i nevješto se ubaciti na svaku od njih ne bi li stvorili privid uzbudljivog života. Jer to bi bilo abnormalno.

Ili umjetnost.

I možemo pričati o tome je li korištenje tuđih fotografija utuživo ili ne, ali taj dio zapravo je i najsmješniji dio ove priče. Ne samo zbog toga što je netko pomislio da je u ovoj situaciji moguće zaraditi već i zbog toga što je pomislio da je moguće zaraditi na čovjeku koji mulja da je bio u šopingu.

Ne tražite novac od čovjeka koji "česmovaču" fotošopom pretvara u Evian. Jednostavno to ne radite.

Međutim, životi običnih ljudi zahvaljujući društvenim mrežama pretvorili su se u nešto nalik životima celebova u vremenima prije društvenih mreža. Imamo stotine vlastitih fotografija iako nismo slavni i uvjereni smo da tih pedesetak lajkova ispod statusa znači da je svijet zainteresiran za naša mišljenja. Prije desetak godina pitali smo se tko bi normalan želio da ljudi listaju kroz naše fotoalbume, ispituju nas što mislimo o svakoj pizdariji koja se dogodila i prate svaki naš korak, ali danas to radimo svojevoljno i svi smo se s tim pomirili.

Upravo zato "klasični" celebovi moraju podignuti letvicu. Marko Grubnić ne može biti Neki Lik iz Grubišnog polja s 1001 bezveznim selfijem. On mora biti revolucionar. On mora biti viđen u najboljim restoranima, odsjedati u hotelu s pogledom na predivni Dubai ili biti "uhvaćen" u laganoj šetnji gustim njujorškim prometom nakon razdraganog šopinga u najboljim trgovinama.

Čak i ako to nije istina.

Novi umjetnički stil - "grubizam"

Dakle, Grubnić je čovjek ispred svog vremena, a uobičajenu društvenomrežnu shizofreniju podigao je na zavidno visoku razinu i to je potez vrijedan divljenja (ili kako god nazivali onaj osjećaj koji se javi kad vidimo nešto toliko pomaknuto).

Kim Kardashian fotošopira svoje fotke, Marko Grubnić fotošopira stvarnost. Marko Grubnić je Neo virtualnog svijeta, on taštinom oblikuje stvarnost i spreman je nasrnuti na vas i nazvati vas "nepismenim" ako dirnete u njegov mali fotošopirani kutak svemira.

"Dokaži da si bio u fotošopiranom New Yorku! Dokaži to svojim fotošopiranim pasošem!"

I moramo se u ovom trenutku ponovno uvjeriti da ova priča ima značaj jer u suprotnom imamo priču o nečijem privatnom profilu i da stvar bude smješnija, od čovjeka tražimo dokaze da je bio tamo gdje je bio jer MARKO GRUBNIĆ NE SMIJE OBMANJIVATI JAVNOST.

Stoga, umjesto da razmišljate o tome koliko je posljednja rečenice van pameti, zamislite samo trud koji je ovaj čovjek morao uložiti u ove budalaštine. Kao prvo, morate se zajebavati s montažom, snimiti se u donekle uvjerljivog pozi da ispadne kao da lunjate "Velikom jabukom" ili ugodno ćaskate s nekim na tulumu na kojem niste bili, prilagoditi svjetlo, morate biti uvjereni da nitko neće primijetiti da se radi o Photoshopu ili očekivati da će svi to primijetiti jer sve ovo možda radite iz zajebancije. Bilo kako bilo, radi se o trudu koji inače očekujete od kreativaca ili umjetnika.

Spojio je fotografiju, slikarstvo, glumu i svjesno ili nesvjesno bacio žestok komentar celebrity kulture. Što vam još treba? Umjetnička instalacija? 

Na kraju krajeva, ne budimo licemjerni. Ovo je revolucionarno na još jednom polju - dobro je za naše pokvarene i mrziteljske duše.

Vrijeme je da to priznamo, obični selfiji s raznoraznih putovanja izjedaju nas iznutra. Gledamo sve te prijatelje koji odlaze na skijanja, fotkaju se po "Parizima i Njujorcima" i s osmijesima na licima pokušavaju prstima uhvatiti Eiffelov toranj kao da to nitko prije njih nije učinio, a mi sve to gledamo sjedeći u sivim uredima, s pogledom na tužnu Hrvatsku, na prastarim računalima koja na sebi nemaju jabuku (osim ako ne računamo one ostatke koji su upali u tastaturu).

Je li vas nečiji selfie s putovanja ikada ovoliko obradovao? Nije? Recite "veliko hvala" Marku Grubniću i prestanite ga kritizirati jer tuđe vam "putovanje" nikad nije bilo draže.

Ovo je mali korak za čovjeka... Osim ako ga ne fotošopirate

I za kraj, ovi su ljudi drukčiji. Nije im problem podvrgavati se operacijama koje najčešće izgledaju preočito jer spadaju u b ili c kategoriju zahvata nakon kojih svi izgledaju podjednako. Podjednako bizarno. Nakon toga još i fotošopiraju svoje izoperirane face, sise i guzice, organiziraju zasjede paparazza i moljakaju novinare da o njima pišu kako bi poslije toga izjavili da novinari o njima piskaraju.

Ništa što rade nije autentično, ali živimo u takvom svijetu.

Svijetu u kojem na svakom koraku moramo podsjećati žene da ne vjeruju onom što vide u tisku, na netu i TV-u jer to nije stvarnost. Jedemo hranu koja u reklamama izgleda kao nešto veličanstveno, a u stvarnosti kao leš iste te hrane. Naslovi su frizirani i nemaju veze s vijestima, ono što gledamo i čitamo nije istina već samo jedna od verzija istine, sise su plastične, predizborna obećanja lažna, mediji potplaćeni, dijete besmislene, portal Bitno objavljuje sve samo ne ono bitno, Nova pušta stare filmove i serije, ratujemo zbog Bogova koji ne postoje, a "prema istinitom događaju" više ne znači apsolutno ništa.

Ukratko, svijet koji vidimo je jebena laž i stvarno je zabavno vidjeti da je i fotošopirana stvarnost Marka Grubnića našla mjesto na ovoj listi.

Stoga, Marko Grubnić mora biti umjetnik koji je poput Tarantina posudio gomilu sitnica od drugih umjetnika kako bi stvorio vlastiti nadrealni i poremećeni prikaz svijeta.

Moramo učiniti taj mali korak i vjerovati da je ovo neki vid umjetnosti jer u suprotnom pišemo sva ova sranja i razvijamo sve ove idiotske teorije zbog privatnog profila Marka Grubnića ili još gore, novog trenda koji ćemo za 10 godina svi imitirati.