Foto: Giphy/123Rf/Instagram

U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam priču o milijarderima u Jugoslaviji.

Rujan 1972. godine: U Jugoslaviji, kažu, ima ljudi čija je imovina veća od tisuću milijuna starih dinara. Čak se i sasvim precizno navodi da ih ima 156, odnosno 172. Ima ih, dakle, dovoljno da bi bar jedan od njih mogao i da se prikaže javnosti, željnoj da vidi i to čudo. Je li, dakle, moguće vidjeti živog jugo-milijardera? 

"Ako zbilja ima, građana s tolikom imovinom treba što prije ispitati na koji način je stečena. A ako takvih nema, treba to javno reći, da se ne bi bez razloga unosila uznemirenost među ljude", rekao je nedavno Mirko Čaladanović, predsjednik Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine.

Zamolili smo druga Čaladanovića da nas uputi na mjesta gdje bismo mogli čuti nešto više o milijarderima. Nije nam mogao pomoći.

O milijarderima ništa ne zna ni Anton Polajnar, direktor Službe društvenog knjigovodstva, koja bi se najviše morala interesirati za ovako bogate građane. Ni pomoćnik saveznog sekretara za financije Božo Brajović. Nije se još javila nijedna općina u zemlji s ovako bogatim stanovnikom.

Javnost je, međutim, uvjerena da takvih ima.

"Svakome je jasno da u Jugoslaviji nitko poštenim radom nije mogao zaraditi milijardu dinara", kažu građani.

Je li takvo zaključivanje, na prvi pogled sasvim logično, uvijek ispravno?

Što onda s Ivanom Generalićem, "generalom naivnih slikara", na primjer? Njegove slike prodaju se po tisuću, dvije, pa i deset tisuća dolara. Zar je onda nemoguće da je on zaradio pet - šest stotina tisuća dolara, odnosno milijardu dinara?

Pokazalo se, nažalost, da je mnogo lakše bilo uzbuditi javno mnijenje, nego poduzeti nešto određeno. Ni mi nismo u stanju otkriti nešto novo i senzacionalno, ali, možemo zato ispričati dvije pričice, o dvojici jugoslovenskih milijardera.

Građanin S. G. toliko je ugledan da njegovo ime nećemo spominjati, jer do sada još nitko nije dokazao da on nije pošten čovjek. On je jedan od onih mudrih i univerzalnih majstora našeg podneblja, koji su u zapadnoj Europi proslavili znanje jugoslovenskih radnika, sposobnih da sve poprave i da budu inovatori ako je to potrebno.

S. G. je počeo biznis u varošici blizu Beograda prije više godina, s običnom zanatskom radionicom. Radio je zajedno sa svojim učenicima od jutra do mraka, ali je brzo shvatio da se tako nikad neće obogatiti.

Bilo je to u vrijeme kad su mudre zanatlije počele pretvarati svoje radionice u tvrtke. Prvo je dobar posao bilo pravljenje špeditera za zemljoradnike. Majstori su od dijelova s otpada pomoću primitivnih strojeva koje su često sami konstruirali pravili "ojs-ojs" kola s gumenim točkovima.

Kad se posao razvio, počela je i specijalizacija: jedni su proizvodili federe, drugi točkove, treći šasije. Ta podjela rada omogućila im je da proizvode više i da više zarađuju. Prvi sljedeći korak za
koji su bili sposobni samo najmudriji, bila je proizvodnja dijelova za strojeve i vozila. Tu je već počinjala serijska proizvodnja. Majstori i vlasnici ovih privatnih tvrtki redovno su se opredjeljivali za proizvodnju onoga što je nedostajalo na tržištu.

To je bio slučaj i s majstorom S. G. Njegova privatna livnica proizvodila je veoma tražene dijelove i narudžbe su stizale sa svih strana. Naravno, gazda nije mogao sam raditi, ali naši zakoni dozvoljavaju privatnicima da zaposle nekoliko radnika.

Radnici koji su posao našli kod građanina S. G. zarađivali su nekoliko puta više nego njihovi prijatelji u društvenim poduzećima, bili su uredno prijavljeni socijalnom osiguranju, a gazda je čak većini kupio stan. Poreznici iz općine nisu nikad ništa prigovorili građaninu S. G.

Danas, građanin S. G. otvara svoje firme u inozemstvu. On je vjerojatno jedini jugoslavenski državljanin kojem američke banke daju kredite za nove poslove.

Nedavno, ovaj čovjek je kupio divnu vilu u jednom od najljepših krajeva Beograda, plativši je oko 350 milijuna starih dinara. Sad mu jedna ambasada nudi za tu vilu 500.000 dolara. I - eto
milijarde, u gotovom i u devizama! Na legalan, zakoniti način.

Ime drugog milijardera možemo spomenuti, jer ga javna tužba tereti za krivično djelo, baš zbog načina na koji je postao milijarder. To je Zagrepčanin Lazar Vračarić, donedavni direktor poduzeća Metalijum. Prema onome što se dosad čulo i što podržavaju službene izjave, njegov put u društvo bogataša izgledao je otprilike ovako.

Vračarić se proslavio kao ilegalac u okupiranom Zagrebu, odakle je dospio u partizane i do kraja rata bio na dužnosti političkog komesara u raznim jedinicama. Kraj rata dočekao je kao visoki obavještajni oficir. Nositelj je Spomenice i nekoliko odlikovanja. Dugo je bio direktor tvrtke Mega, a onda je došao u malo poduzeće Metalijum.

Dugo nikome nije bilo neobično što jedno malo poduzeće pravi veći promet nego neki giganti naše privrede. Nikome nije bilo ništa sumnjivo ni kada je Lazar Vračarić kupio u Zagrebu vilu koja stoji najmanje sto milijuna starih dinara, ni kad se vozio jaguarom.

Kad je Laza Vračarić odlučio unovčiti svoju revolucionarnu prošlost i kad je to počeo činiti, još se ne zna.

Ali se zna da je sve svoje sposobnosti i veze iskoristio da Metalijum pretvori u izvozno-uvozno poduzeće. Da bi se dobilo pravo na uvoz robe, moralo se nešto izvesti. Na prijedlog direktora Vračarića Metalijum osniva ogranke u inozemstvu, registrirane kao samostalne firme. Direktor dviju takvih firmi u Lihtenštajnu postaje Lazar Vračarić, a pošto se vode na njegovo ime on je i vlasnik. Sad Metalijum izvozi velike količine metalnih otpadaka firmama svog generalnog direktora i dobija dokaze da je izvezao robu.

Svuda u svijetu je pravilo da posrednik, bilo poduzeće bilo pojedinac, koji osigura prodaju velike količine robe, dobiva proviziju od jedan do deset posto.

Kad je tikva pukla, Vračarić je optužen da je ukrao dvadesetak milijardi dinara. Ovakvih poslova, s firmama koje naša poduzeća osnivaju u inozemstvu ima tko zna koliko.

U Jugoslaviji, znači, čovjek može postati milijarder. Legalno, poštujući sve zakone i uredno plaćajući porez, ili kradući.

Majstor S. G., koji se obogatio ne krijući što radi, sada je digao ruke od posla u zemlji i otišao u Njemačku, ali zato nema razloga bojati se doći u svoju vilu. Lazar Vračarić pobjegao je, najvjerojatnije u Lihtenštajn.

Javnost svakako ima pravo da čuje i što je sa svih 156 ili 172 jugoslovenska milijardera i kako su oni došli do bogatstva.

Porijeklo imovine mora se dokazivati svuda po svijetu. Zašto bi se jugoslavenski porezni i sudski službenici libili zatražiti račune od domaćih bogataša? Naravno, ukoliko uopće znaju tko su ti ljudi. Oni im sigurno neće sami poslati svoju sliku s točnom adresom.

Napisao: D. Sekulić (Ilustrovana, 1972.)