Foto: Press/Instagram

ŽIVIMO u svijetu u kojemu se na varanje u vezama ili bračnu nevjeru gleda kao na nešto izuzetno negativno.

Kombinacija tradicije, posesivnosti i ljubomore s vremenom je stvorila stav da je nevjera nešto izuzetno negativno, bolesno, zlonamjerno, sebično pa čak i neprirodno. S druge strane, sve više istraživanja ukazuje na to da nevjera ipak nije toliko jednostavna kao što neki pretpostavljaju i da ne možete sve svesti na nečiji problematični karakter.

Je li nevjera u našoj prirodi?

"Out of Eden", knjiga profesora psihologije Davida P. Barasha sa sveučilišta Washington u Seattleu postaje sve popularnija upravo zbog mora činjenica koje ukazuju da je vjernost, baš kao i svaki drugi aspekt međuljudskih odnosa, daleko kompliciraniji.

Mediji diljem svijeta o njegovom istraživanju pisali su ističući da je "nevjera u ljudskoj prirodi", ali Barash se s time ne slaže i tvrdi da je to ipak previše pojednostavljeno tumačenje njegove knjige.

On tvrdi da su ljudi poligamni, što podrazumijeva poliginiju (težnju jednog muškarca da ima harem žena) i poliandriju (da žena ima više muškaraca). Naša biologija u tom kontekstu reflektira oba uzorka ponašanja.

Prednosti monogamije

Prije homogenizacije kulture braka, koja je proizvod zapadnjačke kolonizacije, više od 80% društava u svijetu bilo je poligeno. Da netko s drugog planeta posjeti Zemlju, vjerojatno bi zaključio da monogamija nije u našoj prirodi.

Lišimo li cijelu priču emocija i sentimentalnosti, moglo bi se ukratko reći da monogamija nije prirodna, ali to ne znači da nema neke prednosti. Primjerice, muškarci mogu biti sigurni da su očevi, što je dobro za bebe koje su nakon rođenja bespomoćne i imaju velike koristi od brige oba roditelja.

Isto tako, monogamija ima moć izjednačavanja. Naime, mnogi muškarci vjeruju da bi funkcionirali savršeno u poligamnom svijetu, ali to je daleko od istine jer ako mali broj muškaraca ima hareme, a postoji podjednak broj muškaraca i žena, poliginija bi mnoge slabije i manje utjecajne mužjake isključila iz "igre" i dovela do situacije u kojoj bismo imali mnogo seksualno frustriranih neženja.

Barash smatra da se monogamija razvila kao rezultat situacije u kojoj su moćniji muškarci odustali od dijela svojih seksualnih prednosti kako bi zauzvrat dobili društveni mir u kojem i oni manje moćni imaju veću vjerojatnost da nađu ženu.

Sretniji s više partnera?

Što se razlika između poliginije i poliandrije tiče, one postoje. Muškarci su podložniji vizualnoj stimulaciji i manje su skloni seksualnoj diskriminaciji, pa samim time i kratkotrajnim vezama. Žene su više zainteresirane za osobnost partnera i njegovo ponašanje nego za fizičke osobine. To, dakako, ne znači da treba generalizirati jer ne postoje stroga pravila, ali muškarci su u prosjeku skloniji većem broju partnerica.

Važno pitanje je i bismo li kao društvo bili sretniji kada bismo se ponašali u skladu s prirodom.

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Prirodno ne znači nužno i bolje. Zapravo je najjednostavnije ponašati se u skladu sa svojom prirodom i slijediti nagone, ali naša ljudskost ponekad najviše dolazi do izražaja upravo u trenucima kada ne slijedimo vlastite nagone.

To, naravno, ne znači da se trebamo opirati seksualnim instinktima niti ih slijepo slijediti, već pokušati razumjeti što ih izaziva i da je to nešto što se vrlo često događa nesvjesno. Neovisno o vašoj odluci da budete monogamni ili ne, važno je razumjeti da su nagoni izazvani poligamijom normalna pojava kod ljudskih bića.

Primjerice, mnogi muškarci smatraju da s njima nešto nije u redu kada shvate da ih seksualno privlači netko drugi osim njihovih djevojaka ili supruga. Vjeruju da to znači da ne vole svoje partnerice ili da monogamija nije za njih. U stvarnosti, monogamija nije ni za koga, a to što vas privlači netko drugi pokazuje samo da ste zdravi sisavac. Isto vrijedi i za vašu partnericu. Jedino pitanje je što ćete učiniti po tom pitanju.

I dok Barash ne želi dati odgovor na ovo pitanje jer smatra da nema to pravo, sugerira da bi ljudi trebali upoznati sebe same.