Foto: Index

TRI SU stvari u životu sigurne: porez, smrt i Metallica. Koliko se god trudili da izbjegnete prvu, kad-tad će vas dostići. Koliko god se trudili da izbjegnete drugu, prije ili poslije će vas pobijediti. A koliko god mislili da vas Metallica više ne može iznenaditi, svaki put će vas demantirati.

Bilo da je riječ o čudnim albumima poput “Loada” ili “Reloada”, inače sjajnim hard-rock uracima, koji jednostavno nisu legli fanovima, preko “St. Angera” koji baš nikome nije legao do “Hardwired...  To Self-Destructa”, albuma koji je rasturio cijelu aktualnu hard/heavy scenu i nakon kojeg svi ostali bendovi mogu pokunjeno spakirati kofere i baciti se na, ne znam, pop-rock.

A kad je o live nastupima riječ, tu neuništiva kalifornijska četvorka ima malo, ako i toliko konkurencije. Od energične, brutalne svirke koju su priredili u bečkom Stadthalleu na (slikovito) Veliku subotu već dva dana me boli glava, ali da ima vremena i “sredstava” ovaj jako subjektivni fan bio bi i danas u Pragu i dva dana kasnije u Budimpešti. Naime, Metallica je i dalje toliko dobra.

Malo koji novi album nekog benda je u zadnjih nekoliko godina tako brzo bio tako dobro prihvaćen kao “Hardwired… To Self-Destruct”. Zato je nakon kultnog Morriconeova “Ecstasy of Golda” popraćenog pripadajućom legendarnom scenom iz “Dobar, loš, zao” na 52 obješena kockasta ekrana, već uz prve taktove “Hardwireda”, a onda i “Atlas, Rise!” svih 16.000 ljudi potpuno podivljalo.

“Seek & Destroy”, s kojim su nekad zatvarali koncerte dodatno je napalio dobro raspoloženu rulju, koja nije znala što dalje slijedi jer Metallica na ovoj turneji za svaki koncert promijeni pet, šest pjesama na setlisti. Nadali smo se “Harvesteru”, ali ni u kojem slučaju nije razočarao ni “Through The Never” tijekom kojega je sad već bilo jasno da je bend u fantastičnoj formi, a riješeni su i mali uvodni problemi s razglasom. Taman za ono što je uslijedilo.

Svaki bend, ako ga imate imalo pri srcu, čak i kad je riječ o ovakvim “trasherima”, ima neku pjesmu na koju vam se stegne knedla u grlu. Koju doživljavate osobno. Iskreno, potekne i suza. Tako je nakon kratkog Trujillova bas sola reflektor obasjao samo Hetfielda i akustičnu gitaru, a dvoranom se prolomio intro bezvremenske “Fade To Black”. Ako će jednu pjesmu trebati klincima puštati za 20 godina ne bi li se navukli na Metallicu, onda je to ova stvar. Bilo ih je i te večeri u Beču, samo je prava šteta što današnji klinci koncerte gledaju uglavnom kroz ekran mobitela snimajući svaku pjesmu, a ne upijaju atmosferu. Ali, dobro… To je tema za neki drugi tekst.

Da svi kolektivno ne upadnemo u melankoliju pobrinuo se “Now That We’re Dead” s golemim kutijama s bubnjevima na pozornici na kojoj su dečki razvukli srednji dio pjesme s Ulrichovom dionicom. Euforija će uskoro prvi put doživjeti vrhunac na “For Whom The Bell Tolls”, “Halo On Fire” uživo zvuči odlično, a pomalo je iznenadio odabir zaboravljenog covera “Breadfan” objavljenog kao B-side singla “Eye Of The Beholder” pa kasnije i na Garageu.

Uoči te stvari Larsu je pukao bubanj pa su, dok su tehničari obavljali posao, stvar u svoje ruke preuzeli Kirk i Rob. Nitko nije shvatio što Trujillo drlja po basu, dok nije došao refren legendarnog “Rock Me Amadeus”, hita poginulog austrijskog pjevala Falcoa koji je oduševljena austrijska publika uglas otpjevala.

Metallica godinama nije, osim rijetkih iznimaka, pridavala previše pažnje samom showu. To su najčešće bili tek veliki videozidovi i dobra, žestoka svirka, no na ovoj turneji stvar je drukčija. Pozornica je smještena centralno, okružena ljudima sa svih strana, a Kirk, Rob i James izmjenjuju se u svakom kutu stagea. Čak se i podij s Larsovim bubnjevima okrene svakih pola sata prema jednom dijelu publike. Cijeli koncert prate spomenuta 52 kockasta displaya koji se dižu i spuštaju iznad pozornice i daju sjajni vizualni dojam, ali ne ni u jednom trenutku toliko da biste pažnju usmjerili na njih umjesto na bend.

“You want heavy? Metallica gives you heavy”, rekao je Hetfield i, bogami, dao nam “heavy”.

Da su odsvirali samo sljedećih pet pjesama, ne bi mi bilo žao 116 eura koliko sam dao za kartu. Na “Memory Remains” ćemo svi zborno otpjevati dio “La da da da da” još minuti nakon kraja pjesme, na sjajni “Moth Into The Flame” će se iznad stagea odjednom naći 50-ak dronova koji će imitirati moljce i letjeti “into the flame”, a od težine riffova na “Sad But True” svinut će se krov Stadthallea.

Bez brige, ako ste se pitali “a gdje su One i Master?”, tu su. U fantastičnoj izvedbi. Fascinantno je koliko je Metallica i dalje precizna i koliko dobro zvuči. Kirk Hammett, sa sijedom kosom i u sjajnim tenisicama te crveno-crnim tajicama, izgleda kao da bi mogao svirati još 100 godina. Neće biti ni kože ni mesa na tom tijelu, ali će kostur zvani Kirk i dalje prašiti. Ne znam kad je zadnji put Hetfieldu glas bio tako zdrav, gitara mu uvijek zvuči dobro, a naprosto je gušt gledati Roba Trujilla kako uništava onaj siroti bas. Lars kao Lars.

Metallica je imala faza u kojima je izgledala slabije i u kojima nije zvučala dobro. No to zadnjih godina nije slučaj. Na prste jedne ruke mogu se danas nabrojati bendovi koji uživo tako dobro deru i uz koje ti dva sata proleti u sekundi.

Intro “Onea” drugi je moment kad ti na koncertu Metallice dođe da zaplačeš, iako do tog trenutka više ionako nema ni kapi tekućine u tijelu. Kad jednog dana ne bude Metallice i heavy metala, “Master Of Puppets” učit će se u školama kao pjesma koja je cijeli taj žanr u malom. Besmrtna himna na koju će se ustati i staro i mlado, čak i oni austrijski štreberi koji su na tribinama uporno ovima ispred sebe govorili da sjednu jer oni žele gledati heavy metal koncert. Sjedeći.

Na bisu smo čuli očekivani “Spit Out The Bone” i “Nothing Else Matters”, a dvosatna propovijed bogova zvanih Metallica završila je s “Enter Sandman”.

Osim sitnih problema sa soundom na prve dvije pjesme, nema baš nikakvih zamjerki. Iskustvo koje danas, u 37. godini karijere pruža Metallica može stati uz bok četverosatnim koncertima Brucea Springsteena, glamuru U2 i spektaklu sad već otužno završenog AC/DC-a. Ajde, i Rolling Stonesi tu mogu upasti, iako su oni već godinama više show i pojava nego pretjerano pamtljiv koncert. Recimo, ja sam njihov nastup u tom istom Beču na Ernstu Happelu iz 2014. godine potpuno zaboravio. Onog iz 1998. se puno bolje sjećam.

Iako stvaralački možda nije jaka kao Pink Floyd, Led Zeppelin, Dylan, Springsteen i još neki velikani koji su na samom vrhu glazbene piramide, Metallica je bila i ostala jedan od najvećih, a bez rasprave jedan od najvažnijih bendova u povijesti. Malo je takvih ostalo. Rock ‘n’ roll sa svim svojim derivatima nije mrtav. Samo više nije važan kao što je nekad bio. Ima danas jako dobrih bendova, ali nemaju oni puno toga reći. Kad ih jednog dana ne bude, nećemo ih se ni sjećati.

Metallice hoćemo. Zato, ako možete, otiđite na jedan od koncerata u blizini. Svi su rasprodani, ali uvijek bude karata na blagajnama na dan koncerta. Ako ne, nemojte propustiti sljedeću turneju.

Nasreću, bit će prilika. Dečki ne izgledaju kao da namjeravaju tako skoro stati…

Setlist:

(Ecstasy Of Gold Intro)
Hardwired
Atlas, Rise!
Seek & Destroy
Through The Never
Fade To Black
Now That We’re Dead
Confusion
For Whom The Bell Tolls
Halo On Fire
Breadfan
The Memory Remains
Moth Into The Flame
Sad But True
One
Master Of Puppets
--------------------------------
Spit Out The Bone
Nothing Else Matters
Enter Sandman