HALLOWEEN, vrijeme kada jesen napokon počinje pokazivati svoje prave boje, kada nas trgovine pokušavaju namamiti kičastim dekorom tikvi i šišmiša s kojekakvim popustima, kada nam moralni dušobrižnici s TV-a pokušavaju reći koliko smo amerikanizirani i zastranili i kako nas vrag lako može odvući u tamu ako se drznemo otići na neki kostimirani party. Ima li boljeg vremena za filmofilski horor eskapizam?

Umjesto standardne liste, nudimo vam svoj izbor i prijedlog za horor double feature, dakle, kućnu verziju duple kino projekcije koju možete prirediti sami sebi. Trudili smo se spariti filmove koji iz različitih razloga, bilo tematski, stilski, vremenski ili geografski, idu jedan uz drugi.

Slobodno korigirajte, obrnite, dodajte, a ako vam se ništa od ovoga ne svidi, potpuno zamijenite filmove, ali vjerujemo da ćete pronaći nešto za sebe. Bilo sami u mraku sa slušalicama na ušima, bilo pod dekom s voljenom osobom ili s kokicama, pivom i nekoliko frendova, opustite se i odaberite svoju najidealniju duplu porciju strave i užasa.

Totally Killer (2023.)/Talk to Me (2023.)

Započnimo s novitetima, čisto zbog onih koji će nam zlurado reći – pa ima li ovdje nekih filmova a da nisu iz 19. stoljeća. Što da vam kažemo, ponuda je jako mršava u posljednje vrijeme, a ako baš inzistirate, krenite s ovim double featureom. S jedne strane zabavna horor komedija Totally Killer na tragu Screama i Back to the Future čisto da se opustite, a onda uronite u malko mračnije vode s Talk to me, australijskim draguljem o kojem smo već pisali u jednom od prethodnih izbora. 

Midsommar (2019.) (Directors cut)/Wicker Man (1973.)

Tema poganske zajednice preživjele sve do današnjih dana, ulazak autsajdera u istu i polagano pojačavanje prijeteće atmosfere koja završava u spektakularnom ritualnom svršetku poveznica je između ovih filmova.

Krenite s Arijem Asterom i modernim čitanjem, ali potrudite se da u pitanju bude directors cut, koji će vam pružiti potpuniji dojam. Nadovežite se odmah na remek-djelo Robina Hardyja s nezaboravnim Christopherom Leejem u glavnoj ulozi.

Film sličnih motiva, ali ipak kudikamo drugačije izvedbe, koji vas daleko suptilnije golica jezom dok pratite pajkana Neila Howieja u istrazi nestanka djevojčice na izoliranom otoku u Hebridima. Ako nikad niste gledali Wicker Mana, unaprijed vam zavidimo na iskustvu prvobitnog šoka koji ćete doživjeti u posljednjih 15-ak minuta filma.

Dawn of the Dead (1978.)/Shaun of the Dead (2004.)

Za ljubitelje zombie formule ovo je savršena kombinacija. Za mrzitelje možda meni uz koji će napokon naučiti cijeniti ovu kuhinju. Glavno jelo, naravno, George Romero i Zora živih mrtvaca, po mnogima najbolji zombie film svih vremena; kao desert, vratite se na prvi i najbolji film iz Cornetto trilogije Edgara Writea, sat i 40 minuta neprestanih gegova, akcije, zombie apokalipse začinjene čipsom i pivom i vintage britanskim humorom u ravni Mućki i Man Behaving Badly. Ameri u šoping-centru, Englezi u pabu - gdje bismo mi pronašli posljednje utočište kada bi horde neumrlih nastupile? 

Kwaidan (1964.)/Audition (1999.)

Filmofilima sa stažom ime Masaki Kobayashija svakako nije nepoznato i u panteonu japanske kinematografije stoji rame uz rame s legendarnim Kurosawom, no bojimo se da kako vrijeme odmiče, novije generacije stasavaju sve manje svjesne kakvih je sve nedostižnih majstora bilo u povijesti.

S tim na umu, ovo sparivanje i preporuku opravdavamo edukacijskim pobudama, a osim što su obojica Japanci i snimili su remek-djela, drugih poveznica nema. Krenite s Kwaidanom, antologijom 4 tradicionalne priče o duhovima, i naročito obratite pažnju na treću priču Hoichi the Earless.

Uzmite predah pa se iza ponoći (javite na posao / u školu da ste bolesni) prepustite Takashi Miikeu i njegovoj romantičnoj ljubavnoj priči, koja se pretvara u jedan od najuzbudljivijih trilera završavajući kao jedan od najbrutalnijih horora koje ste vidjeli.  

REC (2007.)/Blair Witch Project (1999.)

Found footage horor je od početka dijelio publiku, nekima je bio otkriće, a neki su ga zdušno mrzili, a u posljednjih nekoliko godina je gotovo svima izašao na nos. No ako ste ljubitelj ove forme i potreban vam je reset, predlažemo da večer počnete sa španjolskim REC-om Jaumea Balagueroa. Čeka vas samo 78 minuta klaustrofobije u jednoj zgradi u Barceloni, gdje ekipa zlosretnih novinara u gluho doba noći zaglavi u life or death situaciji iza koje možda vreba nešto natprirodno.

Odmah iza toga, po mogućnosti iza ponoći i s ugašenim svjetlima, vratite se u šume Marylanda, gdje je daleke 1999. sve i počelo.

Innocents (1961.)/Innocents (2021.)

Jedan klasik 60 godina udaljen od novijeg naslova iz 2021., koji ste možda propustili, što je šteta jer se radi o jednom od najboljih horora u posljednjem desetljeću.

Osim naslova, ova dva filma tematski povezuju djeca kao protagonisti. Innocents iz 1961. jedna je od najvjernijih adaptacija nekog literarnog klasika uopće – radi se o Turn of the Screw Henryja Jamesa, gdje djecu promatramo iz ugla njihove guvernante, čija je perspektiva pod utjecajem psihološkog poremećaja, ili je možda sve nadnaravno što se dogodi istina?

S druge strane, u novijem naslovu lišeni smo ovog filtera i direktno uronjeni u dječji mikrosvijet smješten u jedan blok zgrada u Norveškoj, gdje mališani polagano otkrivaju svoje psihokinetičke sposobnosti razvijajući različite moći, što, razumljivo, dovodi do neželjenog tijeka događaja.

Halloween (1978.)/Haute Tension (2003.)

Ima li što prigodnije od Halloweena za Halloween? Teško. Ali predlažemo da ga ne uparujete s nekim sličnim slasherom iz epohe poput Friday the 13th ili Nightmare on Elm Street. Suprotstavite mu pomalo zaboravljeno čudo francuskog redatelja Alejandra Aje iz 2003. Razlog?

Pa, spomenimo da je Halloween prvi kompletno uspostavio formulu slasher podžanra u povijesti, sa stalnim motivima prema kojima će se ovakvi filmovi prepoznavati – maskirani ubojica eliminira teen žrtve jednu po jednu, pravilo tko se seksa taj i umre, last girl sređuje ubojicu i sl., a onda pogledajte na koji način Haute Tension obrađuje i nadograđuje ovu formulu parirajući svom duhovnom prethodniku fenomenalnom atmosferom, čak ga i nadmašujući količinom iskazane brutalnosti.

Suspiria (2018.)/Suspiria (1977.)

U ovom slučaju preporučujemo da krenete od novijeg ka starijem. Započnite ovu kombinaciju od remakea Luce Guadagnina, koji ideju originalnog filma pokušava obogatiti logikom i pozadinom te objasniti mitologiju Argentove metapriče o tri majke vještice, čime želi biti kudikamo pristupačniji za gledatelja.

Kada kroz to prođete, prepustite se čarima originala, u kojem su sva logika i uzročno-posljedična veza stavljeni sa strane naspram ludila od zvukova, boja, fetiša, fantazmagoričnih krvavih set-pisova odvrnutih na max, s pričom zapravo potpuno nebitnom i prisutnom tek toliko da natjera likove da se kreću kroz Argentovu sadističku maštariju.

Alien (1979.)/The Thing (1982.)

Za kraj, počastite se ultimativnim horor double billom. Nećemo trošiti riječi da vam kažemo bilo što o ovim gigantima horor žanra i kinematografije uopće. Samo ćemo preporučiti da barem jednom zahvalite nebesima na njihovom postojanju i pogledate ih jedan za drugim, ako ne u Noći vještica, onda u bilo kojoj drugoj.