POSTOJE razni odgovori na pitanje što je hrvatski san, ali za veliki broj stanovnika Hrvatske on se nalazi u stihovima pjesme "Zimmer Frei" koju izvodi "Hladno pivo". Desetljećima nas uče kako živimo u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, a glavni izvor tog bogatstva bi trebala biti naša jadranska obala - najljepša na svijetu.

Zahvaljujući toj obali, na koju samo čekaju nagrnuti armije europskih i drugih stranih turista, Hrvatska i njeni stanovnici će konačno moći uživati u tom bogatstvu, stoljećima uskraćenom od strane raznih svjetskih moćnika i neugodnog spleta povijesnih okolnosti. Taj san je za dio naše obale odavno postao stvarnost, te se mogu pronaći lokalne zajednice na Jadranskom moru koje po pitanju životnog standarda daleko odskaču od hrvatskog prosjeka.

Na žalost, kao i mnogi hrvatski snovi, i ovaj ima potencijal da se pretvori u noćnu moru. Jedan od njih bio je temom sinoćnje emisije "Otvoreno".

Otok Vir se dugo godina smatra jednim od najpopularnijih jadranskih odmarališta, a toj reputaciji je potpomogla činjenica da na njemu svoje kuće imaju neki od najznamenitijih pripadnika hrvatskog političkog establishmenta. Međutim, otok Vir je odnedavno poznat kao i simbol svega što je loše na hrvatskom Jadranu - divlje gradnje, urbicida, "betonizacije" i devastiranja onoga što bi trebalo biti najvrijedniji i najvažniji resurs ove države.

Vir to, između ostaloga, ima zahvaliti činjenici da se u doba komunističkog "mraka" špekuliralo kako bi se upravo tamo sagradila nuklearna elektrana. Čak i u to doba je postojalo tržište sa svojim zakonima, te su cijene zemljišta postale smiješno niske. A zajedno s njima su se pojavili špekulanti zahvaljujući kojima je Vir doživio nezapamćeni graditeljski bum koji traje do današnjih dana.

I kao što se to obično događa u svim slučajevima utrke za zaradom - koja je nakon adaktiranja planova u nuklearki, odnosno završetka rata i povratka istočnog Jadrana na svjetske turističke karte, postala više nego izgledna - turistički poduzetnici si nisu mogli priuštiti da im na putu stoje neke tako beznačajne stvari kao što su zakoni, uredbe ili nekakvi urbanistički planovi.

U slučaju Vira, a i mnogih drugih mjesta na obali, ne samo što se išlo protiv zakona, nego se išlo i protiv zdravog razuma, jer su mnogi opijeni snovima o bogatstvu preko noći zaboravili da sva ta papirologija - ma koliko je izobličili socijalistički i postsocijalistički birokrati - ipak ima nekakvu svrhu. Tako u Viru množenje kuća nije pratila odgovarajuća infrastruktura, pa je stanovnicima - stalnim i povremenim - stalno visio Damoklov mač nestašica struje, vode, te epidemije kolere i drugih boleština obično nespojivih s modernom europskom civilizacijom.

Vir i mnoga slična mjesta su i samim svojim izgledom počeli vrijeđati čak i one čiji su estetski sentimenti jednaki nuli. Tako planovi Vicenca Blagaića o gradnji Manhattana na Čiovu i ne izgledaju tako megalomanski kada ih se usporedi s bolesnim arhitektonskim zahvatima virskih i drugih graditelja koji na sićušnim komadićima zemlje uz more žele sagraditi svoje verzije njujorškog WTC-a.

Nakon višegodišnjeg ignoriranja takvih problema, hrvatska država je krenula u križarski pohod za spas hrvatske obale. Motivi za to su dijelom populistički, dijelom nastojanje da se nametne autoritet postojeće vlasti, a najviše se govori o nastojanju da se stajanjem "divljoj gradnji" na kraj u Hrvatsku konačno uvedu "europski" kriteriji pravne države.

Taj za mnoge prespori proces je za mnoge neprihvatljiv zbog svoje ljudske cijene. Mnogi čije će se kuće srušiti su u njih uložili cijeli svoj život. Urednici jučerašnjeg "Otvorenog" su to ilustrirali dovođenjem u studio majke čije je dijete oboljelo od teške bolesti i koje se, ako inspekcije budu provele svoje namjere, neće imati gdje vratiti. Malo tko nije mogao biti dirnut riječima koje bi zvučale kao najljigavija patetika da su kojim slučajem dio scenarija neke latinoameričke sapunice, ali koje, na žalost, izražavaju stvarnost nekih ljudi.

I nije nimalo iznenađujuće što su se na stranu tih ljudi stavili političari - uključujući one koji svojim jeftinim protu-establishmentskim populizmom pokušavaju oživjeti svoje propale karijere. Načelnik općine Kristijan Kapović je, pak, kao predstavnik lokalne vlasti u studiju iskazao kvalitetu koja je van domašaja mnogim političarima koji paradiju na TV-ekranima - borbu za jasno odredive interese ljudi koji su ga izabrali.

Josipa Blažević-Perušić, državna tajnica za inspekcijske poslove Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, je, pak, pokazala kvalitete koje se očekuju od svakog birokrata - nepopustljivost i spremnost da se zakon provodi po bilo kakvu cijenu, ma koliko ona nepopularna bila. Ona nije bila previše impresionirana emocionalnim argumentima protiv svog inspekcijskog pohoda, uključujući i uobičajeno ukazivanje na desetljeća tolerancije bespravne gradnje koja bi trebala služiti kao nekakav presedan u ovom slučaju.

Ipak, od svih detalja sinoćnje emisije najzanimljivije je bilo zapažanje arhitektonskog kritičara Miće Gamulina, koji je ukazao na ono što bi, po svemu sudeći, trebalo biti ključni motiv iza pohoda na bespravnu gradnju na Jadranu. Gamulin tvrdi kako "hrvatski san" više nije hrvatski san, odnosno kako stanovnici Hrvatske nisu jedini koji su prepoznali ekonomske i druge potencijale Jadrana.

To, dakako, uključuje ruske i raznorazne druge svjetske bogataše, kao i multinacionalne korporacije koji na hrvatskom Jadranu vide priliku da se izbjegnu greške koje su unakazile španjolsku, francusku, talijansku i mnoge druge obale. Njihove interese će, pod parolom hrvatskog puta u EU, zastupati i hrvatski politički establishment, te se događaji na Viru mogu lako shvatiti kao početak masovnog rušenja na Jadranu - čiji je krajnji cilj otjerati domaće stanovništvo kako bi na njihovom bivšem zemljište vile i hotele sagradili krupni strani "igrači".

Ukoliko se tako nešto dogodi, hrvatski san će se, kao i mnogo puta dosad, rasplinuti u srazu sa surovom stvarnošću suvremenog kapitalizma.

Dragan Antulov