Tekst: V.B.
Foto: Index

ODLASKOM Eduarda u sjenu višegodišnjeg strahovanja za karijeru, hrvatska reprezentacija u posljednjih 29 mjeseci nije imala pravog golgetera, čovjeka kojemu je jedini zadatak smjestiti loptu u gol. Petrić i Olić to po naravi nisu, a iako Mate Bilić i Nikica Jelavić daju naznake spomenutog nogometnog stila, daleko je to od forme i ubojitosti kojom nas je Eduardo da Silva jednostavno razmazio. Upravo stoga bilo je žalosno gledati kako se mučimo s Ukrajinom, bilo da se radi o dvoboju u Harkivu ili onom na Maksimiru, da ne govorimo da je uopće besmisleno očekivati prolazak kroz kvalifikacijsku skupinu kada ti je prvi strijelac reprezentacije dao svega tri gola u deset utakmica.

Upravo stoga ovaj novi pokušaj Brazilca toliko je dragocjen za hrvatsku reprezentaciju i Slavena Bilića. Ukoliko bi se Eduardo uspio nametnuti u Šahtaru i vratiti u pravu formu, bio bi to nemjerljiv dobitak za stručni kadar. U svakom slučaju Eduardo je izabrao lakši put povratka. Wenger ga nije mogao čekati, Premierliga to ne trpi, pogotovo ako si za kormilom londonskog kluba koji trofej čeka s gotovo jednakom žudnjom kao i Hrvatska brazilskog napadača. Ukrajinska liga lakše će istrpjeti Eduarda, i Lucescu je svjestan da su tereni u Zaporožju ili Odessi dobra prilika za oživljavanje jedne karijere.

Sretni i zadovoljni Mandžukić bi mogao biti veliki dobitak za Hrvatsku

Veliki dobitak, ali više na varijetetu nego na konkretnoj i aktualnoj pomoći reprezentativnoj vrsti je i odlazak Mandžukića u Wolfsburg. Međutim, treba priznati kako Mandžukić svoje nataloženo nezadovoljstvo u Maksimiru nikada nije ispoljavao u nacionalnoj vrsti, štoviše, nekoliko je puta odigrao sjajne utakmice. Tko onda zna kako će izgledati sada, kada mu je lice ozareno svih 24 sata i kada živi svoj san. Nema sumnje da je pravi Mandžukić potreban ovoj reprezentaciji, kao što nema sumnje ni da će Mario napredovati u Bundesligi, baš kao što je to bio slučaj i s Olićem i Petrićem. U svakom slučaju imat će Slaven slatke brige uoči nadolazećih kvalifikacija.

Možda je rijetko kada u prošlosti kao danas reprezentacija Hrvatske imala toliko zanimljivih i kvalitetnih napadača, a opet toliko različitih po stilu. Uz jednog od najboljih na svijetu defenzivnih napadača, Olića, imamo i golgetera s rijetkom viđenim osjećajem za gol - Eduarda. Polivalencija Petrića od neizmjerne je važnosti, gotovo kao i pokretljivost Mandžukića. Na koncu tu je i Nikica Jelavić, ta leteća tvrđava koja je toliko zahvalna pri orijentaciji na duge lopte. K tome imamo Nikolu Kalinića, monstruoznog talenta koji to tek mora opravdati, i Matu Bilića, iskusnog znalca kojem nije strano zabiti kada je to potrebno.

Upravo o potonjemu bilo je riječi posljednjih dana, jer je za usluge istog zainteresiran Newcastle. No, pitanje je koliko bi pametna odluka bila otići iz Primere, nadaleko poznatog raja za napadače, na St. James Park, gdje se od Shearera nijedan napadač nije pošteno naigrao, a kamoli nazabijao. Propadali su tamo i Luque koji je s Mallorcom srušio Hajduk te Obafemi Martins za koga se Moratti kleo da će postati svjetska klasa. Čak se ni jedan Michael Owen tamo nije snašao...