NAKON što je wunderkind Marko Pjaca prodan u torinski Juventus za čak 23 milijuna eura, što je najveći transfer u povijesti hrvatske nogometne lige, pozabavili smo se pitanjem zašto zagrebački Dinamo iz godine u godinu realizira basnoslovne prodaje koje su za sve ostale domaće klubove prava znanstvena fantastika. Naravno, veliki je broj razloga za to, no krenimo redom. Kao prvo. Modri su već više od desetljeća neprikosnoveni u hrvatskoj nogometnoj ligi, osvojili su 11 uzastopnih naslova prvaka države, sedam kupova te tri Superkupa te kao takvi nedvojbeno okupljaju najbolje što je hrvatski klupski nogomet mogao i trenutno može ponuditi. Nema sumnje da spomenute titule već u startu uvelike podižu cijenu svim igračima maksimirskog kluba.

 

 

Nadalje, poznato je kako je Mamić s godinama asimilirao i najudaljenije hrvatske livade, pokupivši svim klubovima iole talentiranije igrače i to ne kao nekada, gotove nogometne proizvode poput Mandžukića ili Vrdoljaka, već mladiće od 12 do 16 godina. Znaju to dobro i europski menadžeri - ako je Zdravku nešto i promaklo, teško da se radi o prvoklasnoj robi poput one Dinamove. Vrlo je važan i podatak kako je u posljednjih deset godina Dinamo dao veliki broj hrvatskih reprezentativaca od Šimića, Ćorluke, Leke i Kranjčara do Modrića, Eduarda, Badelja i Vrsaljka, koji su uz uspone i padove prilično uspješno nastupali u kvalifikacijama za europska i svjetska prvenstva pa i na kontinentalnim smotrama. Ovo je već druga stavka koja bez sumnje podiže cijenu nogometašima Dinama, a s kojom Mamić godinama vrlo uspješno manipulirao, bilo preko Romea Jozaka ili izbornika mladih odnosno seniorske reprezentacije.

 

 

Kako je gledajući utakmice HNL-a vrlo teško odrediti istinsku kvalitetu nekog nogometaša, jedini način na koji se može ustvrditi potencijal pojedinog hrvatskog igrača jest tijekom europskih dvoboja, kojih je Dinamo već tradicionalni sudionik. Naime, od 2009. godine Modri su svake sezone igrali u natjecanju po skupinama, triput Lige prvaka, a pet puta Europa lige, što je iznimno dostignuće i za klubove koje stižu iz liga petica, a kamoli s jugoistoka Europe. U posljednjih devet godina Dinamo je u skupinama upisao 37 poraza, ali pet remija te osam pobjeda, a osim nizozemskog NEC-a, škotskog Heartsa, rumunjskog Temišvara i Astre, padali su i neki vrlo jaki protivnici poput Celtica, Anderlechta, Club Bruggea, ali i Villarreala te slavnog Arsenala. Ove pobjede automatski su dodatno podigle vrijednost modrim igračima.

 

 

Razlozi enormnim odštetama mogu se pronaći i u sposobnosti Zdravka Mamića, čija se pregovaračke sklonosti veličaju diljem Balkana. Kaže se kako igrač ne vrijedi koliko slavni Transfermarkt kaže nego koliko je Maminjo sposoban izmusti. Izuzev slavnih prelazaka Eduarda, Ćorluke, Modrića i drugih, o čijim se odštetama može diskutirali kao pretjeranim ili realnim, transferi Hrvoja Čale, a pogotovo Joze Šimunovića dokaz su da donedavno izvršni dopredsjednik Dinama pravi majstor u pregovorima. Naime, 2008. godine, kada je Hajduk svog najboljeg igrača i tada jednog od najtalentiranijih nogometaša Hrvatske Antu Rukavinu prodao u Panathinaikos za 2.8 milijuna eura, Mamić je za približno istu cifru prodao osrednjeg lijevog beka u Trabzonspor. Vrhunac je ipak odšteta za 20-godišnjeg stopera sa 50-tak utakmica u HNL-u, kojeg je Zdravko utrpao Celticu za nevjerojatnih 7.5 milijuna eura, što je više od najvećeg transfera u povijesti Hajduka.

 

 

Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih Modri iz godine u godinu obaraju rekorde ulaznih odšteta jest komotna financijska situacija. Naime, dok su se ostali hrvatski klubovi godinama borili i još uvijek bore s likvidnošću, Dinamo je opetovanom prodajom svojih zvijezda došao u poziciju da može bez ikakvih ustručavanja odbiti pa i medijskim nazvati smiješnima veliki broj ponuda koje stignu za nekog igrača. Naravno pritom je instrumentalna cijela vojska onih koji imaju za zadatak vijestima o senzacionalnim interesima europskih giganata povećati cijenu pojedinih talenata. Istovremeno, Hajduk, Split, Osijek, Zagreb pa donedavno i Rijeka u pravilu jedva sklapaju kraj s krajem, a odbiti ponudu od nekoliko milijuna eura za najveće klupske dragulje poput primjerice Andrije Balića ili Marija Pašalića nikome ne pada ni na pamet, jer se često radi o spasonosnom iznosu.

 

 

Na koncu vjerojatno ključna stavka ove po Dinamo bajkovite prakse je daljnji napredak tih talentiranih igrača. Da pojasnimo, vrijednost većine igrača Hajduka, Rijeke i ostalih domaćih klubova koji se prodaju u inozemstvo u pravilu pada, za što su dobri primjeri Rukavina, Ibričić, Vukušić, Sharbini, Radošević i Kouassi, dok je izniman broj nogometaša Dinama čija je vrijednost i nakon transfera nastavila rasti. Halilović je primjerice prodan za pet milijuna eura, a danas vrijedi 10. Brozović je prodan za osam milijuna, danas vrijedi 20. Jedvaj je prodan za pet, a sada vrijedi osam. Vrsaljko je prodan za pet, a sada vrijedi 16. Kovačić je prodan za 11, a sada vrijedi 20. Vida je prodan za pet, a sada vrijedi devet. Badelj je prodan za četiri, a sada vrijedi osam. Mandžukić je prodan za sedam, a danas vrijedi 18. Lovren je prodan za osam, a danas vrijedi 20, dok je Modrić prodan za 21 milijun eura, a u ovom trenutku vrijedi čak 50.