Foto: Zdravo

Index u suradnji s YugoPapirom donosi tekst o legendarnom jugoslovenskom i hrvatskom košarkašu Krešimiru Ćosiću iz 1980. godine autora Miodraga Markuša.

SRPANJ 1980: Kapetan košarkaške reprezentacije i najbolji naš košarkaš svih vremena, priča o olimpijadama na kojima je do sada sudjelovao i o predstojećoj Olimpijadi u Moskvi, na kojoj je naša reprezentacija jedan od velikih favorita za najsjajnija odličja.

Jedan je od najstarijih olimpijaca u svijetu

Olimpijske igre u Moskvi su našem najboljem košarkašu - četvrte po redu. Sportaš s olimpijskim stažom od 12 godina je trenutno veoma malo u svijetu, a malo ih je bilo i u povijesti igara. Među košarkašima, Krešimiru Ćosiću je, koliko znamo, ravan samo Sergej Belov, kapetan reprezentacije SSSR.

Utoliko su "vremeplov" Krešimira Ćosića o prethodne tri olimpijade i njegovo mišljenje o predstojećim Igrama u Moskvi - zanimljiviji. On ih, evo iznosi.

Meksiko: U posljednjoj sekundi

"Olimpijsko krštenje doživio sam u Mexico Ciudadu 1968. - priča sada Krešimir Ćosić. - Bio sam dvadesetogodišnjak, ali već dosta iskusan košarkaš. Kvalifikacije smo pregrmjeli bez većih poteškoća, ali nas je sve mučila neizvjesnost...

Dotle, naime, jugoslovenski košarkaši nisu imali značajnijih uspjeha na olimpijadama, iako je uzlet naše košarke počeo baš na olimpijadi (Rim 1960. - šesto mjesto).

Za mene Olimpijada u Meksiku je bila višestruko zanimljiva: prvi put sam se našao na najvećoj smotri sportista svijeta, o čemu sam ranije samo maštao, a to je, u stvari, bilo i moje prvo veliko međunarodno natjecanje u dresu sa državnim grbom. Uz to, prvi put sam preletio Atlantik, prvi put se našao tako daleko od kuće, "na kraju svijeta"...

Kao i ostali, plašio sam se kako ćemo se suprotstaviti košarkaškim velesilama - SAD, SSSR, Brazil, Italija...

Ali, začudo, pobjeđivali smo bez većih problema i dospjeli u polufinale.

A onda je došla utakmica sa SSSR, reprezentacijom od koje smo do tada redovno gubili i koju su svi smatrali glavnim favoritom za zlatnu medalju. U sportu su nelogičnosti česte, a jedna od njih je i raspoloženje u našoj ekipi pred taj meč: svi smo bili optimisti. Ja sam se prije te utakmice povrijedio i igrao uz pomoć injekcija, a bio sam siguran da ćemo pobijediti.

Kako i zašto - ni danas mi nije jasno, ali tako je bilo. I, zaista, čitava ekipa, predvođena strategom Rankom Žeravicom, zaigrala je odlično. Tako se drama nije mogla izbjeći, pobjiedili smo Sovjete - slobodnim bacanjem "zarađenim" u posljednjoj sekundi igre, koja je hladnokrvno izveo Vladimir Cvetković.

To je, povijesno gledano, proboj u svjetsku elitu. To je, usporedbe radi, i jedna od najdražih pobjeda u mojoj karijeri. Pobjeda koja mi je donijela veliku radost, ali i - veliku tugu.

Naime, igrajući uz pomoć injekcija, na toj utakmici sam uvelike pogoršao povredu koja me je mučila. Nisam se osjećao sposobnim da igram u finalu protiv Amerikanaca, ali me je Žeravica, ipak, postavio u ekipu. Nisam mogao normalno da se krećem i trčim, a ostao sam u igri oko 30 minuta. Igrali smo možda i bolje nego protiv SSSR, ali smo zasluženo izgubili. Amerikanci su u to vrijeme zaista bili nedostižni i - nepobjedivi.

Kao "nagradu" za velike napore koje sam uložio igrajući povrijeđen, dobio sam nekoliko ponuda od raznih američkih sveučilišta - da studiram i igram košarku na nekom od njih. Tada me to uopće nije interesiralo. Jedino o čemu sam razmišljao bilo je - da što prije stignem kući. U SAD, na studije, sam otišao znatno kasnije.

Munchen 1972: Miris droge i baruta

Olimpijade u Minhenu se nerado sjećam - iz više razloga. Prvo: dogodilo se nešto što je šokiralo cijeli, ne samo sportski, svijet - poznati masakr nad izraelskim sportašima u Olimpijskom selu. To je na mene ostavilo toliko težak utisak da mi i danas, kad pričam o tome, pođu suze na oči.

U toj psihozi, teško je bilo natjecati se i dati sve od sebe. Mi smo tada bili veoma jaka i iskusna ekipa, od koje se očekivala jedna od medalja. Jer, bili smo prvaci svijeta. Ja osobno sam bio u izvanrednoj snazi i očekivao veliki uspeh.

Na žalost, osvojili smo tek - peto mjesto. Izgubili smo utakmicu od Portorika i tako - i kraj pobjede nad Italijom nismo uspjeli. Istina, ustanovljeno je da su Portorikanci bili dopingirani, ali to je bila slaba utjeha i to nas nije opravdalo za blijedu igru u tom meču.

Smrt nedužnih sportaša i doping su, eto, "obojili" Olimpijadu u Munchenu. No, da za nas, a i za mene, ta olimpijada ne ispadne samo tužna epizoda, potrudili su se naši drugi sportaši.

Najsretniji trenutak je bio kada su sa pobjedničkog postolja naši rukometaši pjevali jugoslovensku himnu, a na njihovim grudima se sijala zlatna medalja olimpijskih pobjednika. Tada sam zaboravio na sve i bio sretan što sam Jugosloven. Isto se ponovilo kada se na pobjedničko postolje popeo Mate Parlov.

Tada sam, vjerujte, u sebi razmišljao: na sljedećoj olimpijadi će nas košarkaše brisati sa spiska favorita i tu je šansa da sve iznenadimo. Jedva sam čekao sljedeću olimpijadu u Montrealu.

Montreal 1976: Drama prije finala

Za Olimpijadu u Montrealu sam se pripremao kao vojnik. Vojne vlasti su - ne samo meni, već i ostalim olimpijcima koji su se zatekli u uniformi - omogućile da se maksimalno pripremimo. I, pripremili smo se. Mi košarkaši smo bili čvrsto odlučni da poslije sjajnih uspjeha na prvenstvu Europe vratimo bar "našu" srebrnu medalju, pa ako je moguće, osvojimo i zlatnu.

Međutim, na licu mjesta je bilo znatno teže nego u našim očekivanjima. Jer, u kvalifikacijama i nejaki postaju jaki. Utakmica protiv Italije, koja je odlučivala tko će u polufinale - "azuri" ili "plavi" - je najdramatičnija koju sam možda ikada odigrao. Prvo poluvrijeme Talijani su dobili čak sa 16 koševa razlike.

Ne vjerujem da je osim nas, jugoslovenskih reprezentativaca, itko vjerovao da je moguć preokret. Objektivno, sve je govorilo da će se ponoviti Munchen, da ćemo ostati bez medalje. Mi se, međutim, nismo predavali. U drugom poluvremenu smo zaigrali kao preporođeni i anulirali veliku prednost Talijana.

U finišu, situacija se, opet, okrenula. Na 32 sekunde prije kraja, Italijani su imali poen prednosti, a mi - loptu. Dogovorili smo se da odigramo "dug napad", da potom loptu doturimo Kićanoviću da šutira - pa što bude.

On se, međutim, nije našao u prilici za šut, pa je dodao loptu Slavniću, a Slavnić je pogodio talijanski koš. Ošamućeni Talijani nisu iskoristili posljednje dvije sekunde za napad i - dobili smo, što se kaže, izgubljenu utakmicu.

U polufinalu, protiv SSSR, igrali smo izvanredno. Prvo poluvrijeme smo završili sa 18 koševa prednosti, ali kako se Rusi nikada ne predaju, a mi ponekad imamo običaj da se malo opustimo, pobijedili smo sa samo 3 koša razlike.

Sve ovo nas je i fizički i psihički veoma izmorilo. Naš protivnik u finalu je imao cijeli dan više odmora od nas pa smo protiv Amerikanaca utakmicu izgubili - glatko. Morali smo se, dakle, opet zadovoljiti srebrom.

Moskva 1980: Konačno zlato?

E, vidite, zlatna olimpijska medalja je jedino odličje koje naša košarkaška reprezentacija još nije osvojila. Sad, cjepidlake mogu kazati kako nemamo ni brončanu, ali obzirom da već imamo dvije srebrne, ona za nas nije interesantna. Naša velika želja je - zlato! Može li se u Moskvi osvojiti zlatna kolajna - pitanje je koje zanima ljubitelje sporta.

Ja kažem - može, pogotovo što u Moskvi neće igrati Amerikanci. Ali, kad kažem može, ne tvrdim da ćemo je i osvojiti. Siguran sam, međutim, u jedno: ova generacija naših košarkaša - koja je osvojila gotovo sve trofeje koji su se mogli osvojiti - učinit će sve što je u njenoj moći da se domogne zlatne medalje.

Ne krijem: ako bi osvojili zlatnu medalju, nitko ne bi bio sretniji od mene. Jer, moskovska olimpijada će biti moja četvrta po redu i, na žalost, posljednja. Do one u Los Angelesu ću prestariti za olimpijca. Imat ću 36 godina, neću više biti mlad...

20 tisuća koševa

Svi trofeji kojima se ponosi jugoslovenska košarka vezani su za Krešimira Ćosića.

Do sada je sudjelovao u osvajanju dvije zlatne i dvije srebrne medalje na olimpijskim prvenstvima svijeta, tri zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu na prvenstvima Europe, dvije srebrne na olimpijskim igrama, a znamenja sa balkanskih i mediteranskih natjecanja toliko je da ih ne bi bilo lako nabrojati.

Uz to, ekipe za koje je igrao osvojile su pet titula prvaka Jugoslavije (Zadar), dvije prvaka Italije (Sinudine). Rekorder je po broju nastupa za reprezentaciju Jugoslavije - 272 utakmice. Po sjećanju, odigrao je preko tisuću mečeva za klubove čiji je bio član i postigao blizu 20 tisuća koševa.

Tekst: Miodrag Markuš (Zdravo, srpanj 1980.)

Ps. Jugoslavija je te 1980. godine u Moskvi osvojila olimijsko zlato. U finalu su svladali Italiju 86:77.