Foto: Drago Sopta/Cropix, AFP

DA JE situacija bila obratna, pa da je na stadionu Municipal u Poznanju kojim slučajem bilo 20 tisuća Hrvata, sigurni smo, zvučali bi prodornije od domoljubljem napucanih Iraca što su posegnuli za svojim ušteđevinama i nakon deset godina stigli na veliki turnir. S obzirom da smo vas na vrijeme obavještavali o atmosferi prije utakmice, ovdje nećemo trošiti riječi na one koji su pokvarili sjajan dan. Prenijet ćemo samo ono što smo vidjeli na tribinama: više od sedam tisuća raštrkanih, ali u navijanju ujednačenih hrvatskih navijača koji se nisu utopili u moru zelenila. Djeteline su bile posvuda, ali nijedna večeras očito nije imala četiri lista. Hrvatska je pobijedila na terenu, a iako u brojčanom deficitu, nije zaostajala ni na tribinama.

"You'll never beat Ireland", protivnici se nisu stigli pošteno ni zagrijati, kada ga je Mandžukić uvalio iza leđa Givena.

Naravno, uslijedio je period irske šutnje i hrvatskog naleta s tribina. Mučili su se Bilićevi igrači, kružili oko irskog bedema, a Bilić je na zagrijavanje poslao - dva stopera. Toliko "dobro" nam je izgledala obrana. Nastavilo se i nakon što su Mandžo i Jelavić na semaforu projicirali puno realniju sliku zbivanja na terenu - 3:1 za Hrvatsku.

Bile su to dobre vijesti, pa nam je bilo čudno čuti stanke u navijanju na hrvatskoj strani. Nije to bila uigrana ekipa poput one u Austriji, ali je bila brojnija od svake prognoze. Hrvati su do Poznanja potegnuli iz svih krajeva zemlje,  ali posebno iz dijaspore. 170 kilometara udaljeni Berlin bio je i stanica mnogima koji su krenuli s drugih točaka. Na tribinama nisu držali isti ritam, ali brzo su se skužili kada je trebalo ubaciti pokoju baklju na glatki travnjak i ispjevati ustaške retke. HNS će se opet malo isprsiti, a ministar Jovanović na tribinama možda i stidljivo zacrvenjeti. Ništa novo, morat će se i on naviknuti. Kad malo "naraste", vjerojatno će shvatiti zašto je njegovim prethodnicima i "suborcima" omiljena izjava - "Ja nisam ništa čuo".

Recimo ipak, nabrijavanje s "Ajmo ustaše" trajalo je kratko, no dovoljno da neznalicama svaki put moramo posvetiti pokoji red teksta. Nama će jednog dana dosaditi, ali njima nikada neće doći do glave.

Oni koji razumiju, barem je utješio pozdrav hrvatskih igrača koji su nakon posljednjeg zvižduka zagrljeni najprije potrčali prema tribinama. Lijepa slika ipak će prevladati.