SEDMO NEBO, redateljice i scenaristice Jasne Nanut, već je prošao domaće festivale i pritom pokupio mahom pozitivne reakcije domaćih kritičara, ali kako to i inače biva, promocija domaćih filmova svodi se na te dozlaboga dosadne PR tekstove koje ne samo da ne čitaju čitatelji nego ni novinari, koji ih iz ovog ili onog razloga objavljuju.

Sama konstrukcija "novi film XY oduševio publiku na XY festivalu", automatski vas tjera da nikada ne kliknete na tekst jer znate da vas tamo čeka samo dosadni PR-ovski gnjavež. 

Autentična zabava

Uzmemo li u obzir i moj stav da "hrvatska komedija" zvuči kao oksimoron, priznat ću da sam u film Jasne Nanut ušao s popriličnom količinom predrasuda. Na svu sreću, moje predrasude su bile neosnovane jer Sedmo nebo je zabavan film koji djeluje izuzetno autentično. 

Radnja prati oženjenog TV producenta (mislim da je producent) Ninoslava Radmana (Krešimir Mikić) kojeg opasno pere kriza srednjih godina, a ta ga kombinacija neiživljenosti i frustracija pretvara u nakupinu sredovječnih klišeja jer zbog trogodišnje veze s daleko mlađom plesačicom riskira stabilan, ali dosadan brak u kojem ima i dvoje djece. 

On i njegova ljubavnica Tamara skrivaju se po toplicama, povremeno se sastaju u njenom stančiću, a on malo po malo vlastiti život pretvara u minsko polje kroz koje nesigurno i tjeskobno tapka, do unedogled pripremajući veliki razgovor u kojem će supruzi napokon priznati nevjeru i započeti novi život s Tamarom. Naravno, stvari su puno kompleksnije, a on niti ima muda da prizna, niti muda napustiti život i imidž koji je godinama stvarao niti pravi razlog kojime bi argumentirao što ga je uopće dovelo do nevjere. 

On je jednostavno još samo jedan izgubljeni "krizaš", preslab da sruši ono što je gradio i iznova započne život koji želi. Ili misli da želi.    

E sad, sve je ovo solidan temelj za komediju, ali Sedmo nebo nije jedna od onih klasičnih "ha ha" komedija, ili barem meni nije bila. Moram priznati da se niti jednom nisam nasmijao, a nisam siguran ni da je film osmišljen na klasičan "ima ženu, djecu i krizu srednjih godina... hilarity ensues" način, već humor servira na puno diskretniji način. Sve je vrlo "životno" i prizemljeno pa su i reakcije takve. 

Da si ne lažemo, taj pristup mi je daleko draži jer hrvatska komedija sklizak je teren, a ova tema definitivno profitira od pristupa koji je utemeljeniji u stvarnosti. Dramedija je super stvar i ne treba zazirati od nje. Tim više jer u Sedmom nebu scene koje su zamišljene kao eksplicitno smiješne funkcioniraju neusporedivo slabije od onih u kojima humor dolazi iz anksioznog kaosa, u koji je glavni lik očajnim potezima pretvorio vlastiti život. 

Dobra je stvar to da je ovih drugih puno više. 

Neće oduševiti fanove Lud, zbunjen, normalan

Sve u svemu, ta autentičnost je možda i najjači adut Sedmog neba jer ne moralizira niti karikira situacije, već se trudi držati ih što bliže tlu. To će možda rezultirati time da će biti "prediskretan" za publiku koja želi Lud, zbunjen, normalan tip zabave, ali profitirat će kod onih drugih. 

Jedino pitanje je hoće li pronaći put do publike, jer klasičan PR rezultirao je time da nisam ni znao da film postoji (i u tome sigurno nisam usamljen), neće mu puno pomoći ni trailer, jer domaća ekipa još uvijek muku muči s konceptom foršpana, a recenzije funkcioniraju samo ako je nešto već super popularno ili ako je kritika pretjerano negativna. 

Da probamo u naslov staviti Aleksandru Prijović? Možda to upali.