GLAZBA i politika često se znaju naći u istoj rečenici iako će se svatko složiti da su realno suprotstavljene ideje. Dok je ideja glazbe da spaja ljude, govori univerzalni jezik i ruši zidove, politika nas razdvaja, stvara razdor i zatvara nas u tabore. No koliko god lijepo zvučala ideja o glazbi koja spaja, tribalistička priroda čovjeka uvijek pronađe put pa se tako i glazbeno razdvajamo na one koji slušaju jedan ili drugi žanr.

U ovom slučaju nećemo govoriti o politici u glazbi jer to je preopširna i zasebna tema. Bavit ćemo se politikom koja motivira, uzima, posuđuje, a ponekad čak i stvara glazbu s ciljem da mobilizira što veći broj birača. 

I premda se u našim krajevima o "izbornom soundtracku" najčešće brinuo HDZ, kojem smo svojevremeno posvetili i cijeli tekst, i ovi izbori pokazali su da interes za posebno "dizajniranom" izbornom glazbom još uvijek postoji. 

Nikola Grmoja je tako u utrci za premijersku stolicu snimio nešto što bi se najbolje moglo opisati kao "očit nedostatak iskrenih savjetnika". 

Za koga je ovo?

Ipak, riječ je o zanimljivom potezu jer pitanje koje se automatski nameće je: "Tko je ciljana publika?" Tko su točno glasači koji će poslušati Na tvojoj strani i pomisliti da je upravo Grmoja prava politička opcija? 

Glazba ima moć i često je dobar alat za širenje poruka, ali u slučaju političara koji staju za mikrofon, ovakvi potezi više djeluju kao cirkuska atrakcija. Nešto kao tuljan koji svira trubu. Ovakvi potezi ne šalju poruku "on je jedan od nas", "on je multitalentiran" ni "ovo je strastven čovjek s jakim uvjerenjima", a ako pjesma uz to još i ne sublimira političku poruku u jasnije i probavljivije zalogaje, jedina reakcija glasača je: "Ovi će cirkusanti napraviti sve da se dokopaju glasova." 

Međutim, glazbeno blamiranje nije prečesta pojava. Puno češće dogodi se da stranke angažiraju glazbenike da za njih snime pjesmu ili nastupaju. Tuđman je imao nekoliko pjesama posvećenih sebi, Sanader također, a svoju je pjesmu imao čak i Gojko Šušak. Jednim dijelom to je ostavština Titova režima, tijekom kojeg su mnogi slavni glazbenici pisali posvete Titu i svaka od tih pjesama je, rječnikom današnjih klinaca - "peak cringe".  

Prodani i manje prodani

I dok je kod nas odnos glazbenika i političara često prisan (mainstream i zabavnjaci češće koketiraju s desnima, a alternativci s lijevima) i izaziva negativne reakcije s obje strane političkog spektra, činjenica je da su domaći mediji oduvijek bili daleko kritičniji prema onima koji su nastupali za HDZ nego prema onima koji su nastupali za SDP. 

Jacques, Nina Badrić, Dino Dvornik i Prljavo kazalište dobili su daleko više kritika nego Majke, Urban, Severina i Parni valjak. Iako je to s jedne strane razumljivo zbog HDZ-ovog gadljivog megapatriotizma, u čijoj se sjeni događaju najveće afere u hrvatskoj povijesti, nastupanje za političare je nastupanje za političare i u tom kontekstu bi reakcije trebale biti podjednake. 

Na kraju krajeva, Urban koji nastupa za SDP daleko je veći šok od Dražena Žanka koji nastupa za HDZ jer od Urbana očekujete više. 

U svakom slučaju, jedini koji je izuzet iz kritika je Mate Mišo Kovač, koji je očito kategorija za sebe.   

Svaki diktator svoj soundtrack ima

Na stranu naša iskustva, glazbenici i političari i u ostatku svijeta oduvijek su išli ruku pod ruku. 

Kao i sve ostalo u nacističkoj Njemačkoj, i glazbu je kontrolirala vlast kroz Glazbenu komoru Reicha (RMK). Oni s talentom i slizani s režimom imali su odlične karijere i osiguran posao, ali to se samo pet godina kasnije znalo pokazati kao dvosjekli mač. Slavni (i bolesno ambiciozni) Herbert von Karajan, koji je u vrijeme Hitlerove vladavine bio prozvan "čudom", nakon završetka rata dugo je vukao nacistički rep, ali relativno brzo mu je oprošteno pa je već od pedesetih bio glavni dirigent Berlinske filharmonije.

Realno gledajući, ako oko vođe postoji kult ličnosti, možete biti prilično sigurni da postoji i pun album grozomornih pjesama. Vladimir Putin ima gomilu pjesama posvećenih svojoj veličini i snazi, Kim Jong-Un također, a jedna od bizarnijih situacija je i niz pjesama posvećenih supruzi rumunjskog komunističkog vođe i diktatora Nicolaea Ceausescua Eleni. 

Teško je prepričati ovo susramlje, ali u kratkim crtama, tekstovi se bave mnogim temama i govore o njezinoj ljepoti, dobroti, snazi i herojstvu, inteligenciji, brojnim načinima na koji je zadužila domovinu, a jedna govori i o ovoj "svjetski poznatoj znanstvenici" i njezinom posebnom doprinosu kemiji. Ovaj posljednji dio posebna je priča jer Elena je imala jedva četiri razreda osnovne i prema mišljenju mnogih stručnjaka, bila je "znanstveno jedva pismena". 

Melodije Bijele kuće

A kad smo već kod propagande, Ameri to rade najbolje, i to na svjetskoj razini. 

Naravno, i u SAD-u je odnos političara i glazbe na zavidnoj razini i bilo je tako od samih početaka. Naravno, mogli bismo tu govoriti i o politički angažiranoj glazbi koja je stekla svjetsku popularnost bez premca, ali kao što smo najavili, u ovom ćemo se tekstu baviti konkretnom temom. 

Al Jolson 1920. pisao je pjesme za predsjedničku kampanju Warrena G. Hardinga, američki kompozitor Irving Berlin obradio je pjesmu I Like Ike iz svog mjuzikla Call Me Madam za potrebe kampanje Dwighta D. Eisenhowera, o susretu Elvisa i Nixona snimljen je i film, a u Bijeloj kući gostovali su više-manje svi poznati glazbenici bilo koje ere koji vam u ovom trenutku mogu pasti na pamet. Ponekad će gosti biti više country, ponekad više soul, ali odnos američkih političara i glazbenika oduvijek je bio javan i prisan, a ako su zamjerke i dolazile, stizale su od oponenata trenutne vlasti. 

Liberalni mediji s oduševljenjem bi pozdravljali svakog gosta Bijele kuće tijekom mandata Baracka Obame, ali čim ga je na toj poziciji naslijedio Donald Trump, stvari su se drastično promijenile. 

Make America Sing Again

Mnogi glazbenici glasno su prosvjedovali već tijekom predsjedničke kampanje kada bi Trump bez njihove dozvole na skupovima koristio neku njihovu pjesmu. Pobuniti se javno protiv korištenja bila je idealna prilika da svima pokažu da se protive politici bahatog narančastog čovjeka i to bi im donijelo podršku i bodove. No takav elitistički i deklarativni pristup demokrata u konačnici je Trumpu osigurao mjesto u Bijeloj kući na iznenađenje apsolutno svih... koji su živjeli u svojim ideološkim balonima. 

No postoje i oni drugi. 

Kanye West iskoristio je upravo taj moment kako bi izazvao sablazan liberala svojim "subverzivnim" performanceom, koji je uključivao sve na potezu od prisnog odnosa s Trumpom do nošenja njegove kape s natpisom "Make America Great Again". Čovjek kojeg su nekoć smatrali herojem samo zato što je tijekom prijenosa uživo izgovorio "Busha nije briga za crne ljude", isti su ti fanovi i mediji nazivali izdajicom zato što je stao na stranu neprijatelja. Bilo je tu daleko problematičnijih izjava, ali u snažno polariziranom društvu ovakve se stvari doživljavaju kao apsolutna izdaja. 

A nakon što je u Bijelu kuću stigao Biden i krenuo u borbu za drugi mandat... tišina. 

Mnogi se ovih dana pitaju zašto je toliko malo glazbenika podržalo drugu Bidenovu utrku. Prije četiri godine leđa su mu držali Taylor Swift, Beyonce, Madonna, Cher, Ariana Grande, Lenny Kravitz i mnogi drugi. Ovog puta? Lizzo. 

Lizzo, koja bolje da se što manje oglašava jer svaki njezin potez je PR noćna mora. Analitičari očekuju da će se stvari promijeniti nabolje u narednim mjesecima, ali mnogi smatraju da to nešto govori i da to nešto nije dobro. Tim više jer je prijetnja ponovno Trump. 

U svakom slučaju, politika u glazbi škakljiva je tema i sve se lakše možete izgubiti pustite li je da zagadi umjetnost. No političari su uvijek pronalazili načine da ono lijepo barem nakratko eksploatiraju, spuste u mulj i malo prljavije vrate u svijet. Izbori se bliže, očekujemo nastavak.