SVI SE VOLE pohvaliti dobrim vještinama svoje djece pa se mali pojedinci često guraju u okvire genijalaca, odnosno iznimno darovite i talentirane djece. Neki od njih vjerojatno to i jesu, no neki nisu - iako su u nekim vidovima svog razvoja pokazali možda brže sazrijevanje i shvaćanje. 
 

Za početak to treba dobro, subjektivno razlučiti jer znate, odgoj iznimno darovite djece nije lak. Ako mislite da će mali genijalac/genijalka koji s tri godine već pokušava naučiti neko slovo, cijeli svoj život biti genijalac, lako moguće da to neće biti tako. 
 

Prema nekom prosjeku u svijetu se rađa tek 2 posto darovite djece. To je jako malo u odnosu na cjelokupan broj te je baš zbog te realne statistike potrebno smiriti strasti i ne pogriješiti. Svako je dijete darovito u nekom pogledu, u onome što ih zanima, no djeca često znaju pokazati interes za nečim ranije od ostalih da bi potom isti taj interes kroz nekoliko godina posve ignorirali. 

Takva djeca po definiciji nisu posebno darovita, normalna su, znatiželjna i pametna te ako ih se počne trpati u isti koš s natprosječno darovitom djecom postoji velika opasnost da im takvim veličanjem učinite kontra efekt. 

Zašto bi učilo, ako je već pametno? Zašto bi se potrudilo još bolje, ako su roditelji ionako zadovoljni rezultatima? To je isto kao kod djece koja prije škole znaju i slova i već pomalo zbrajaju pa se u školi, dok druga djeca uče osnove, dosađuju i previše opuste - dakle, ne daju više svoje potencijale. 

 

S druge strane - tu su zaista darovita djeca. Ona prava darovita djeca.  

Lijepo je biti roditelj darovitog djeteta, no znajte da odgoj darovitog djeteta ne podrazumijeva to dijete prepustiti darovitosti. Ne, ne. S tom djecom tek treba raditi i biti roditelj darovitom djetetu nije nimalo lak zadatak. Zbog nekoliko razloga. 
 

Previsoka očekivanja na svim poljima razvoja, od rane mladosti do odrastanja. Tu ste često sami i nemate dobru podršku od strane sustava pa samim time dijete koje je silno darovito u nečemu pokazuje znatno lošije rezultate u ostalim poljima (škola/život).    
 

Darovita djeca jako čiste žive s velikim očekivanjima, jer ako već sada zna brojeve, nema problema s vezanjem vezica na cipelama, engleski zna bolje od materinjeg jezika, jer ga jako dobro "upija" kroz televiziju - to svakako jesu neki od momenata darovitosti, no to zaista ne znači da će dijete istu razinu znanja i inteligencije pokazati drugdje. U školi može biti najdarovitije dijete na školi u jednom predmetu, ali to ne znači da će isto tako biti dobar u drugom. Nitko nije darovit za sve, ali kada se od djeteta očekuje da će biti izvrstan uvijek i u svemu, namećete mu očekivanje koje dijete jednostavno ne može ispuniti. Ono možda odlično čita, savršeno zamjećuje ili logički promišlja, ali iskustva pokazuju da je to manje više sve u čemu su dobri. 
 

Nažalost, tako je, jer ne znači da će pametno dijete biti jednako uspješno u komunikaciji s drugima, u sportu... Možda nikada neće pokazati zanimanje za rad s rukama, možda će uvijek biti aljkavi ili nezreli, što su vještine na kojima će morati intenzivnije raditi ako želite da darovito djete na kraju postane - uspješno. Jer darovitost i uspješnost često nemaju baš velike veze. 


 

Ono što određuje "pametno" dijete nije samo darovitost jer je osim inteligencije za razvoj djeteta i čovjeka uopće važna i njegova emocionalna zrelost te socijalne vještine. Blago djetetu kojima su sve tri kategorije na visokom nivou, no, znajte, to baš nije tako. 
 

Kako kaže znanost jedna od karakteristika iznimno darovite djece jest i ta da njihov razvoj nije uravnotežen, što znači da jedno takvo dijete može biti silno inteligentno, ali je pritom ili emocionalno nezrelo ili ima nerazvijene socijalne i komunikacijske vještine. Drugim riječima, darovita djeca često na prvu izgledaju "čudno" jer se primjerice, ne ponašaju u skladu sa svojim vršnjacima. A tu leže problemi koji s godinama mogu postati još veći. 
 

Vrlo inteligentna/darovita/talentirana djeca teško nalaze društvo svojim istomišljenika, jer ih u njihovom okruženju možda niti nema. Samim se time ne znaju nositi s društvom koje je malo drugačije od njih. Osim toga, takva su djeca često osjetljivija od drugih jer njihova emocionalna zrelost nije dosegla stupanj kao kod druge djece, a kako imaju razvijenu inteligenciju tako će možda žešće zastupati neke svoje volim/ne volim stavove koji će se drugima možda činiti nevjerojatnim. Pa će i po tome biti drugačiji. 
 

A znate što? Djeca vole sve raditi po svom, ali ne vole biti drugačiji jer ih se tako izdvaja te se još više osjećaju nezaštićeno i nesigurno - dok god ne raščiste sa svojom emocionalnom inteligencijom da bi mogli shvatiti velike prednosti toga što ih sada izdvaja od drugih. 
 

Zato darovita djeca, iako to laici ne bi rekli, znaju imati probleme u školi - nesnalaženje u društvu,  probleme s učenjem predmeta u kojima ne briljiraju, pokazuju nezrelost u pitanjima koja se ne tiču znanja/talenata pa se sama darovitost kod neke djece počinje sramežljivo skrivati iza drugih (ne)vještina. No, ona se nikada neće sakriti. Osim ako im se nekako sputa, što vjerujemo, nikada neće biti u interesu ni roditelju darovitog djeteta niti takvom djetetu.
 

I baš zato što to nikome ne bi smjelo biti u interesu, darovita bi djeca trebala imati sustavnu podršku svojih roditelja i učitelja. 


 

Takva djeca su velik izazov i njihov odgoj nije lak jer se njima ponekad mora uložiti duplo više angažmana i vremena nego drugoj djeci. Jer osim što treba njegovati i poticati njihovu darovitost treba usput poticati i socijalne vještine, izgrađivati  samopouzdanje kroz veličanje različitosti među ljudima, svjesnosti sebe kao osobe te naravno ohrabrivati bavljenje predmetima ili vještinama u kojima nisu toliko dobra. 
 

Jer znate, darovitost je divna, ali nije preduvjet za uspjeh pa da bi darovito dijete iskoristilo svoj potencijal u njega je potrebno uložiti trud. Ne samo kao roditelj već i učitelji pa je iznimno važno da osoba zna kako će s takvim djetetom raditi.