DJECA SU nestašna, katkad smotana, katkad naprave glupost iz inata. Katkad traže nešto pa u hipu sekunde okrenu naglavačke dvije tri kutije sitnih igračaka, jer eto traže ogroman kamion.

Katkada proliju punu šalicu kakaa po tatinoj novoj tastaturi jer ih je eto zasvrbjela guza, ili padnu preko svoje sjene i usput zabiju rukicu baš u mamin šivaći pribor jer se ona eto baš spremala zašiti pidžamu koju je dijete poderalo usred noći. Kako? Teško da će način ikada otkriti. 
 

Svi mi imamo nestašnu djecu. I moja su takva. Moja dva zlatna nestašna dječaka za kojima svaki dan moram hodati s krpom, metlicom i lopaticom. Ali svoje gluposti uglavnom ne čine namjerno. Ili barem ne u tolikoj namjeri da bi radi nje bili kažnjeni. Progledamo kroz prste i suprug i ja. Ponekad. Nekada ne, jer nekada stvarno znaju pretjerati - pogotovo kada se krenu svađati oko toga tko gleda čiji crtić jer će se eto samim pogledom taj crtić izlizati i nestati. Pih i ti klinci, ali... sve je to u granicama normale. Nekad jadni nisu ni toliko krivi, jer eto, vidi vidi, od koga li su samo vidjeli i čuli te neke nestašne stvari, riječi i komentare. 
 

Ali ljudi moji, moji su još dobri.

Dakle ovo je priča o našim susjedima. Jedan četiri, drugi šest godina. Stariji miran i umiljat kao mala pufasta maca. Mlađi vrag koji iz torbe viri. Što taj naumi, taj i provede. Sam. Ili usput nagovori i svoju umiljatu macu. Neće ni stariji onda stati kada uhvati priliku za zabavu. 

Ali taj mali, sladak ko šećer i jednako opasan koliko je i sladak. Granice su za njega samo nešto što se mora preskočiti. A nije on zločest, da se razumijemo. On je samo previše maštovit i u svakom zrnu prašine taj vidi igru s kojom će se svoj dječji svijet malo okrenuti naglavačke. A takvi su i pametni. Takvi točno znaju kad će naići ona sekunda kad mama i tata ne gledaju. I onda krene. 

 

>>>Nestašna djeca-uspješni ljudi<<<

Braco - vidi mlijeko (bila je zima) ajmo napravit led! Može! Ajmo! I tri litre mlijeka u trenu oka završe na podu, razlivene potiho - da se dečki kližu. 

Mami mrak opet pada na oči, iz tatinih sijevaju i munje i gromovi - a kazna, zna se. Evo vam krpa pa vi brišite. I oni bez pogovora brišu. Njima je i to zabavno, pa krpom malo i po zidu. Ne možeš ih ni tada ostaviti bez nadzora. 

Scena dva. Mali kaka. Ostavi mi tata vrata zatvorena. Konačno predah od malog. On kaka. Mama otpušta ventile, tata nastavlja svojim poslom. Ali čuje se neki ššš i naravno - već je kasno. Gole guze, hlača do zglobova, mali je brže bolje cijelu rolu papira nagurao u rupu od umivaonika i potiho, da se ne čuje (zna mali da to baš nije u redu) voda teče i teče i prelijeva se već preko ruba. Po podu gmizi do vrata. Zašto sine? Htio sam namakati ruke, a nije bilo čepa! Pa mu zabranite da više ikada takne slavinu u kupaoni, a on, pametno dijete koje brine o svojoj higijeni, brže bolje ruke opere dok se školjka ispire. 

Scena tri - mama usisava, tata pušta muziku. Kombinacija zauzetih ruku i glasnih zvukova zvoni samo na jedno! I u tren oka i jedan i drugi s ormara višljeg od njih dvojce zajedno nekim čudom doletjela je mašinica i njihove glave u sekundi liče na onu staru, ako se sjećate, Fanta frizuru. Kako, zašto, crven u licu tata proklinje mašinicu na baterije! Di je sada stara dobra žica? 

>>>Ovi mali pijanci će vas nasmijati do suza<<<

I što ćeš. Oguli glave do kraja i pošalji u kut. Ali, znao je mali što ga čeka. Svjestan je on kada zaslužuje da ga se kazni pa kad on u kutu, miran i tih, imaju ga na oku, mali ni da bi riječ rekao. A kad ono, kazna završava, a u kutu - slika! Flomaster iz džepa učinio je svoje. 

Bilo je tu svakakvih scena -" vukao sam brata po podu jer tako Jerry vuče Toma. I lupi mu glavom, ali bratu nisu išle ptičice oko glave". Pa vi pomislite da su samo novi crtići nasilni, a ovi stari dobri - gledljivi. 

I takvih bi priča moglo biti bar za malu džepnu knjigu, ali vrhunac od neki dan stvarno je bila točka na "i" koja je srećom završila prije nego što je počela. 

Deda, slavonski baja naiđe često i zna on jako dobro da se pred djecom ne smije psovat, ali izletjelo mu nekoliko puta, komentirao je Dnevnik i stanje u državi pa je onako, iz duše, koji put ispalio "ma pišam ti se u usta na te tvoje..."

Stariji je spavao, mlađi je bio ljut. Na starijeg. Pa se fino na krevetu namjestio taman da će dedinu rečenicu pretvoriti u djelo. "Mali, šta radiš!", dreknula je mama u zadnji čas. "Deda je reko..." 

I što reći! Mašta čini svoje i karakter je tu odradio svoje, ali ruku na srce, sve te gluposti samo su preslika nečega što je dijete vidjelo i čulo, samo što, za razliku od mnoge druge djece, ovaj se ne boji ni granica ni posljedica. On je samo znatiželjan. Što će biti ako... i što će biti kada... 
 

"Jednom će shvatiti", kaže njegova mama, ali onda se malo promisli pa nastavi ... "a možda i neće".

Jer jabuka ne pada daleko od stabla imam i ja svoju maštovitu prošlost o kojoj bolje da ni ne pričam jer tko zna što bi dijete moglo čuti". 

I što dakle zaključiti osim da neka djeca jednostavno imaju bujnu maštu i muda da naprave sve što zamisle. Bez obzira na posljedice, bez obzira što ste im dali da se vani popnu na najviše grane i iskopaju najdublju rupu - kada se njihova energija, mašta i hrabrost spoje u jedno dobijete dijete čije će vas nepodopštine jednog dana silno nasmijavati. Ali ne danas i ne još godinama, jer takvi se neće samo tako uozbiljiti. I takvi će u svemu vidjeti povod da naprave nešto po svom. Jer djeca su iskrena i djetinjasta. Netko manje, netko duplo više, a pitanje je kada će im dođi do glave da sa svim tim svojim nestašlucima jedino sebi nanose štetu.