IZ NEKOG čudnog razloga ljudi se strašno vole miješati u tuđe roditeljske odluke. Ima njih nekoliko koji grizu javnost, a jedna od njih svakako je ona vezana uz spavanje s djecom. Znam mnogo ljudi, da se razumijemo, koji spavaju u istom krevetu sa svojom djecom, ali se to ustvari srame priznati jer su eto djeca su već skoro pa spremna za školu. 
 

"Ja sam jedna od onih koji se to ne srame priznati, ali kada god priznam - nekoj tamo mami, poznanici, ma čak i članovima obitelji, oni šire oči u čudu kao da sam upravo prekršila jednu od 10 velikih zapovijedi.", tako jezapočela priču blogerica Lauren L. Hernandez 

 

Zar doista činim nešto krivo? Zar će svijet stati jer je moja četverogodišnja kćer legla, stisnula se pored mene i tako zajedno spavamo kao jedna? Zar će postati monstrum ako to činim? I na koncu, hoće li ta naša odluka ikako utjecati na vaš život? 

Ima ona svoj krevet, da se razumijemo. Ali ona je dijete koje se i dalje budi po noći, često se boji mraka, često ne voli biti sama, a često sam i ja ta koja ju prije spavanja pozovem k sebi. Uživam u njenom društvu i njenoj blizini. 

>>>Zašto vaše dijete ima problema sa spavanjem?<<<

Muči nas i ta teška okolnost jer se suprug i ja razvodimo, preselile smo se u novu kuću, ona ima novu sobu, i ponekad mi strašno nedostaje kada je kod tate da jednostavno ne mogu podnijeti da, kada smo opet zajedno, spavamo razdvojene. 

Jer fali mi. jako mi fali. Fali mi ona beba koja je tako brzo odrasla, fale mi zagrljaji i fali mi ta potreba da me treba. Zato to zajedničko spavanje nije samo utjeha koja treba djeci. To je utjeha treba i nama roditeljima. Barem sam ja takva. 

A spavanje bi svima nama trebalo biti najopušteniji dio dana, zar ne? Ja se najbolje opuštam u mirnom, nezahtjevnom zagrljaju mog djeteta i mislim da po tome stvarno nisam jedina. Pa pokažite mi dijete i pokažite mi mamu koja ne uživa u tome? 

Uostalom, idemo pogledati to ovako: nekada su ljudi spavali zajedno, cijele obitelji, jer možda nisu imali dovoljno kreveta, jer im je bilo hladno pa su se tako grijali po noći, i svi su oni izrasli u normalne ljude bez ikakvih nastranosti i bez ikakvih problema. I sva su ta djeca unatoč zajedničkom spavanju s roditeljima jednom odrasla i počela uživati u samostalnom spavanju. 

Znam da puno roditelja dijeli moje mišljenje. Znam to jer su mi mnoge mame to priznale, onda kada sam ja otvoreno započela s tom temom. Ali bez obzira kakvi su ljudi roditelji, jesu li kao ja ili nisu, to pitanje zajedničkog spavanja s djecom stvarno ne bi trebala biti tema ni za raspravu, a kamoli za prevrtanje očima i prodike. Jer baš to dobivam od većine ljudi koji se sa mnom ne slažu. 

Mene osobno uopće nije briga tko i kako spava. Ja to ne zapitkujem druge. I iskreno, nije me ni briga što drugi misle o tome, ali priznajem - često me napadaju i to takvim pitanjima da meni dođe da onako od srce okrenem očima. "Nećeš je nikada izbaciti iz svog kreveta? Misliš li tako spavati s njom dok ne krene u školu? Ha-ha, tvoja će kćer iz tvog kreveta odmah uskočiti u krevet svog budućeg muža!" - o da - svakakvih komentara čujem. 

Jasno mi je da se oko prvih pitanja lome koplja i kada su male bebe u pitanju, ali tu je jedna druga stvar na meti - mnogi se boje da će bebicu ugušiti u snu, da neće moći u snu procijeniti koliko su daleko od bebe i je li beba doista sigurna. Drugi kažu da nema te majke koja će tako čvrsto spavati pored bebe da će je ugušiti svojim tijelom. Treći kažu da je sve to zanemarivo i da bebe jednostavno moraju spavati u neposrednoj blizini svojih majki da čuju njeno disanje, njeno srce, da osjete njenu toplinu, miris i blizinu. Ali ljudi, pa sve to trebaju i malo veća djeca. Možda fizički ne trebaju toliko, ali to su djeca. Djeca se vole maziti. Djeca vole osjetiti našu blizinu. Djeca su bića sa svojim jednostavnim potrebama. A mi mame, ni mi nismo imune na takvu potrebu. I mi trebamo njihovu blizinu. 

Jednom će ta djeca odrasti i mi ćemo nastaviti maziti u skladu s njihovom dobi, njihovim potrebama. Ali sada, dok su još djeca, mala djeca, ne želim propustiti priliku jer dok me moje dijete treba, moja je dužnost da joj tu potrebu ispunim. 

Ima roditelja koji super zaštitnički nastrojeni. Ima i onih koji guraju i guraju ne bi li njihovo dijete što prije odraslo i uozbiljilo se. Ja sam nešto između. Po potrebi ovakva, po potrebi onakva. 

Moja je uloga da svom djetetu pružim najbolje, želim da bude itekako samostalna, a vjerovali li ili ne, zajedničkim spavanjem to i činim. Kada je pozovem u svoj krevet, ili kada ona to sama traži, dajem joj svoju punu potporu i sigurnost kako bi se ona mogla osjećati dovoljno samouvjereno i kasnije dovoljno samostalno. A ona je ustvari već takva - i snažna i samouvjerena i puna povjerenja u mene. 

Znam da to nije samo zato što ona spava sa mnom. Ah, pa nisam ni jedina niti zbog toga zaslužujem zlatnu medalju, ali sam majka koja misli da čini samo najbolje za svoje dijete. 

I svi smo mi takvi. Svi smo mi takvi kakvi jesmo u četiri zida naše obitelji. I nitko ne treba propitivati nijedan stav roditelja jer dok god ljudi čine nešto što neće nauditi niti svom, a kamoli tuđem djetetu, to uopće ne trebamo ni komentirati ni propitivati. 

Zato mi nemojte okretati očima na ono što ja činim sa svojim djetetom. Neću je ni ugušiti, ni pretvoriti u dijete koje neče znati prijeći cestu bez svoje mame, neću loše utjecati na njenu emocionalnu zrelosti, samo ću još malo iskoristiti tu mogućnost, dok još uvijek imamo dovoljno mjesta u krevetu, da zajedno utonemo u san. Meni nema dražeg sna od takvog sna.