Foto: Instagram

DANAS ću pisati o porodima. O tome još nisam. Ideja mi pala na pamet neki dan, dok sam gledala “prvi hrvatski video o porodu“. Doduše, u njemu apsolutno nitko nije vidio porod, no to nije bitno. Bitno je da me inspirirao i već iz tog razloga je nekome, recimo meni, koristan. Ne znam koji je motiv bio ovoj mami, no definitivno je omašila ceo fudbal. No, vjerujem da je imala najbolje namjere. I ja ću ovu priču podijeliti s istim razlogom. Iz dobrih namjera. No iz sasvim drugog kuta gledišta. Ja ću zaista pisati o porodu. Iz prve ruke. Ove svoje dvije. Dakle, sada ćete stvarno čuti kako zaista jest u tom boksu o kojem se toliko priča. I nadam se da će nekoj mami zaista biti korisno pročitati. U startu se ograđujem od bilo kakvih duševnih boli koje će možda izazvati niže navedeno, s napomenom – koliko žena, toliko različitih iskustava, i s napomenom da materijal sadrži uznemirujuće scene. 

Porod boli. Ali ono, hebeno boli. Rađale vi prirodno ili carskim. Boli! Ona koja tvrdi suprotno, trkelja puno gore nego ja, a ja trkeljam poprilično često. Naravno, danas postoje i razni medikamenti koji olakšavaju porođajne muke i hvala Bogu na tome. I činjenica je da sam certificirana doula (DONA), no kad zagusti, pitanje je bi li se sjetila svih prirodnih načina kako da si olakšam muke i svih faza poroda koje su sasvim normalne ili bi rekla: „Daj stara, zahebi ti to. Dajte mi neku drogu, Bog vas blagoslovio!“. Vjerojatno bi u agoniji vrištala da želim dvanaest epiduralnih istovremeno. Ako bi rađala peti put. No neću više, hvala. No, hajmo ispočetka. 

Kako sam četiri puta rađala i to u istoj bolnici u kojoj je rađala i ova simpatična mama, mislim da sam sasvim kompetentna pisati vam o porodu i porođajnim mukama. Moj prvi porod je bio horor film. Onaj koji gledate s dvije frendice i tri jastuka ispred sebe. Zaprimljena sam u bolnicu nakon što je moja ginekologica ustanovila da imam povišen tlak, šećer i evidentirala otekline po cijelom tijelu, o kojima sam joj već dva mjeseca ranije trubila. Rađala sam u kolovozu 1995. za vrijeme akcije „Oluja“. Doktori su tada dežurali i po 48 sati, jer ih je masa bila regrutirana. Lagane bolove sam osjetila oko 9 ujutro. Oko 11 su već bili jači i učestaliji, pa me sestra odvela doktorici na pregled. Na pregledu su ustanovili da imam trudove, da sam otvorena 4 cm, da je plodna voda zamućena i da je vrijeme da me otprave u rađaonu. U podne sam nakon klistiranja kroz riticu istovarila dvanaest zadnjih obroka koje sam pojela i puna entuzijazma legla na stol za rađanje, prikopčana na CTG i tlakomjer. U bolovima, ali sretna. Moj momak napokon dolazi. Frizura je vjerojatno još bila postojana. Nakon dva sata sam shvatila da je bol postala puno jača i učestalija. U redu, pričali su mi da su bolovi užasni i da, znam da su sve preživjele, pa ću i ja. Oko 17 sati, molila sam nešto protiv bolova. Poprilično glasno. Sestra mi je blago objasnila da ne postoji ništa protiv „ovih“ bolova i da je sve to normalan proces rađanja. Sjetite se. 1995. Epiduralna je bila nešto od čega su sve žene ostajale oduzete od struka naniže. Navodno zauvijek. 

Oko 19 sam molila hitan carski rez, jer ja razumijem da su sve žene preživjele porod, ali kod mene nešto ne štima. Ovo ne boli normalno. Mene boli jače nego druge žene. Ovo je neizdrživa bol i sigurno s bebom nešto nije u redu. Sestra mi je opet blago objasnila pokazujući CTG da je s bebom sve ok, a i sa mnom. Došao je doktor, pregledao me i rekao da se sporo otvaram i da sam otvorena tek 6 cm, no da ne brinem, da je za prvorotkinju sve kako treba biti. Oko 20 sati sam vrištala iz svih 46 petnih žila. Molila sam da mi „ga“ izvade kako god znaju, da me uspavaju, eutanaziraju, bilo što, samo da sve ovo prestane. Nakon pregleda i dalje sam bila otvorena 6 cm. U 22 sam samo vrištala. Više nisam mogla ni suvislu rečenicu sastaviti. Nakon pregleda, doktor je rekao: „Super! Napredujemo! Otvoreni ste 7 cm!“. Moje stanje nije dozvoljavalo da ga usmrtim davljenjem, pa sam nastavila vrištati. Oko ponoći mi je sestra došla dati jednu prekrasnu injekciju na kojoj je pisalo Apaurin i tada su mi se trudovi počeli vremenski rijediti, pa sam uspijevala na par minuta i spavati između dva truda. U tri ujutro u boksu se pojavio doktor, sav snen i mamuran, objasnivši mi da je pri kraju svoje 48-satne smjene i da se nada da će me poroditi prije nego ode. Pregledava me, mrgodi se. Nisam se makla s onih 7 cm. Trudovi su sve rjeđi. Sestra me stavlja na drip, gladi me po glavi i kaže: „Ne brinite, sad će sve ići brzo. Za najviše sat vremena ste mama!“

Sat vremena??? O majko moja. Pa tko će još cijeli sat provesti ovako. Nakon otprilike tri minute, osjetim najgoru bol koju sam ikada u životu osjetila. Imala sam osjećaj da me upravo cirkular prepilio na pola. A tako sam sigurno i zvučala. Uhvatih se za ručku stola i krenem gristi spavaćicu kako bi si pomogla predisati bol. Shvatih da vrištanje ne umanjuje svu ovu stravu i užas, pa krenem primjenjivati druge metode. Sjetih se onih koji su me tješili da nije to tako strašno. Sjetim se njih i svih njihovih predaka do osamdesetog koljena i prvog stoljeća ove ere. Sjetim se muža kako mi prije odlaska u boks govori: „Sve će biti u redu. Imat ćemo mi tri, a ne jednog sina.“ Vidim u mislima kako mu silovitom snagom poput ove boli, posred face parkiram lopatu za snijeg. I ne, ne mogu izdržati, opet vrištim iz petnih žila. 

Nakon što je sva tekućina iz infuzije istekla, ja sam se uspjela otvoriti 8 cm. No, nije dovoljno. Priključe me na drugu bocu. Dvadeset i dvije godine kasnije, ja sam sigurna da me nikada nitko otada nije i nikada neće nagovoriti da rađam na drip. Uglavnom, u 15 do 6 moj je doktor zaključio da mu smjena završava i da će me sljedeći doktor vjerojatno poroditi na carski rez jer bebi rastu otkucaji, a ja se ne otvaram dovoljno. Momentalno sam prestala histerizirati i počela sam plakati i moliti ga da ne odlazi. U tom trenu mi je bio potreban kao netko tko je sve ove sate tu bio sa mnom. Možda ne svaku minutu, ali bio je strpljiv i nježan. Bez obzira na svu bol, imao je moje povjerenje. Pogladio me po glavi i rekao: „Hajde, idemo Vas još jednom pogledati. Ne brinite, bit će sve ok. Ne bi ja dozvolio da se vama ili bebi nešto dogodi. Znam da Vam je bolno i teško, no bit ćete majka prelijepog dječaka i sve što Vam se događa je sasvim prirodno. Prvorotka ste. Ide malo sporije, ali ide. „

U tom trenu, on je bio moj super-heroj. Pregledao me i  pitao: „Nemate poriv na tiskanje? Imate poprilično jake trudove!“

„Ne!“, odgovorila sam mu. „Samo me odvratno boli". 

„Sestro, dođite. Imamo ovdje jednu mamu kojoj treba pomoć kod tiskanja“, zaviknuo je, pogledao me i nastavio, „gospođo, još par minuta i postati ćete mama, ok!“ 

I tada se dogodilo. Sestra me čvrsto primila za ruku, zamolila da tiskam po njenim uputama i da zadnjim atomima snage izvedem svoje dijete na ovaj svijet. U 06:10 je rođen moj D. Malen, ljubičast, s glavom poput čunja. Moj prvi centar svijeta. Da, rađala sam 18 sati. Otelih se doslovce. I preživjeh. No neću vam uljepšavati kako je to izgledalo. Ja sam izgledala k’o da me deva ispljunula nakon 18 sati žvakanja. I još sam dobila longetu oko lijevog ručnog zgloba. U 8 ujutro mi je traumatolog vraćao čašicu u taj zglob, koji sam sama sebi iščašila dok sam pokušavala zatomiti bol trudova, loveći se za ručku kreveta. Ali nije vam porod uopće tako strašan. 

1996. godina. Eto mene drugi puta ovdje. U istom boksu. I isti doktor. 

„Ha, jesam Vam rekao da ove što najviše viču budu opet skoro tu!“, nasmiješio mi se pročitavši moju prethodnu povijest rađanja. Na pregledu smo ustanovili da sam otvorena 7 cm. Neću reklamirati ni bolnicu, ni doktore, mada većina koja će ovo čitati zna gdje sam rodila, samo ću reći da su apsolutno svi zakon. Dakle, ja sam od svojeg doktora prije dvadeset godina dobila potpunu podršku kada sam ga zamolila da ne ležim u boksu, nego da šećem. 

„Šećite, samo mi se javite ako ode plodna voda ili kad se razmaci između trudova smanje na dvije minute“, rekao je. I tako sam ja šetala, brojala razmak između trudova i čekala da dođu oni poznati krvnički trudovi. Kada su trudovi bili otprilike svake minute, odveli su me u boks. Digla sam nožice i doktor je rekao: „Ma odlično, sad kad dođe prvi jači trud, tiskajte. Ma sve vi već znate.“

Ostala sam sasvim šokirana činjenicom da već rađam. Nisam osjetila onako jake trudove, samo sam ovaj puta imala poriv na tiskanje i malo me jače boluckalo u leđima. Da, razlika između dripanih i prirodnih trudova je golema. U par minuta rodila sam svoj drugi centar svijeta. I iz ovoga možete zaključiti da su trudovi na dripu meni bar jedno deset puta bili jači nego oni prirodni. Sjetite se mog slučaja, mada uvijek možete riskirati i da sami to osjetite iz prve ruke. Sjetite se mene kada će vam ga nuditi, kao i činjenice da danas treptanjem možete kupiti epiduralnu. Ja bih tada! Časna riječ!

O trećem porodu 2013. neću puno pisati. Rađala sam hitnim carskim rezom u 38. tjednu trudnoće. Mrtvorođenče. Mog anđela iznad duge. Ovdje je psihička bol prevladala fizičku. I to je sve što ću reći o tome.

2015. godina. Četvrti porod, drugi carski rez. Ni jedan nije bez rizika. Iza svakog imate rez između 10-15cm. Skalpel vam je prerezao četiri sloja kože, salo, dijafragmu i maternicu. Da li boli? Ne! Češe! Naravno da boli. Boli vas kad vadite onom malom iglicom šećer iz prsta. Ona mala točkica koja ide kroz tri sloja kože. Ovo ne da boli. Rastura! 

I zato, koliko god bilo simpatično i lijepo, osobno ne volim nerotkinjama objašnjavati da je porod ušetavanje sa smiješkom u rodilište, ćaskanje se sestrama i slikanje s preslatkom bebom. Neodgovorno je. Dajte ženama potporu tako da ih uputite na svakakve moguće scenarije. Na sve što imaju pravo dobiti u rađaoni. Zaista. Ne raste u rađaonicama cvijeće. Tu i tamo ih sestra prošverca samo da vam pokaže da ste ga dobili od nekog najbližeg. Nakon svakog poroda uglavnom izgledate kao da ste upravo prošle kroz miješalicu za beton. Frizura nije postojana, a maskare imate i na donjoj čubi i onoj pori ispod vrata. Definitivno ne izgledate kao da ste izašle iz salona za uljepšavanje. Zaista rijetke imaju tu sreću. I ne vjerujem da nekoga baš toliko jako zanima kako izgleda rađaonica. Ja recimo znam raspored utičnica za boce s kisikom i broj pločica vodoravno i okomito. U boksu i dvorani za operacije. Toliko sam sati tamo provela. No, kome je to zaista bitno? Čak i da dođete i odete otamo kao diva.

Kada idete rađati, raspitajte se o mogućnostima. Ako imate viši prag boli ili ako to tako želite, da znate možete li koristiti loptu, šetati, leći kako vama odgovara. Ako želite prirodno rađati bez ikakvih medikamenata, da znate da imate mogućnost tražiti tu opciju. Ako želite te divne droge, pitajte što nude. Raspitajte se o mogućnosti kretanja u trudovima i biranju najudobnijeg položaja. Ako želite pratnju, da znate treba li pratnji tečaj ili ne. Smije li s vama možda doula, koja je uvijek odlična podrška u tom vašem najintimnijem trenutku života. Ako imate medicinske indicije da rodite prijevremeno, gledajte da izaberete kliniku koja ima kvalitetan odjel za nedonoščad. Raspitajte se što smijete nositi u rađaonu. Nemate pojma koliko vam znači samo jedan, obični Labello, koji je baš vaš. Raspitajte se kakva je podrška oko dojenja bebe, ako ste odlučile dojiti. Izaberite rodilište koje ima room-in, ako želite odmah biti s bebicom nakon poroda. Raspitajte se o liječnicima i njihovim navikama u odnosu s rodiljom. I na temelju toga odlučite u kojoj klinici želite roditi. 

Koga zaboga zanima boja pločica ili kako izgleda vaga za vaganje novorođenčeta? Hoćete li promijeniti mišljenje o tome gdje ćete roditi ako vaga nije marke Saufer ili su pločice iritantno zelene? I dajte ženama, budućim majkama, prijateljicama ili poznanicama zaista podršku. Može imati najbrži i njoj najljepši porod na svijetu, a može imati i horor film ako se nešto zakomplicira. Klinika može imati najmoderniju opremu i liječnike koji na vratima ordinacije imaju 48 kratica dr., mr., fr., gr. i još svašta nešto. Mogu imati salu gdje će se mijenjati pink i blue pločice u jednakim vremenskim intervalima. Najljepše utičnice na svijetu i dekicu s Frozen motivima u koju će zamotati vaše malo čudo. No ako nemaju toplo i stručno osoblje i ono što baš vama treba da se osjećate sigurno, nemaju ništa. I ako vas već čeka horor film, neka bar bude takav da ga ne morate gledati iza jastuka. Pogledajte ga ravno u oči, jer znate da ste ovdje sigurni. Jer ste se dobro raspitali i izabrali rodilište po svojoj “mjeri”. Sretno vam bilo, draga buduća majko, i dao Bog da vam frizura ostane postojana! 

Izvor: Sretnamama.hr