Foto:123RF

KAKO sam mogla odgojiti djevojke pune samopouzdanja ako se sama nisam dobro osjećala u svojoj koži?

„Prekrasna“ – to je bila riječ kojom je moja kćer Ana sebe opisala. „Ja sam prekrasna“, napisala je, a zatim, pomno naglašavajući riječ, nasmijala mi se jer je bila ponosna što je u drugom razredu uspjela napisati takvu rečenicu. U nevjerici, ponovno sam je pročitala. Ovdje imamo dva dokaza, osim što moja curica ima dobar rukopis, još važnije je da ima pozitivnu sliku o sebi. Pogledala sam prema papiru njezine sestre blizanke. Ne zastavši da razmisli hoće li njezin učitelj misliti da je umišljena, Ines je napisala „Ja sam lijepa djevojka“. Bila sam ushićena. Nisko samopoštovanje zbilja nije nasljedno.

Ali pitanje je da li je neizbježno? Realno, moram priznati da sam se pitala koliko će trajati njihova samouvjerenost. Čak i ako moje kćeri uspiju zadržati snažan osjećaj samopoštovanja, hoće li se moći oduprijeti odbacivanju, želeći možda uporno izgledati poput nekih zvijezda. No onda sam se sjetila kako sam im ja najveći uzor i svakodnevno se moram boriti s tim da imam dobro mišljenje o sebi.

Kada su se moje djevojčice rodile, zavjetovala sam se da ih neću zaraziti s grižnjom koju sam osjećala još dok sam bila tinejdžerica. Znala sam da je moja majčinska obveza zadržati svu negativnost u svojoj glavi i daleko od mojih usta. Čak iako istinska unutarnja promjena još nije bila moguća za mene, samokritiziranje u društvu mojih kćeri nije bila opcija.

Održala sam obećanje. Ako sam imala neizmjerno loš dan, razočaranje sam zadržala u sebi. Kad sam se osjećala pretrpano, nikada nisam koristila riječ „debela“ jer sam smatrala da ta riječ nije vrijedna spomena. Uvijek sam se nekako u svemu suzdržavala.

No, pitanje je jesu li moje kćeri ponekad primjećivale neverbalnu komunikaciju. Kada smo večerali, pitam se jesu li moje kćeri primijetile da sam naručila ono što bi trebala – a ne ono što sam zapravo voljela, i onda zavidno promatrala njihova oca kako jede sočniji (nezdraviji) obrok. Tijekom svih tih odlazaka do wc-a, jesu li primijetile kako povlačim svoju majicu, gledam se u ogledalo i pogledom ispitujem samu sebe jesam li previše pojela? Jesu li vidjele kako prekrivam trbuh rukom nakon jela i uporno ga uvlačim?

Moje kćeri su me zamolile da ne nosim nikakvu šminku („Mi te volimo skroz prirodnu“), ali osjećala sam se potpuno golo bez nje. Kada smo išle u shopping, znale su mi donijeti u kabinu prekrasne šarene haljine, no ja sam samo rekla „Možda neki drugi put“, dok sam oblačila još jedan par crnih hlača. Na bazenu su vikale: „Plivaj s nama, mama“!, ali meni nije palo na pamet izaći iz svoje sigurne odjeće u kupaći kostim, radije sam ostala čitati neku dobru knjigu.

Što sam zapravo otkrila?

Imam svoju sliku dok sam imala 5 godina koju oduvijek volim. Nalazim se u svojem dvorištu i nosim samo gornji dio pidžame i donje rublje. Moja duga plava kosa je još uvijek bila razbarušena od pospanosti, obrazi ružičasti, a oči sjajne i sretne.
Još kao tinejdžerica, žudjela sam da ponovno budem ta djevojčica sa slike, svježa od radosnog trčanja i igranja u dvorištu, neopterećena brigama jesu li moja bedra izgledala bucmasto na prirodnom svjetlu. Željela sam da moje kćeri budu bezbrižne djevojke kakva sam ja nekad bila, da se smiju i dive same sebi.

Stoga sam ja uvijek pohvalila njihovu neprilagođenu odjeću. Uvijek sam zagrlila njihove trbuščiće koji su znali viriti iz bikinija. Prilikom vožnje u školu, obasipala sam ih poljupcima i zanemarila njihovu zapuštenu „Ali, meni se sviđa“ kosu. Ohrabrivala sam njihov trud, velikodušnost i suosjećanje i podsjećala ih da uvijek vole same sebe.

Je li to dovoljno? Jesam li mogla tako nastaviti i kad su moje cure počele rasti, kada se njihova glatka koža pretvorila u crvenilo, a zubi postali neispravni? Bojala sam se da će osjetiti negodovanje u mojim očima ili u mojim riječima, koliko god sam se trudila sakriti svoje vlastite sumnje.

Pitala sam svoju najbolju prijateljicu, Lindu, kako se ona tako dobro prilagodila. Rekla mi je da njezina mama nije davala previše pohvala, ali nikada nije ni kritizirala nju i njezine tri sestre. Umjesto toga, pokazala im je što je ona – a time i one – sposobne postići. Njezina mama se penjala na stabla i igrala bejzbol.  I definitivno je skočila u bazen.

„Ja sam super“, „Ja sam super“, ponavljala je jedna od mojih kćeri nedugo nakon one domaće zadaće. Prvo je rekla da je lijepa, a sad je bila super.  Pitala sam je da li joj je netko u školi to danas rekao? Odgovorila je da nije već da se jednostavno tako osjeća iznutra.

A zatim mi je došlo do mozga. Usprkos mojim najboljim namjerama, nisam bila savršen uzor, no za sada su moje cure jako dobro. Možda sam mogla odustati od cilja da djelujem kao veoma samouvjerena mama – ali to ne bi imalo nekog smisla. Jesam li počela prigovarati o svojoj težini ili bacati premale traperice po sobi? Ne.

Umjesto toga, pokazala sam kćerima stvari koje zaista radim dobro. Možda ne penjanje po drveću, ali slušanjem, suosjećanjem i dijeljenjem svojih priča o preživljavanju (kada sam morala nositi naočale s debelim staklima u ljetnom kampu). I da, konačno sam mogla baciti svoj ručnik, potiho reći „Ja sam super“ i uploviti u bazen.

Izvor: Obitelj.hr