Foto: 123rf

OBIČNO se kaže da su prve tri najvažnije, ali i najslađe. To su godine kada bebe polako, ali sigurno (ipak čitajte: brzinom munje) rastu i sazrijevaju, ali s tri su i dalje još uvijek jako male, još uvijek samo "bebe". 

Sve dok se jednoga jutra ne probudite, shvativši da vaša beba više definitivno nije beba.

Gdje je nestala sredina? Gdje je nestalo razdoblje koje bi trebalo biti prepoznatljivo? Ta njihova tranzicija trebala bi biti vidljiva, zar ne? U njoj bi trebali uživati, zar ne? 

Upravo o tom iskustvu pisala je nedavno jedna mama, ali iskustvo se odnosi na njeno mlađe dijete jer, kako piše, s kćerkom joj se dogodila crna rupa. Jedno jutro jednostavno više nije bila malena.

"Gdje sam gledala da to nisam vidjela, a bila sam stalno s njom?" upitala se ova mama, obećavši sebi da će sljedeći put biti pažljivija. 

Jesam li možda namjerno škiljila, možda namjerno previdjela taj skok? Jer, koliko sada vidim, s mlađim je sinom ta faza prilično stresna, pa je čudno da takvu promjenu nisam uspjela doživjeti.

"Možda sam prije htjela požuriti taj proces sazrijevanja, ali kad sad pogledam u nazad, ne, to više ne želim. Ma koliko god to razdoblje prelaska iz faze beba u fazu malog već samostalnog bića bilo slatko, ali isto tako i naporno, ovaj put u tome želim zaista uživati. Svake sekunde. 

Posebno zato što sam s drugim djetetom svjesna kako s prvim nisam prepoznala te znakove i samo sam željela da što prije prođe - da što prije zna reći što želi, da se što prije zna sama nahraniti, sama obući, sama dohvatiti... 

Sada samo želim još malo uživati u činjenici da me to malo-veliko dijete još uvijek jako, jako treba. 

Naporno je, da, ali je i jako, jako slatko. Slatko je biti njihov prevoditelj, biti ona kojoj dijete priča svojim jezikom, a priča često i sve više. Milozvučno je slušati i znati da su te riječi i dalje najčešće upućene samo mami. 

Uskoro, a to sada znam, moje će dijete početi pričati tako da ga razumiju svi i više neće pričati samo meni.

Uskoro će moje dijete postati zrelo za stvaranje svog mišljenja, za tjeranje svog inata, za pokazivanje svoje veličine, a kako će to tek doći, sada ću još maksimalno uživati u fazi u kojoj još uvijek ne može puno toga sam", obećala si je ova mama uz divnu poruku sinu.  

"Doći će dan kada ćeš trčati brže i skakati više, doći će dan kada ćeš biti korak ispred ili korak iza mene, i zato ću sada još malo uživati u tvojoj nespretnosti i nespremnosti. S velikim ću te veseljem nositi još malo, držati te za ruku, ljuljati te. Sve do dana kada mi odlučno ne kažeš da se maknem. Sve do tada, bit ću stalno tu - tu uz tebe. Uživati u činjenici da me još uvijek toliko trebaš. 

Uživat ću još malo u tom ni tu-ni tamo razdoblju, u činjenici da sam ti apsolutan broj jedan u životu, sve dok malo po malo ne otpustiš moju ruku i kreneš korak-dva dalje od mene. 

Uživat ću u tebi jer me trebaš, sve dok sam ne shvatiš da je moj stisak možda malo prejak, a prostor između nas možda pretijesan. Ali, dok mi to ne kažeš sam, ja se neću odmaknuti. Za to ja trebam tebe.