Foto: Index

POREZI se u ekonomskim terminima definiraju kao transfer bogatstva od kućanstava i poduzeća prema državi. No, iako se određena sredstva trebaju prikupiti za uredno funkcioniranje države u širem smislu, postoje dobri i loši porezi tj. štetni i manje štetni za gospodarsku aktivnost zemlje. Ili kako bi rekao poznati ekonomist Arthur Laffer: "All taxes are bad, but some are worse than others."

Dobar ili manje štetan porez bi tako bio onaj koji je pravedan, izdašan, efikasan i jednostavan. Primjer takvog poreza bi bio porez na potrošnju odnosno PDV – svi ga plaćaju u postotku jednako, tko više troši više uplaćuje, država ga jednostavno prikuplja i vrlo je izdašan. U Hrvatskoj tako čak 40% prihoda državnog proračuna dolazi od naplate PDV-a, a ako uključimo i trošarine (što je kvazi-porez na potrošnju), govorimo o preko 50% prihoda države.

Više štetni porezi su pak oni koji nisu jednostavni i lako razumljivi te čija visina se ne čini primjerena i pravedna. Primjer takvog je porez na dohodak. Koliko ljudi u Hrvatskoj razumije razliku između neto, bruto i tzv. bruto II. (trošak poslodavca) plaće? Koliko ljudi bi bilo u stanju napraviti razradu svoje plaće kroz sve stavke? Od onih koji pak razumiju, koliko ih smatra da se za jednu pristojnu plaću inženjera, doktora ili IT stručnjaka mora plaćati porez po stopi od 40% (i to nakon što mu je trećina već otišla za mirovine postojećih umirovljenika i doprinose za zdravstvo, a i od onog što dobije neto opet će mu se uzeti značajan dio kao PDV kad odluči nešto kupiti)?

Kako Hrvatska stoji s tim porezima?

Država tako prikupljen novac može koristiti više ili manje efikasno, odnosno građani mogu biti više ili manje zadovoljni uslugama koje primaju od javnog servisa. No, ako ostavimo na stranu činjenicu da Hrvatska sigurno ne spada u skupinu uređenih zemalja u kojoj se racionalno koristi javni novac, odnosno onu u kojoj su porezni obveznici većinom zadovoljni kako se raspolaže njihovim novcem, idemo vidjeti koliko se oporezuje radnik u Hrvatskoj u odnosu na prosjek u članicama EU.

Prema istraživanju KPMG-a za 2015. godinu, podaci su kako je prikazano na slijedećoj slici.

Pravo stanje je zapravo još nepovoljnije nego li je gore prikazano. Jer, primjerice, ova najviša granična stopa poreza na dohodak u Hrvatskoj se primjenjuje već na plaće preko 13 200 kn mjesečno plus neoporezivi dio. U drugim zemljama se najviše porezne stope na dohodak (iako u nekim bogatijima zemljama i nešto veće nego u Hrvatskoj), primjenjuju tek na vrlo visokim primanjima, a imaju i neoporezivu osnovicu značajno višu! Tako se npr. najviša granična stopa poreza na dohodak primjenjuje:

- u Njemačkoj na godišnje plaće veće od 250 000 €,
- u Velikoj Britaniji na godišnje plaće veće od 150 000 £,
- u Italiji na godišnje plaće veće od 75 000 €,
- u Sloveniji na godišnje plaće veće od 70 907 €,
- u Španjolskoj na godišnje plaće veće od 60 000 € itd.

Više porezne stope ne znače i veće prihode državi

Ono što je paradoksalno, odnosno ono čega naši zakonodavci svih ovih godina očito nisu svjesni, je da više porezne stope ne znače nužno i veće prihode državi. U teoriji ekonomije tako postoji nešto što se zove Lafferova krivulja, a ona grafički prikazuje da porastom porezne stope rastu i porezni prihodi, no nakon neke točke porast porezne stope više ne puni dodatno i poreznu blagajnu već upravo obrnuto. Daljnjim porastom porezne stope (na slijedećoj slici točka A) opadaju i porezni prihodi.

Gotovo je sigurno da su u Hrvatskoj mnoge porezne stope prošle tu točku, a imamo nekoliko svježih primjera koji idu u prilog toj tezi (iako je u ekonomiji teško mjeriti efekt promjene jedne varijable jer u stvarnosti nikad nema „ceteris paribus“). Recimo, u mandatu prošle vlade PDV je povećan s 23 na 25%, a prihodi od PDV-a ne da nisu zabilježili značajniji porast nego su čak i pali. Sličan rezultat je bio kad su 2012. kod poreza na dohodak snizili prag ulaska u najviši porezni razred od 40% - prihodi su također pali umjesto da su rasli.

Ista stvar, samo suprotnog (pozitivnog) efekta, dogodila se prošle godine kada su povećali neoporezivu osnovicu i „rastegli“ porezne razrede kod oporezivanja dohotka – radnicima je ostalo više plodova njihova rada (povećale su se neto plaće), što je pak rezultiralo povećanom potrošnjom kućanstva (koja je inače zaslužna za veći dio porasta BDP-a prošle godine), a koja je zatim proračun države napunila više od svih očekivanja. Smanjenje poreza rezultiralo je povećanjem državnih prihoda!

Dakle, smjer u kojem bi trebala ići najavljena porezna reforma u RH bi trebao biti više nego jasan: smanjite poreze, a prvenstveno poreze na dohodak. Ne samo da će se time trenutačno povećati plaće i standard radnika (a porezna blagajna pritom gotovo sigurno ne bi bila praznija zbog povećane potrošnje, iako bi naravno prethodno trebalo izračunati okvirni efekt porezne izmjene), već je izvjesno da bi to imalo i pozitivne popratne efekte, a koji se zatim međusobno osnažuju, poput:

- smanjenja sive ekonomije (bit će manje situacija „ostatak plaće ide na ruke“),
- usporavanje odljeva u inozemstvo najproduktivnijeg dijela stanovništva (stručnjaka u raznim područjima koji zaslužuju pristojno visoke neto plaće, ali ih je teško isplaćivati zbog visokih poreza i doprinosa),
- konkurentnost zemlje bi se djelomično povećala, postala bi privlačnija investitorima, nove investicije bi generirala nova zapošljavanja itd.

Smanjite poreze.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala