Komentar: Ne treba se bojati kapitalizma
Foto: freeimages.com
1. Neprijatelji kapitalizma s lijeva vole ponavljati dosadnu mantru kako 85 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje isto koliko i 3,5 milijarde najsiromašnijih (donja polovica svjetskog stanovništva). Taj podatak ljevičarski zlikovci vole koristiti za opravdavanje masovne pljačke tuđe privatne imovine i povećanja državne represije nad građanima.
S obzirom da je primarni izvor te tvrdnje Oxfam, a poznato je već od prije da je Oxfam međunarodna ljevičarska organizacija koja potiče glad u svijetu, valjalo bi malo pobliže pogledati o čemu se tu zapravo radi.
Oxfam se pri mjerenju bogatstva stanovništva poziva na ovo izvješće financijske institucije Credit Suisse.
Ako pogledate bolje bazu podataka iz publikacija, naići ćete između ostalog i na podatak kako su od 10% najsiromašnijih Zemljana čak 7% građani SAD-a, i više je Amerikanaca u najnižem decilu stanovništva nego što tu ima građana Kine, Nigerije, DR Konga, Indonezije, Pakistana, Bangladeša, Etiopije… zapravo, jedina zemlja koja ima više stanovnika među najsiromašnijih 10% ljudi na Zemlji od SAD-a je Indija.
Također, možete naići i na statistike (ovdje, od str. 90) kako je npr.*
- jedan prosječan Talijan trostruko bogatiji od prosječnog Nijemca
- prosječan Francuz 2,5 puta bogatiji od prosječnog Nijemca
- prosječan Saudijac siromašniji od prosječnog Hrvata
- prosječan Grk bogatiji od prosječnog Danca (a umalo i od Nijemca)
- prosječan Senegalac šesterostruko bogatiji od prosječnog Ukrajinca (a prosječan Crnogorac četrdeset-šesterostruko)
- prosječan Japanac trostruko bogatiji od prosječnog Kuvajćanina
Možda se nekome ovi podaci čine sumnjivi, ali to je statistika na koju se Oxfam referira.
Naime, radi se o tome da publikacije Credit Suisse za mjerenje bogatstva računaju samo trenutnu neto vrijednost (imovina – dug) stanovništva, ali bez uzimanja u obzir očekivanih budućih novčanih tokova pojedinca. Po toj logici, možda bi trebalo zanemariti i bogatstvo pojedinaca u dionicama i udjelima u poduzećima?
Stoga, jedan prosjak koji živi u daščari u Calcutti i na ulici zarađuje 2 dolara dnevno, ali nema dugova, prema ovoj metodologiji je značajno bogatiji od jednog mladog Amerikanca ili Švicarca koji je ove godine završio studij medicine i zaposlio se u nekoj renominiranoj klinici za peteroznamenkastu mjesečnu plaću u dolarima, ali još nije stigao otplatiti sav kredit od studija.
Uglavnom, očito je već da je cijela studija potpuno beskorisna, što se tiče procjenjivanja realnog materijalnog bogatstva. Međutim, čisto iz solidarnosti prema ljevičarima, možemo barem nakratko zamisliti da se stvarno radi o relevantnoj metodologiji mjerenja bogatstva, da je stvarno preko 50 milijuna Amerikanaca među 10% najsiromašnijih Zemljana, pa se pozabaviti malo dublje s podacima.
2. Drugovi iz Oxfama na temelju Forbesovih listi procijenili su ukupno bogatstvo 85 najbogatijih Zemljana na oko 1,9 bilijuna američkih dolara, te tvrde da je njihovo bogatstvo jednako ukupnom “bogatstvu” najsiromašnijih 3,5 milijarde Zemljana.
Iz solidarnosti prema drugovima, trebalo bi nakratko zanemariti činjenicu da je dobar dio bogatstva ovih zločestih kapitalista u prilično nelikvidnoj imovini, kao što valja sada zanemariti tko je od njih stvarno svoje bogatstvo stekao kapitalističkim putem na tržištu, a tko pomoću nekih zakulisnih kronističkih igrica s državnim centralnim planerima. Također, zanemarit ćemo što u samoj publikaciji na koju se Oxfam referira, kod podataka za većinu zemalja u rubrici “Wealth data quality” jasno stoji napomena “Poor” ili “Very poor”.
Dakle, zanemarimo li sve to i oduzmemo li ovoj osamdeset-petorici sve što imaju i dovedemo ih na prosjački štap, te “plijen” podijelimo ravnomjerno ovoj najsiromašnijoj polovici stanovništva, svaki od njih bi dobio jednokratni iznos od čak 543 dolara, odnosno, malo više od hrvatskog bruto minimalca. I što onda? Koga onda pljačkati?
Bogatstvo i nove vrijednosti se ne mogu stvoriti redistribucijom, tako se mogu samo uništiti. Do stvaranja nove vrijednosti i akumulacije bogatstva, te povećanja prosperiteta, dolazi na slobodnom tržištu. Na slobodnom tržištu, pojedinac se može obogatiti samo tako da za druge pojedince stvori neku dodatnu vrijednost, da im ponudi nešto što će oni cijeniti na temelju svojih subjektivnih preferenci, nešto za što će dobrovoljno odvojiti dio svoje imovine. Ako je netko od ovih 85 svoje bogatstvo stekao na neki drugi netržišni način, to je samo argument protiv državnog miješanja u dobrovoljne odnose ljudi.
Nadalje, ako je istina da danas (naj)siromašnija polovica Zemljana (Oxfam kaže njih 3,5 milijardi) posjeduje isto koliko i najbogatija 85-orica, tj. oko 1,9 bilijuna dolara, to bi značilo da je svaki od njih 3,5 milijardi prosječno “težak” tek oko 543 dolara, što na prvi pogled izgleda kontradiktorno podacima iz same publikacije na koju se Oxfam poziva, jer, u istom dokumentu (str. 98), navedena je “piramida bogatstva” prema kojoj piše da Credit Suisse procjenjuje bogatstvo najsiromašnijih 3,3 milijarde odraslih ljudi na svijetu na oko 7,6 bilijuna dolara, što je ipak skoro 4 puta više od ukupnog bogatstva onih 85. Ako 3,3 milijarde ima 4 puta više nego najbogatijih 85, onda 3,5 milijardi ne može imati jednako.
Uglavnom, prelistate li izvješće do kraja, shvatit ćete da je fora u tome što Credit Suisse cijelo vrijeme govori o odraslim osobama, a ne o ukupnom stanovništvu, tako da se pod tih “najsiromašnijih 50% stanovništva” po njihovoj metodologiji broji 2,3 milijarde odraslih ljudi, a ne 3,5 milijardi kako Oxfam naglašava, što je malo intelektualno nepošteno.
Ako se nekome čini da nije velika razlika između mjerenja bogatstva po ukupnom stanovništvu ili po odrasloj osobi, neka ima u vidu da je u Europi gotovo 80% stanovništva “odraslo”, u Kini oko 74%, u Indiji oko 60%, dok je na afričkom kontinentu taj udio oko 48%, što i ne čudi s obzirom da su stope fertiliteta u mnogim afričkim zemljama (Niger, Mali, DR Kongo, Nigerija, Čad, Malavi…) još uvijek na razini od oko 6-8 djece prosječno po ženi. Tko bi rekao, radi se ujedno i o najsiromašnijim zemljama svijeta, samo ne znam na koji način za to kapitalizam može biti kriv.
Inače, što se tiče ovih (krajnje nepouzdanih) procjena bogatstva stanovništva, Hernando de Soto u svojoj (čuvenoj?) knjizi The Mystery of Capital, kao jedan od važnijih razloga neuspjeha konkretnijeg ekonomskog razvoja u trećesvjetskim zemljama baš navodi to što tamošnje legislative uopće pravno ne priznavaju ogromne količine mrtvog kapitala koji je de facto u privatnom vlasništvu njihovog stanovništva.**
2a. Također, još bi trebalo napomenuti da, ako ukupno bogatstvo koje su ova 85-orica cijeli život (a neki i duže) akumulirala iznosi 1,9 bilijun dolara, to bi značilo da je prosječno svaki “težak” oko 22 milijarde dolara, što je svakako ogroman novac, no tek malo veći od iznosa koji Vlada Republike Hrvatske prisilno oduzme poreznim obveznicima u samo jednoj godini. Zašto ne čujemo salonske ljevičare kako se bune oko tolikih razina državne potrošnje?
3. Dakle, zasad se može ustanoviti da a) podaci na koje se Oxfam poziva u svojoj analizi svjetskog bogatstva su praktički besmisleni i irelevantni; b) čak i kad bi se onih 85 najbogatijih zlikovaca se opljačkalo i svo njihovo bogatstvo podijelilo sirotinji – svaki bi siromah dobio oko 3,600 HRK vrijednosti ne pretjerano likvidne imovine; c) sva bogatstva najbogatijih svjetskih tajkuna su zanemariva u usporedbi s apetitima vladajućih socijalista.
Nego, pogledajno što se događa u stvarnosti:
Prvi put u povijesti, manje od 10% svjetskog stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu.
Što je jako lijepo, ekstremno siromaštvo u svijetu ne opada samo kao udio u ukupnom stanovništvu, već i kao apsolutan broj, usprkos tome što se broj stanovnika u zadnjih pedeset godina udvostručio (ponajviše zahvaljujući drastičnom smanjenju stope smrtnosti kod djece i povećanju očekivanog životnog vijeka stanovništva skoro svugdje u svijetu).
Otvaranjem ekonomija u brojnim nerazvijenim zemljama i njihovom liberalizacijom, više od milijarde ljudi je spašeno od gladi, a životni standard stanovništva je porastao drastično.
Svjetska distribucija dohotka (Izvor: Pinkovskiy & Sala-i-Martin (2009))
Distribucija dohotka u Kini (Izvor: Pinkovskiy & Sala-i-Martin (2009))
Također, osim drastičnog smanjenja svjetskog siromaštva, još jedna zanimljiva stvar koju je sa sobom donijela liberalizacija i “globalni kapitalizam”, a ljevičarima bi se trebala svidjeti, je smanjenje dohodovne nejednakosti u svijetu:
Na gornjem grafikonu, tamna crna linija pokazuje kretanje globalne nejednakosti svjetskog stanovništva prema dohotku i vidimo da se značajno smanjuje. Primarni izvor su procjene Branka Milanovića, koji inače i nije baš veliki ljubitelj slobodnog tržišta i “neoliberalnog kapitalizma”.
Kao što sam navodio već, moguće je da je proces globalizacije donekle doveo do porasta dohodovne nejednakosti među stanovništvom unutar pojedinih razvijenijih (zapadnih, zločestih kapitalističkih) zemalja, ali, gledajući svijet u globalu i ukupno stanovništvo, nejednakost se smanjuje! Kinezi i Indonežani praktički nikad nisu bili manje nejednaki u odnosu na (zločeste) Europljane i Amerikance. Pa ljevičari bi, od svih ljudi, trebali razumjeti kako su državne granice samo nebitne arbitrarne linije na zemljopisnim kartama i usredotočiti se na ovo krasno smanjenje apsolutnog siromaštva i globalne nejednakosti u svijetu.
Inače, dohodovna nejednakost bi nam trebala biti irelevantna i tlapnje oko nekakvog “ujednačavanja” su besmislene i vrlo opasne. Ljudi su jednostavno po svemu prirodno nejednaki i uvijek će biti. Važno nam je smanjenje apsolutnog siromaštva u svijetu i porast životnog standarda u najmanje razvijenim krajevima svijeta, a do toga će dolaziti što bude bilo više liberalizacije tržišta i otpora socijalističkim budalaštinama. Kako pokazuju Gwartney et al., prosječan dohodak kod najsiromašnijih 10% stanovništva u najslobodnijim ekonomijama je dvostruko veći od sveukupnog prosječnog dohotka stanovništva u najmanje slobodnim ekonomijama.
4. Ono što me zapravo potaklo na ovaj post je ovaj odličan paper Roberta Jonesa za najnoviji Cato Journal. Autor na vrlo razumljiv način iz aspekta financijske teorije demantira popularni manifest Thomasa Pikettyja. Rad nije dugačak (17 stranica) i nije potrebno nikakvo posebno stručno predznanje, pa ga preporučam, a u istom izdanju CJ-a imate i ovaj vrlo dobar rad, koji također efikasno demantira Pikettyjeve teze iz drugog ugla (a možete pogledati i ovaj paper profesora Mayora s početka godine).
Prilično je porazno da se drug Thomas onda još uvijek doživljava za relevantnu ličnost (novopečeni šef britanskih laburista ga angažirao za savjetnika, skupa sa socijalistom Stiglitzem), s obzirom na čitav niz besmislica u njegovoj ideologiji. Spomenuo sam samo nekoliko detalja ovdje, ovdje i ovdje.
5. Uglavnom, ono o čemu ljevičari nikad ne govore kada trube o “nejednakosti”, a o čemu pišu npr. Mark Rank i Thomas Hirschl u svojoj novoj knjizi, jest socijalna mobilnost stanovništva.
U SAD-u, koje se često navode kao ekonomija s prilično niskom razinom dohodovne mobilnosti, čak 12% Amerikanaca između svoje 25. i 60. godine provede jednu godinu kao dio najbogatijih 1% stanovništva SAD-a, oko 20% ih bude bar jednu godinu unutar 2% najbogatijih, 56% ih provede jednu godinu unutar 10%, a 73% ih provede bar godinu unutar najbogatijih 20%.
Također, prema istraživanjima iz sredine devedesetih, od stanovništva koje je 1979. godine bilo u najnižem kvintilu prema dohotku, samo ih je 14% tu ostalo za 10 godina, dok od onih koji su bili unutar famoznih 1%, čak 58% ih više nije tu bilo za 10 godina.
Dakle, ljudi koji su danas najbogatiji neće nužno biti i sutra, kao što ni oni koji su danas najsiromašniji vjerojatno neće cijeli život tako ostati. Pojave nekakvih rentijerskih dinastija su mit.
Erozija bogatstva Forbes 400 debitanata (Izvor: Arnott et al. (2015))
6. Nažalost, lobiranju protiv kapitalizma nedavno se pridružio i Stephen Hawking. i to na neo-ludditističkim temeljima. Roboti će proizvoditi sve što nam treba i zamijeniti ljude, doći će do rasta nezaposlenosti, a pohlepni vlasnici robota neće htjeti ništa udijeliti sirotinji.
Živo čudo kako je svijet preživio izume traktora i kombajna u vrijeme kad se preko 70% stanovništva bavilo poljoprivredom. :)
Ako roboti budu zamijenili ljude na radnim mjestima, ljudi će se baviti nečim drugim. Imat će više slobodnog vremena, preusmjerit će se u neke nove interese, te će se razvijati i neki novi gospodarski sektori, isto kao što je bilo i svaki put do sada. Tko je, primjerice, prije 200 godina mogao uopće zamisliti da će postojati industrijske grane kao što su sportska ili turistička, a kamoli da će to biti neki od najpropulzivnijih sektora svjetske ekonomije?
Doduše, postoji jedna prilično zeznuta stvar zbog koje ipak tehnološki napredak može dovesti do opasnih situacija po uposlivost i zaposlenost stanovništva, a to je državni monopol nad školstvom. Kako dolazi do tehnološkog razvoja, dolazi i do promjena na tržištu rada, traže se neka različita znanja i vještine, druge vrste obrazovanja i nova zanimanja… a nema nikakvog razloga zašto bi se to državni sustav školstva prilagođavao novim civilizacijskim izazovima i potrebama društva.
Zaključak: Ljudi se ne bi smjeli bojati kapitalizma. To ne znači da se ljudi danas nemaju čega bojati, ali kapitalizam nije jedna od tih stvari. Ako se morate nečega bojati, bojte se raznoraznih socijalističkih šarlatana i drugih neprijatelja slobode koji bi ljude prevodili žedne preko vode.
Tko je John Galt?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati