Ali od kuda početi? Možda da vam za početak objasnim da je meni cijela ta ideja i prijava bila zadnja slamka za koju sam se hvatala tada. Bez posla mjesecima, nigdje i ništa na vidiku, a onda sam vidjela oglas na koji sam se prijavila kao i na stotine drugih nemajući pojma o tome što je zapravo "cabin crew", samo sam vidjela da je posao na engleskom i da su u pitanju putovanja. Sve ostalo mi nije bilo ni na kraj pameti! Dakle ja sam se tu subotu ujutro u 9 pojavila kao da sam sišla s Marsa, vidjela skoro 300 ljudi i bila u šoku! Možda se poslovi ovdje dijele šakom i kapom?! 99% mladih ljudi od dvadesetak i nešto godina, koji se prijavljuju za ovaj posao imaju jedan od ova dva razloga za to ili oba – žele da im guza vidi puta, dok su mladi i mogu fizički izdržati ovaj tempo ili jednostavno jer nema drugog posla, a bez love se ne može živjeti (putovanja dođu samo kao bonus).

 

 

Nisam znala niti što niti kako! Dvije mlade žene (recruitment officers) pozvale su nas sve u dvoranu pa kud' svi tud' i mali Mujo. Smjestila sam se skupa sa svojim životopisom i dvije male sličice negdje među prve redove kao mali štreberko, ali što mogu kad sam ćorava pa sam htjela nešto i vidjeti. Njih dvije su započele priču o Dubaiju (kada sam shvatila da se preseljenje u pustinju podrazumijeva), o samom poslu (kada sam zapravo shvatila da je u pitanju posao stjuardese), o životu, prednostima i manama (kojih tada u mojim očima nije bilo)… Sve se odvija na engleskom, od prve sekunde do samog kraja. Nakon 10 minuta sam znala da je to nešto za mene! Može meni jedan ugovor na potpis? Hvala! Inače, ugovor se potpisuje na tri godine.

 

Prvi dan je zapravo samo to, prezentacija od sat i pol-dva, nakon čega je red na vama da postavljate pitanja ako ih imate, a vjerujte mi imat ćete ih nakon što odslušate cijelu prezentaciju. I na kraju predaja životopisa. Tada sam se osjećala kao mali tutlek, ali sada imam osjećaj da je sve što sam tada napravila bilo upravo onako kako je trebalo biti. Počevši od lijenosti da operem kosu večer prije pa sam ju samo zavezala u punđicu i stavila dnevni make up i crveni ruž na usne, jer je to vrhunac mojeg šminkanja. Obucite se u odijelo, košulju i crne štikle (dečki mogu i bez štikli), uredna podignuta kosa, dečki ne previše gela, uredni nokti (crveni, prozirni ili french), izvadite piercinge iz nosa, jezika, obrve, gdje god da su vidljivi, bez puno nakita, jednostavno - business look.

 

Pri predaji životopisa pitati će vas da li imate tetovažu. Za muške je bitno da tetovaža nije vidljiva na šakama i vratu, jer se njihova uniforma sastoji od dugih hlača i košulje na duge rukave, dok je za cure bitno da se tetovaža ne vidi na nepokrivenim dijelovima tijela, obzirom da mi nosimo suknje do koljena i košulje na kratke rukave. Isto vrijedi i za jako vidljive ožiljke. U te dvije minute koliko ćete provesti s njima na samo treba ostaviti dojam, dovoljno dobar da vas nakon toga nazovu i kažu vam da dođete i sutradan na daljnja testiranja. Obzirom da sam ja opala s kruške što se ticalo ičega vezanog za prijavu, morala sam se to popodne prijaviti i online, tako da ne brinete - nije obavezno prijaviti se prije samog "open daya",ali ako već znate za to i imate vremena, napravite to.

 

 

Drugi dan se pojavljujete na istom mjestu u isto vrijeme i testiranja obično potraju cijeli dan. Iz kruga u krug ljudi malo po malo ispadaju, ali provodeći to vrijeme zajedno upoznala sam osobe koje danas zovem svojom obitelji ovdje, stvoriš prijateljstva do kraja života, a da u tom trenu toga nisi niti svjestan! Zadaci koje morate riješiti, podijeljeni u manje grupice, nisu zadani da biste se natjecali tko će bolje, a tko brže. Smisao svega je pokazati timski rad, samo i jedino to! Kako se ponašate u grupi ljudi koje ne poznajete, kako rješavate zajednički zadatak, da li se postavljate kao vođa ili nemate nikakvu ulogu u toj grupi, kako dijelite rad među sobom, da li poslušate savjet drugih, pomognete li kolegi, kako komunicirate međusobno, govor tijela, način razmišljanja i tako dalje i tako bliže. Obje cijelo vrijeme hodaju među vama i zapisuju svoja zapažanja na temelju kojih kasnije donose odluku. Pripazite na izražavanje i ponašanje, čak i za vrijeme pauze. Zadnji zadatak taj dan je test iz engleskog. U testu ne traže poznavanje gramatike već razumijevanje teksta, što je pjesnik htio reći ovom ili onom pričom. Ako imalo sumnjate u svoj engleski vjerujte mi da ga sigurno pričate puno bolje od velike većine drugih pa čak i od određenih izvornih govornika.

 

Najčešće pitanje koje sam dobila je "što to oni točno traže?" Odgovor je – nitko ne zna! Kada ispadnete nitko vam ne kaže zašto, samo se zahvale i pošalju vas doma. Tako da nema puno smisla razbijati glavu zašto niste ili jeste prošli. Tako je kako je.

 

Treći dan je završni intervju, solo ti i njih dvije. Nama je intervju bio odgođen za tjedan dana kasnije, dok je većini drugih grupa odmah sutradan. Obzirom da smo imali tjedan dana vremena za "pripremiti se" nalazili smo se na kavama, napravili grupicu na fejsu u kojoj smo izmjenjivali informacije, pomagali si na bilo koji način prije i poslije završnog intervjua, pripremali svu potrebnu dokumentaciju… O čemu se priča na tom intervjuu? O vašim poslovnim iskustvima, što, kako, zašto, s kim, zbog čega… Ako nemate iskustva ispitivat će vas ista pitanja, ali o odnosu sa profesorima i kolegama u školi/na faksu. Sva pitanja će također imati veze sa vašim odnosom prema poslu, kolegama, rješavanju konflikata, problema, zašto želite raditi baš ovaj posao i mislite da ste prava osoba za njega (klasika). Za svaki odgovor na njihovo pitanje morate dati primjer, opisati situaciju. Razgovor traje 45 minuta do sat vremena, nakon čega dolazi period čekanja do maksimalno 6 tjedana. Tada već znate želite li taj posao ili ne pa sukladno tome ne ispuštate mobitel iz ruke (i na wc sa njim ako treba), da slučajno ne propustite poziv!

 

 

Bio je to kraj veljače, kad sam odradila intervju i moj poziv stigao je u nedjelju u 3 popodne, niti 2 puna tjedna od tog dana - sretan rođendan Tea!!! Dok sam dolazila k sebi od mamurluka i proslave večer prije, od uzbuđenja i nerazumijevanja naglaska kojim je pričao taj ženski glas s druge strane razumjela sam samo "čestitam, vidimo se 15.5.!" Da, bio je to jedan od ljepših rođendanskih poklona.

 

Malo po malo i drugi su primili svoj poziv, sveukupno nas 11 i počelo je iščekivanje odlaska. Prije toga smo ipak morali napraviti još i određene pretrage, nabaviti papire od doktora da smo zdravi, odraditi zubare, ginekologe, vađenje krvi, rtg pluća, testiranja na spolno prenosive bolesti… I ono ipak najvažnije – PAKIRANJE :)! Kakvu odjeću ponijeti, nabaviti donji veš boje kože, gumice za kosu i ukosnice, najlonke boje kože, udobne balerinke za vrijeme trajanja treninga, Čokolino i Vegeta pod obavezno su morali naći mjesto u koferu i još hrpa toga što mi je danas u magli od uzbuđenja koje je raslo iz dana u dan! Ipak smo započinjali neko drugo poglavlje života, daleko od doma, na drugom kontinentu, u muslimanskoj zemlji, s nepoznatim ljudima, a čekalo nas je putovanje svijetom! Drugačije i netipično, ali putovanje!

 

Prijaviti se za ovaj posao i dobiti ga nije znanstvena fantastika. No, obzirom da nitko ne zna što se to točno traži od osobe da bi ju primili, ne mogu vam ni dati konkretan savjet osim svih ovdje navedenih sitnica, koje su se meni potrefile iz puke sreće. Sudbina, ili? 

 

Eh da mi je netko rekao…

 

Pssst! Teine avanture pratite na njezinom blogu!