Foto: Ilustracija Index

MOJE vikend ljetovanje u Vodicama napokon je dobilo sretan završetak: Martina je, iako je pokupila tipa kojeg ne poznaje i "vodila ljubav" uz Thompsonove pjesme, uspjela izaći iz auta bez ijedne spolne bolesti, sutradan smo na plaži uspjele pronaći mjesto na kojem nije sve vrvjelo od krunica, a nakon što su cure sjele na bus za Zagreb, ja sam se zaputila u Karlobag. Malo mjesto bez previše ljudi, kuća čije stepenice vode direktno do plaže i mir i tišina kakvu u Zagrebu ne mogu ni razmisliti. Ovaj tjedan radim ono što želim: Kava na plaži, laptop u krilu i puno serija, filmova i Super Maria na Gameboyu. O činjenici da me Dorian, bivši od frendice, pokušao poljubiti u Vodicama, neću ni razmišljati. Ni o tome da sam pobjegla od njega brzinom koja bi mi osigurala titulu pomoćnice Flash Gordona. Za vrijeme najjačeg sunca sam odlučila visiti na Facebooku. Deset minuta kasnije, požalila sam što sam ikada stisnula "login". 

Ostavljena frendica

Najgori tip osobe na koju možete naletjeti na Facebooku jest ostavljena cura: Moja frendica Tina je upravo taj tip. Umjesto da se, dvije godine nakon prekida, pomiri s činjenicom da će si jednostavno morati naći novog dečka (curu, vibrator, svejedno - samo sa zašuti), još uvijek svakodnevno siluje svoju cijelu friend listu kombinacijom ljutitih statusa (dovoljno općenitih da nisu nužno upućeni njemu, ali i dovoljno očitih da se zna na koga se misli), tužnih pjesama čije riječi pogađaju svaki detalj o njenoj propaloj ljubavi, i slika koje dokazuju da se odlično zabavlja bez svog bivšeg dečka, iako svi vide da bi se najradije bacila s mosta. Njen bivši, s druge strane, povremeno objavi neki status, tipa: "Volim kekse", i ne pojavljuje se sljedećih tjedan dana jer, za razliku od Tine, ima život. Njegova ljubav prema keksima na Facebooku se našla sasvim slučajno, ali Tina na to gleda ovako: "Ovaj status je upućen meni, jer on zna da i ja volim kekse, a jednom kad smo tek prohodali smo jeli kekse i bili su fini, i njegova izjava da voli kekse znači da se želi pomiriti sa mnom, ali ne može mi reći to u facu, pa to radi indirektno". Moje inzistiranje na tome da čovjek možda jednostavno voli kekse prolazi sasvim nezapaženo, a Tina nastavlja svoju psihotičnu teoriju: "Ne, ja ga poznajem, znam točno kojim tonom je rekao da voli kekse i znam što to znači. Keksi su metafora za mene". Sljedećih pet statusa, slika i linkova na Tininom profilu biti će posvećeno keksima, a kada nakon tjedan dana shvati da keksi nisu bili metafora za nju, opet će krenuti sa agresivnim statusima.

Kaže se ptičica, ne patkica!

Nitko još sa sigurnošću ne može reći da zna točno kako je Ted Mosby upoznao majku svoje djece, ali prilično sam sigurna da priča ne ide ovako: Djeco, vašu sam majku prvi puta vidio na Facebooku - slika sa napućenim usnama i pločice u WC-u koje su se nazirale iznad veš mašine osvojile su moje srce iste sekunde. Fenomen "Duckfacea" preplavio je albume mladih djevojaka koje su očito uvjerene da, nakon što napuće usne pred ogledalom i uslikaju se svojim iPhoneom 4S (koji im jadni roditelji otplaćuju na 24 rate i štede na živežnim namirnicama zbog statusnog simbola), izgledaju seksi. Ponekad ih je pravi gušt promatrati: Pune sebe, uvjerene da su preslika Angeline Jolie, ne shvaćaju da ustvari izgledaju kao ružne sestre Zoolandera. Kratki savjet svim curama koje uskoro imaju u planu odraditi photosession ispred svoje veš mašine: Napućena usta ne djeluju seksi (moja prateta koju su mučili hemeroidi radila je istu grimasu), nikog ne zanimaju vaše pločice u kupaoni i da, pravi modeli poziraju ispred profesionalnih kamera i ne moraju iskriviti tijelo kako im se ne bi vidjela ruka kojom fotkaju. Riječ "ptičica", koju ljudi govore kada žele nekoga uslikati ne znači "pretvori se u patku". Ostavimo taj izraz lica "popularnim manekenkama", kojima je to jednostavno profesionalna deformacija.

Homo debilikus

Ništa manje kretenoidni na Facebooku nisu ni muškarci. Kao što to često biva, oni koji su idioti u klubovima očito i svoju virtualnu egzistenciju pretvaraju u natjecanje - tko će ispasti veći debil. Onih normalnih je, na žalost, puno manje. Uzmimo za primjer jednog Antu koji mi se nedavno javio (za priču je važno napomenuti da nemamo zajedničkih prijatelja, nismo se nikada upoznali, i realno, da nema Facebooka, putevi nam se nikada ne bi sreli); Ante mi je uletio u inbox sa super originalnim pitanjem: "Bok Andrea, šta ima novog kod tebe?" - što ima novog. Kod mene. Rodila sam se, naučila pričat, hodat, krenula u vrtić, krenula u školu, pričestila sam se, krizmala, krenula u srednju, završila srednju, upisala faks, zaposlila se, imala dečke u međuvremenu… Koji dio novosti iz 27 godina mog života te zanima? Nisam mu ništa odgovorila, a Ante me odlučio "bocnuti" za nagradu. Bockanje je oduvijek bio moj najdraži način komunikacije: Nepismen sam, nekreativan i (u svojoj glavi) iznimno zgodan, dovoljno je da te bocnem i skinut ćeš se gola (i poslati mi svoje slike). Podsjetio me na dvojicu najvećih debila koje sam ikada upoznala.

Lovci na "talente"

Vincezno (to mu je pravo ime) je bio posebna vrsta imbecila koja ljigavost muškog roda dovodi na sasvim novu razinu. Upoznala sam ga slučajno, na jednom od svojih divnih izlazaka, a njegova spika je bila toliko loša da bi mu netko trebao uručiti nagradu za najvećeg idiota u svemiru (ovo svjesno govorim iako imam bivšeg kojem je u jednom trenutku palo na pamet da bi, umjesto da završi srednju školu, mogao biti svodnik).  Prije nekoliko godina uletio mi je sa sljedećom pričom: "Ja sam inače veterinar, ali trenutno radim kao zaštitar u klubovima (ima smisla), i bavim se body buildingom (i gutanjem steroida kao da su Cedevita bomboni). RTL želi snimiti dokumentarac o meni, a meni treba cura koja bi me intervjuirala. Imam par kandidatkinja, ti mi se najviše sviđaš, ali nisam sto posto siguran, pa bi mi trebala poslati par svojih fotki u bikiniju da se odlučim". Čak i da nisam gledala Kozjak, znala bih o čemu se radi. Vincenzo na žalost nije jedini idiot koji mi je uletio sa ovakvom spikom: Prije par godina, kada sam statirala u jednoj reklami, slično je pokušao i vozač kombija za statiste. Imao je moj broj jer me taj dan, kao i druge statiste, trebao pokupiti ispred kuće. Sljedećih nekoliko dana pokušavao me nagovoriti da se nađemo jer će se on, ako se pokažem dovoljno motiviranom (vjerojatno oralno), potruditi da, prema njegovim riječima, postanem najveća zvijezda HRT-a. On će naravno, kao povremeni prijevoznik HRT-ove opreme imati ključnu riječ u tome koga će izabrati za nepostojeće radno mjesto.

Lonac i poklopac

Iako sam sasvim svjesna da ni Vincezno, ni nosač opreme HRT-a ni Ante s Facebooka nikada neće ni od mene, niti od ijedne moje frendice dobiti bilo kakav ohrabrujući odgovor, čini mi se da je puno više onih cura koje bi se Anti pohvalile da imaju novi iPhone, uslikale njime svoja iskvarcana tijela i poslale fotke Vincenzu, i spremno sjele u HRT-ov kombi u kojem bi do kraja popušile i progutale priču o tome kako će postati velike zvijezde uz pomoć malog vozača koji na račun obične naljepnice hvata lakovjerne duckfacerice. Svaki lonac nađe svoj poklopac. Što je najgore, Dorian mrzi duckfacerice jednako kao i ja. I nije Facebook ljiga. Odlučila sam: Sljedeći put kada će me pokušati poljubiti, neću izvesti Flash Gordona. Samo prvo moram frendici pronaći dečka.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.