Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

MOJE savršeno ljetovanje izgleda ovako: Mala, mirna uvalica, piva u jednoj ruci, knjiga u drugoj, izležavanje u hladu nakon ručka i igranje Super Maria na Gameboyu, kupanje, pred večer druženje na terasi s frendovima, gledanje neke serije u krevetu, i spavanje. Znam da zvučim kao nečija baka, ali to je sve što želim od ljeta. To i noćno kupanje na kojem upoznajem najzgodnijeg tipa u svemiru koji će sve prije navedeno raditi sa mnom (osim Gameboya, on je moj). Martina i Tea, s druge strane, više vole neprospavane noći obilježene bolovima u nogama od previsokih štikli i kasno ustajanje, često bez odlaska na plažu. Da se mene pita, zabile bi se u šumu na nekom otočiću, da se njih pita, išle bi u Vodice. Kompromisnim dogovorom došli smo do rješenja koje svima odgovara: Vodice. Mojim frendicama će netko trebati objasniti princip kompromisa, ali ok, Martini je rođendan, pa se nisam previše bunila. Ionako je u pitanju samo vikend.

Zimmer frei

Tea i ja smo organizaciju prepustile Martini, jer već godinama odlazi u Vodice. Kratki izvještaj o našem apartmanu koji je dogovorila sa, prema njenim riječima, finom gospođom: Dvije sobe, klima, 150 metara od mora (pa još 10 minuta pješke, kao i obično) i da, mali detalj, glupa baba ga je iznajmila nekom drugom! "Došli neki Englezi, pa sam im izdala apartman na dulje" - isprika koja je ujedno označavala kraj diskusije. Da je ovo scena iz filma "God Bless America" (tip koji hoda okolo sa sačmaricom i ubija ljude koji nanose bol drugima), priča bi završila malo drugačije. Ovako smo Tea, Martina i ja osuđene na hod srama prema kolodvoru, u potrazi za ljudima koji viču "Zimmer frei". Sreća naša da živimo u ovako lijepo organiziranoj državi, jer smo odmah pogodile jackpot. Na pola puta do autobusnog stajao je tip s natpisom.

Zimmer frajer

Metar devedeset, poluduga crna kosa i six pack na kojem želiš provesti ostatak života: Mate je bio jednorog među muškarcima, sveti gral za kojim sve žene tragaju (ok, činjenica da je bilo plus četrdeset i da smo bile očajne je pomogla stvoriti ovu percepciju), ali objektivno, bio je dovoljno zgodan da ti curi slina dok pričaš s njim. I još je imao ono što trebamo: Six pack! Mislim slobodnu sobu. Glupa baba je iz omraženog zlikovca postala super junak koji je, u suradnji sa sudbinom, spojio nas tri i njega (ponavljam, bilo nam je jako vruće). U kratkoj šetnji do našeg novog apartmana, hodajući iza Mate, shvatila sam što se događa u muškoj glavi kada bulje u ženske guzice. Da smo u Sparti, Mate bi jednom rukom riješio sve Kserksove perzijance, a Leonida bi do kraja života u miru pio koktele. Drugim riječima, jak je. I zgodan. I savršen. Vodice su zakon!

Ovo je Sardinija!

Kad smo se smjestile u sobu, odlučile smo zaboraviti sve što se na početku dogodilo sa glupom babom: Na moru smo, glupo je da se opterećujemo sitnicama. Mate se ponudio da nas odbaci do plaže. Potrpale smo se u auto i krenule, a ja sam (lukavo) zvala "shotgun" - sjedit ću na suvozačkom mjestu i blejati u njega dok ne ostanem bez sline. Mate je sjeo u auto, ljepši od zalaska sunca u Maroku (nisam bila al znam da je lijepo), i dao kontakt ključem. Thompson koji je počeo kreštati iz zvučnika bio je dovoljno bolan sam po sebi; Mate koji je u glas sa njim pjevao svaku riječ, posušio je svaku slinu u mojim ustima, a iz ogromnog Spartanca u mojim se očima pretvorio u čudnog patuljka kojeg nitko ne želi blizu sebe. Kada je, pet minuta poslije, pun emocije počeo pjevati "Ja sam ti bila privjesak...", požalila sam što sam zvala "shotgun". Izašle smo iz auta, zahvalile se Mati i krenule prema plaži. Čula sam da je u Vodicama gužva, ali ovo nisam mogla zamisliti ni u najluđim snovima. Ovo nije plaža, ovo je jedna velika konzerva sardina.

Jel ovo neka zajebancija?

Osim što je ovdje očito pola Zagreba (vjerojatno iz okretišta Dubec postoji direktna tramvajska linija za Vodice), šetalište uz plažu je postalo svojevrsni red carpet. Cura iza koje smo na početku hodale bila je savršeni primjer preseravanja na plaži: Štikle od 12 centimetara (ne platforme, ne povišene japanke, nego sandale na remenčiće kakve se nose na nastup za Pink TV) koje, s obzirom na to da je riječ o popločenoj stazi koja tu i tamo postaje šljunčana, jako otežavaju hod mladoj dami; haljina "za plažu" optočena plastičnim imitacijama dijamanata (koje oko svakog znatiželjnika spaljuju u kombinaciji sa odsjajem sunca) i umjetni rep! Oblak parfema koji se širi iza nje tjera te da kreneš brže i prestigneš ju, a dok to radiš, ne možeš ne pogledati što se nalazi naprijed. Umjetne sise stoje čvrsto kao nacistički vojnik, i iako u stvari ti buljiš u njih, one bulje natrag u tebe. Kila pudera na licu, rumenilo i umjetne trepavice još uvijek se čine nevjerojatnima, iako sama činjenica da je cura na plažu ponijela umjetni rep govori da mjesta iznenađenju nema. I baš kad misliš da si vidio najgore što ovo šetalište ima za ponuditi, oko ti odluta, privučeno odsjajem zlatnog lanca njenog vlasnika (pardon, dečka). Zlatni pečatnjak je jedno, škemba koja radi sjenu njegovim stopalima drugo, ali ovaj je tip otišao puno dalje: Oko vrata ima istetoviranu krunicu čiji križ nestašno "vijori" ispod njegove lijeve sise, a na desnoj sisi ponosno stoji tetovaža Lacoste znaka. Svemir nije beskonačan, upravo sam pronašla njegovo dno.

Lijepa li si

Pronašle smo mjesto na plaži, odradile brzinsko sunčanje prije izlaska, i krenule se spremiti u apartman. Prije dva tjedna sam na tenisu uganula nogu, tako da štikle za mene nisu dolazile u obzir (što me potajno oduševljavalo). Ako je suditi prema ekipi na plaži, klub će biti jako zabavno mjesto. Pogledi gađenja (ne pretjerujem) koje su meni i mojim starkama uputile neke cure u štiklama poprilično su me zabavljali, a sama pomisao na njihovo cupkanje do kuće mamilo mi je osmijeh na lice. U klubu tipična situacija: Hrpa ljudi, neki stranci koji su samo došli piti pivu i zabavljati se, Hrvati u separeima koji uz naručenu bocu naručuju i prskalice, da svi vide ko ima najveći (novčanik), i grupice prekrasnih cura koje vrebaju tipove koji će im platiti cugu. I da, spremne su se pošorati oko besplatnog koktela. Ja sam ostala vjerna svom Jamesonu s dvije kocke leda (iako su me cijene natjerale da dobro razmislim o nekom sponzoru), i promatrala cirkus koji me okružuje. Martina je u cijelom kaosu uspjela ugledati Matu i otišla je nekamo s njim. Seks uz Thompsona na stražnjem sjedalu Galebmobilea, njena mama bi bila ponosna. Možda ima kondome sa šahovnicom.

Pušenje je štetno... Ili?

Izašla sam iz kluba uhvatiti malo svježeg zraka, i kad kažem svježi zrak, mislim na cigaretu koju sam prošvercala iako sam frendicama obećala da ću se ostaviti toga. Ak Martina može jahat po Mati dok Thompson zaustavlja vjetar, ja smijem popušit jednu cigaretu. Još da imam čime zapalit… Dok sam se približavala tipu koji je pušio na zidiću, psovala sam samu sebe jer uvijek izgubim upaljač. "E sorry, imaš upaljač?" - pitala sam. Kad je okrenuo glavu, želudac mi se zabio u grlo: "Bok Andrea". Od svih ljudi na svijetu, od svih mjesta na svijetu, ispred mene je sjedio Dorian. Dorian, najzgodniji lik s kojim ne mogu pričat a da ne pocrvenim, Dorian, bivši moje super frendice kojeg ne smijem taknut iako imamo nenormalnu kemiju, Dorian, koji me zvao na kavu prije 2 tjedna i nisam mu odgovorila na poruku; Dorian, tip kojem bi posudila Gameboy i dala mu da odigra moju sejvanu verziju Super Maria. Taj tip. Ispred mene. Ako se popišam u gaće od uzbuđenja, razumjet će, jel da? Zapalio mi je cigaretu i glavom pokazao da sjednem kraj njega. Sjela sam, jer ionako ne mogu stajat koliko mi se tresu koljena. Sranje. Trebala sam prestat pušit.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.