Foto: Dior

NAKON dugo vremena, sve je nekako bilo na mjestu. Proljeće se počelo polako osjećati u zraku, a u mojoj glavi je već bilo debelo ljeto. Ništa mi nije moglo pokvarit raspoloženje, čak ni moje skeptične prijateljice. Kako ih danima nisam praktički ni vidjela ni čula, naredba je došla da se nakon posla nacrtam u našem bircu. Koliko god da ih volim, to druženje sam shvatila kao tešku obavezu. Kao ono kad te mama tjera da s njom obavljaš nešto dok te s druge strane čeka prekrasan mladić spreman da te odvede na kraj svijeta. I jedino o čemu razmišljaš je kako da to obaviš što prije i pobjegneš njemu.

Eva, Ivana, Marina i Klara. Bez Vedrana. Znala sam da ne sluti na dobro. Jedinu kariku koja uvijek, ali uvijek, ima razumijevanja za sve i svakoga nisu pozvali. A onda sam promislila kako sam samo užasno paranoična. Nisam bila toliko sretna odavno i moji prijatelji su sigurno sretni zbog mene. Nema teorije da ne vide koliko sam dobro pa sam nabacila smiješak i izljubila svaku od njih.

"Pa gdje si ti skitnice? Nema te ni vidjeti ni čuti.", rekla je Ivana i dodala mi tekilu. "Da nazdravimo za tvoj iritantni kes." Nasmijala sam se, bilo mi je jasno na što misli. Dino, gazda birca, donio je istarski pršut i sir s tartufima. Uvijek je znao ugoditi dobrim mušterijama. A mi smo tamo već bili starosjedioci. Većinu sretnih i tužnih trenutaka smo proslavili baš kod Dine. Vedran je znao reći da jednu trećinu birca garant financiramo mi. I što je najvažnije, tamo smo se osjećali kao doma. Kad se samo sjetim koliko sam puta plakala Dini na šanku. Nezgrapan i velik kakav je, nikad nije znao reći utješnu riječ ali je zato imao ubojitu i nadasve uspješnu taktiku – ti plačeš, a on slegne ramenima i doda ti tvoje omiljeno piće. I tako dok ne prestaneš plakati.

"Živjele cure moje. Život je stvarno lijep.", rekla sam i eksala tekilu. Dinu sam samo pogledala, a on je već nosio novu turu. Skužila sam da je zapravo super stvar što su me cure prisilile da dođem. One su ipak bile moja obitelj. A činjenica da me nakon njih dečko čeka kući, bila je jednostavno neprocjenjiva. Razglabale smo o standardnim glupostima - Klarina trudnoća, Evina potencijalna trudnoća, Ivanin doktorat i Marinin kredit u švicarcima. Svaka je imala svoju muku. Ja sam šutjela jer u tom trenutku mi ništa loše nije padalo napamet. I taman kad sam mislila da će sve biti super, Klara je počela.

"I sad opet Luka M., ha? Ne kužim, ali stvarno.", rekla je. U prvi trenutak sam se iznenadila. Inače mirna i staložena Klara je odjednom bila jako svađalački raspoložena. Znam da je uvijek bila iznimno oprezna kada je Luka M. u pitanju, ali ovo mi se činilo malo previše. "Ljubavi, sve je ok. Nemoj brinuti. Dobro sam. Nekako smo se spojili opet i sve je super. Valjda je to tako trebalo biti.", pokušala sam spustiti loptu. Ipak je žena u 7. mjesecu trudnoće. Ali mali žalac ljutnje me pogodio ravno u trbuh. Zašto jednostavno ne može biti sretna zbog mene? Odakle sada sve ovo?

"Da, da. Sada je sve super. Ali što kada gospodinu puhne u glavu da skupi kofere i ode u neku zemlju? Pitam te, što onda?". Sada je već  vikala. "Daj Klara, smiri se. Pa nije Petra malo dijete. Uostalom, njih dvoje se dobro poznaju. Zna ona jako dobro što sve može očekivati od takvog odnosa.", pokušala je Eva smiriti situaciju. Ali Klara se nije dala. Vikala je, mahala rukama i u jednom trenutku uspjela srušiti sve čaše. Bila sam u šoku. Nisam to očekivala od Klare. Zapravo, nisam to očekivala od nijednog prijatelja.

"Slušaj me sada. Molim te, prestani. Kao prvo, ne želim se svađati s tobom sada. Ne danas i ne kada si trudna. Odabrala sam biti u takvoj situaciji i molim te da to poštuješ. Znam da brineš ali nemaš zašto, stvarno." Bili su to zadnji atomi moga razuma. Nadala sam se da će biti dovoljno da primirim situaciju.

Ali Klara baš nije odustajala. "Nemam zašto? A tko će te molim te slušati kad sljedeći put budeš cmoljila kao kišna godina? Da onda svi mi svoje živote stavimo on hold jer si ti u drami? Uvijek je s tobom isto. Razmažena si, a da ne kažem nešto o tvom talentu za odabir partnera. Tu si zaista šampion. Ali šampion gluposti." Nisam mogla vjerovati što izlazi iz Klarinih usta. Pogledala sam ostale cure, sve su sjedile i šutjele. Trudna ili ne, bilo mi je dosta.

"Baš mi se prava našla javiti. Gospođa Savršena koja je uvijek fina i pristojna i kod koje je sve posloženo kako treba. Ma daj molim te. Ja barem živim život. I radim jebene greške. Da, radim ih, ali barem riskiram. Za razliku od tebe koja živiš život iz nekog pravilnika. Pa kad pukneš, kao sada, nitko te ne prepoznaje. I ne brini, ne trebaš me nikad više u životu ni tješiti ni nazvati ni slušati. Ako ti to toliko jebeno teško pada i ako te toliko nervira, ne trebaš. Nisam tolika jadnica da trebam nekoga moliti da mi bude prijatelj. Imam dovoljno pravih prijatelja oko sebe." Izgovorila sam sve u jednom dahu, uzela jaknu i torbu, pozdravila cure i otišla iz birca. Za sekundu sam bila nazad. Cure su i dalje sjedile i šutjele, a Klara je plakala. "I samo da znaš, jebeno si me natjerala da ti sve ovako saspem u lice. Toliko si se htjela posvađati. Znam da si trudna, ali jednostavno me nisi puštala na miru. Samo da se zna.", rekla sam i otišla po drugi put. Tresla sam se kao prut i plakala sve do doma. Ništa mi nije bilo jasno. Znala sam da nisam bila kriva, a opet sam se osjećala kao najveći negativac.

Prethodne kolumne Petre L. pročitajte ovdje.