Nikad, ali baš nikad se nije dogodilo da je jedan gol podigao toliku buru kao što je to učinio onaj gol Geoffa Hursta u toj ludoj, nezaboravnoj finalnoj utakmici na svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj između domaćina i Zapadne Njemačke.

 

Ni 48 godina nakon, ni uz pomoć svih tih čudesa svijeta, sve te svemirske tehnologije, high tech novotarija koje će i prije nego mi mislimo odvesti čovjeka i na Mars, mi nismo posve sigurni što se zapravo tog popodneva 30. srpnja 1966. Wembleyu dogodilo.

 

 

Znamo samo da je Engleska pobijedila Njemačku, da je Geoff Hurst jedini nogometaš u povijesti koji je u finalima zabio tri komada, da je u domovinu nogometa vraćena kruna, za koju su Otočani oduvijek smatrali da im pripada po sili Boga, pravde i nogometnih zakona, a sve ostalo je i dalje obavijeno maglom, misterijama, pa i azerbejdžanskim legendama čak.

 

No, idemo mi polako, po redu, jer ta utakmica je to zaslužila. Dakle, u finalu svjetskog nogometnog prvenstva igranom u Engleskoj 1966., susrele su se reprezentacije Engleske i Zapadne Njemačke, dvije sjajne reprezentacije, definitivno najbolje na turniru.

 

 

Na Wembleyu se okupilo čak 100 tisuća duša da svjedoči tom povijesnom dvoboju, nastavku rata koji je završio dvadeset godina prije, meču koji je nosio sa sobom i brojne terete prošlosti. Tezu da je nogomet rat, koji se umjesto na bojištu vodi na travnjaku, danima uoči meča forsirali su engleski mediji. Atmosfera je bila dovedena do usijanja i samo se čekao početak meča.

 

Nijemci su istrčali u bijelim, a domaćini u crvenim majicama. Pred samu utakmicu u Londonu je padala kiša, pa je i teren bio klizav i nezgodan za igru, a kakav teren, takav je bio i početak utakmice. Rastrzana, nervozna, bez smislenih akcija i konkretnih prilika. No, kako to inače u Londonu biva, kišu je ubrzo zamijenilo sunce, a samim time je i igra živnula.

 

I tek kad su Englezi počeli igrati aktivnije i stvarati neke prigode, šok za prepuni stadion. Nijemci su krenuli po lijevoj strani i ubacili loptu u kazneni prostor Engleske. Situacija nije bila nešto pretjerano opasna, no kardinalno su pogriješili Wilson i Jackie Charlton koji su se spetljali i lopta je pala točno na noge Halleru koji je nepogrešiv. Nijemci su poveli u 12. minuti. 

 

 

Englezi pošto poto žele što prije izjednačiti i to im uspijeva već u 18 minuti. Najbolji igrač turnira Bobby Charlton centrira  s lijeve strane i pronalazi neometanog Hursta koji sa sedam, osam metara glavom pogađa kut njemačkog gola. 

 

U 18 minuti već je bilo 1:1 što je obećavalo da će se igrati jedno veliko finale. Igralo se na mahove, u pojedinim trenucima je sve prštalo od prigoda i oba vratara su čudesnim obranama držali svoje ekipe u igri, a onda bi se sve umrtvilo i usporilo.

 

Ipak, u 78. minuti nakon jednog kornera Peters zabija za vodstvo Engleza i baca cijeli Wembley u ekstazu. Trebalo je samo izdržati deset minuta. No, kako nas je nogometna povijest više puta naučila, Njemačka tek tada, kad je posve otpisana i naizgled bačena na koljena, ustaje i postaje najopasnija. U doslovce posljednjim sekundama, nakon jedne očajnički ubačene lopte u šesnaesterac Engleza, iz gužve zabija Webber i utakmica odlazi i produžetak.

 

 

Već u trećoj minuti Bobby Charlton pogađa vratnicu, a onda u 100. minuti dogodio se najkontroverzniji detalj u povijesti nogometa. Odlični Ball je vukao po desnoj strani te ubacio u šesnaesterac gdje je loptu sjajno primio Hurst, vrhunski se okrenuo i strahovito opalio. Lopta je pogodila u gredu i odbila se točno na gol crtu. Ispred ili iza nje, e to je bilo pitanje.

 

To je bilo to pitanje s početka ovog teksta na koje ni dan danas nismo dobili odgovor. Hurst je instinktivno podigao ruke sugerirajući sucu Dienstu da je gol regularan, a ovaj je otišao na konzultacije sa pomoćnim sucem Bahramovim iz SSSR (točnije iz Azerbejdžana) koji je rezolutno potvrdio da je gol čist i Dienstu nije preostalo ništa drugo nego da pokaže na centar.

 

Nijemci se ponovo pokušavaju vratiti u igru, no jasno je da više snage nemaju za novi preokret, a Hurst u 120. minuti zabija svoj treći i i ukupno engleski četvrti gol za pobjedu 4:2 i neviđeno slavlje u Engleskoj.

 

 

O tom kontroverznom trećem golu Engleske godinama su se priče pričale, polemike vodile, knjige pisale, pjesme skladale i filmovi snimali. Legenda kaže da je pomoćni sudac Bahramov (čije ime nosi glavni nacionalni stadion u Bakuu) na samrti jednom novinaru, na pitanje da li je bio gol ili nije, tek suho prosiktao riječ Staljingrad, što je jasno sugeriralo da je njegova odluka bila osveta Nijemcima za strahote počinjene u tom gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bila to istina ili ne, nije ni bitno, važno je da lijepo zvuči i da je priča zanimljiva, kao što nije ni važno ni da li je radi tog gola Engleska kažnjena za sve vijeke vjekova.

 

 

Istina, činjenica jest da su se nakon toga Englezi uglavnom blamirali po Mundijalima osvojivši tek jedno četvrto mjesto (na SP u Italiji 1990.), i eto, tko voli vjerovati u teorije zavjere neka vjeruje, kao što i mnogi vjeruju da je Dinamovo proljeće nemoguća misija radi prokletstva ''Zambatinog novčića'', no ja znam da ja vjerujem da nakon te 1966 Engleska nije nikad ništa napravila, ne radi nekog pukog vještičarenja i sudbe klete koja dođe po naplatu, već isključivo iz razloga što nikad više nije imala jednu tako sjajnu ekipu kao što je imala te slavne 1966.

 

Ili jednostavno, da se poslužim stihom Đorđa Balaševića: ''…više nema igrača kao što je bio Geoffrey Hurst''.