''NAŠ puk je rođen porobljen i oslobađa se svakog dana gromoglasno tražeći istinu. Našu istinu. Onu čija je snaga zasnovana na neotuđivoj kulturi jer dolazi iz duše, iz aure, iz osmijeha; onu u kojoj bijelci i Indijanci, crnci i siromašni imigranti u slast uživaju u životnim zadovoljstvima. Nogomet je sport sazdan od spontanosti i snalažljivosti, luksuza i slobode. On je, vjerujem, dio našeg najprimitivnijeg genoma, poput plesa.''

 

Ovo nisu riječi ni Jorge Luisa Borgesa ni Gabriela Garcie Marqueza, ovo nisu riječi niti jednog pisca tako slavnog magičnog realizma, književnog pravca kojeg su proslavili baš Južnoamerikanci, ovo su riječi i misli jednog, također umjetnika, ali onog na zelenom terenu. Ovo su riječi legendarnog nogometnog čarobnjaka Socratesa, filozofa i boema, svestranog intelektualca, koji je svojevremeno napisao predgovor za sjajnu knjigu novinara i pisca Alexa Bellosa ''Futebol: The Brazilian Way of Life''.

 

I bio je Socrates u pravu. U Brazilu je nogomet puno više od igre, on je način života, on je tamo religija. Bilo nacije se mjeri po uspjesima Selecaoa, igrači i nacionalna momčad balansiraju desetljećima na granici između nacionalnog blaga i nacionalne sramote. Kratko i jasno, nogomet je najjače vezivno tkivo Brazila. I ako se ono upali, slijedi katastrofa poput ''Maracanaza'', nacionalne tragedije poznate i kao ''Tragedija na Maracani'', kad je Brazil izgubio od Urugvaja u finalu SP 1950.

 

 

''Nikada neću zaboraviti tu tišinu Maracane. Do mog gola, od užasno bučne graje, vreve i urlanja doslovno se nije čula ni zviždaljka suca. Taj trenutak, kada postižem gol, pamtim kao odsječenost sa ovog svijeta. Samo tri čovjeka su bila u stanju utišati Maracanu: Papa, Frank Sinatra i ja'', rekao je strijelac tog slavnog drugog gola za Urugvaj te 1950., Alcides Ghiggia. Taj poraz se urezao u trajno sjećanje svih Brazilaca i on se generacijski prenosi s koljena na koljeno. Taj dan je ostao upamćen kao najtužniji dan u povijesti Brazila.

 

 

Brazil je zemlja nogometa, zemlja sambe, zemlja karnevala – jednom riječju uživanja, bar za one koji dođu u Brazil kao turisti. No, s druge strane iza tog sjaja kriju se golemi socijalni problemi. Velik broj Brazilaca živi u bijedi, na rubovima gradova, u favelama bez izgleda za bolji život. Jedina mogućnost za dječake i odlazak iz te bijede je nogomet. Sreća u nesreći je da su iznimno talentirani, da su svi Brazilci, od djeteta do starca nogometni virtuozi, žongleri koji su s loptom u stanju plesati najljepše plesove, no za konačan uspjeh im je potrebna i sreća i ogromna doza upornosti.

 

Nogomet su u Brazilu, kao i u ostatku svijeta, potkraj 19 stoljeća počeli igrati tamo nastanjeni Britanci. 1894. u zemlju je stigla prva nogometna lopta – donio ju je, prema priči potkrijepljenoj i dokazima, Charles Miller, sin bogate anglo-brazilske obitelji po završetku školovanja u Engleskoj. Uskoro, na samom početku 20. stoljeća, osnovani su prvi nogometni klubovi – među njima i gotovo svi danas najpopularniji, poput Flamenga, Corinthiansa, Fluminensea i drugih.

Od tada pa sve do danas, nogomet ne samo da je igra i zabava u Brazilu, on je stil života bez kojega je običan Brazilac nezamisliv.

 

 

Brazil, koji je tek 1888. ukinuo ropstvo, kao posljednja zemlja u obje Amerike, godinama poslije teško se mirio sa svojom robovlasničkom prošlošću. Pristup nogometnim klubovima isprva je bio privilegija više klase, prvenstveno mladića školovanih na europskim sveučilištima i njihovih obitelji. Crnci i mulati iz prikrajka su gledali kako bijelci igraju, a zatim su na ulicama i plažama imitirali njihovu igru u improviziranim uvjetima. Sa čarapama, limenkama, čak i kamenjem, sa svime što je moglo poslužiti. Ipak, nije prošlo puno kad su i ti, izvorni Brazilci dobili pristup stadionima i igralištima i tek tada je rođen taj pravi brazilski stil igre, pun vica, šarma i artizma – joga bonito.

 

Štoviše, u samim počecima, najveće zvijezde brazilskog nogometa su bili baš crnci i mulati:  Arthur Friedenreich, prvi mješanac koji je probio te rasne barijere i igrač koji je zabio najviše golova u povijesti nogometa, Domingosa da Guije, zvani ''Božanski majstor'' i Leonidas, ''Crni dijamant'' i najbolji strijelac SP-a u Francuskoj 1938.

 

 

 

Brazilci su rekorderi sa čak pet naslova prvaka svijeta i kao takvi su najuspješnija nogometna nacija. Međutim, nije brazilski nogomet bio samo nogomet improvizacije i šarma. Štoviše, dok su se igrali nogometa, dok su plesali po terenu i zabavljali gledatelje, Brazilci su gubili utakmice na Mundijalima. I tome se moralo stati na kraj. Osam godina poslije ''Tragedije na Maracani'' Brazil je postao prvak svijeta. Lepršavom, atraktivnom i efikasnom igrom, ali i, za ono doba i granitnom obranom.

 

Dok su četiri godine prije, na SP u Švicarskoj, Mađari kao najdominantnija momčad igrali u formaciji 2-4-4, a na kraju ostali praznih ruku, Brazil je u Švedskoj uveo zadnju liniju sa četiri igrača u liniji, te izmislio bočne igrače poput Djalme Santosa, koji i čuvali leđa Zagallu i Garrinchi, već se uredno i uključivali u napad i nerijetko i zabijali golove. To je tako dobro funkcioniralo da su prvi gol primili tek u polufinalu od Francuza. To je bila svojevrsna revolucija u nogometu koja se ubrzo raširila svijetom. Jedna nogometna era je završila, a počela je nova. Na svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970., Brazil je osvojio svoj treći naslov prvaka, a ta se momčad i dan danas smatra najboljom ekipom koja je ikad igrala nogomet.

 

 

Ako su Nizozemci sredinom sedamdesetih izmislili ''Totalni nogomet'', onda su Brazilci na tom prvenstvu takvom nogometu ugradili temelje. Posljednji gol u finalu protiv Italije, kad su pune dvije minute Brazilci sjajno pleli mrežu po cijelom terenu, bez da su Talijani i dotakli loptu, smatra se najljepšom akcijom svih vremena. Gol je zabio desni bek Carlos Alberto. I tu je ležala ta snaga Brazila. Magiji, improvizaciji i lepršavosti ugradili su i disciplinu, metodičnost i pragmatizam.

 

Prvi su u svjetskom nogometu uveli liječnike, fizioterapeute, psihologe, pedagoge, kondicijske trenere, pa čak i zubare. Prvi su slali svoje skaute da po cijelom svijetu analiziraju protivnike. A pripreme za to svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970., trajale su punih sedam mjeseci. Igrači su se svakodnevno pripremali i uigravali do najsitnijih detalja, sve to po budnim okom brazilske vojske, koja je čuvala kamp. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Jer Brazil mora uvijek biti najbolji na svijetu. Sve ostalo nije važno.