JASNO da će svatko od nas imati neke zamjerke, no najvažnije je da Hrvatska nakon dva kola ima četiri boda, a o umjetničkom dojmu možemo razgovarati kad se sve završi. Na nekim prošlim prvenstvima Hrvatska je u ranoj fazi turnira igrala jako dobro. Hrvatski rukometaši su igrali agresivno, s puno trke i zabijali su puno golova, da bi onda kad je bilo najvažnije stali. Nadajmo se da ćemo sad gledati drugačiji scenarij.

 

 

 

 

 

Ono što me brine je da nisu razigrani i ostali igrači, odnosno da sav teret pada na leđa prve postave. Tu sad dolazimo do one priče o širini kadra kojeg Hrvatska ima ili nema. Naravno da ću ja kao trener Zagreba imati primjedbe zbog čega neki moji igrači nemaju veću minutažu. Mislim da kvalitetu imaju i nije mi jasno zašto se s njima nema više strpljenja. Ako sad ne igraju, protiv Austrije i Tunisa, pa kako onda možemo očekivati da će ti momci odlučivati utakmice protiv jačih protivnika, kao što su Francuska ili Danska. 

 

 

Neću reći da Goluža nije dao priliku nekim igračima, ali ne razumijem zašto se recimo nije imalo strpljenja sa Stepančićem. Osim dvije izgubljene lopte u nekoj polukontri, on nije ništa lošije odigrao od nekih drugih igrača, a odmah je morao van. Bičanić u ove dvije utakmice nije dao nešto specijalno bitno da bi igrao toliko puno, dok se tim mlađim momcima, poput Stepančića, Karačića i Sliškovića minutaža daje na kapaljku. Vidimo da baš i ne ide s tih vanjskih pozicija i kako onda razigrati te klince, ako oni bukvalno nisu ni osjetili ovo Svjetsko prvenstvo?

 

U redu, igrat će više protiv Irana, ali protiv Irana bi mogla igrati i moja strina. Ne mogu se igrači razigrati na utakmicama koje dobivaš s 10 ili 15 razlike. Pravi igrač se stvara kad je utakmica u egalu, u triler završnici. Bez obzira što Čupić sjajno igra, ne vidim zašto Horvat ne igra više. Kao prvo, Čupić bi se više odmorio, što je jako bitno za nastavak turnira, a kao drugo, uvjeren sam da bi i Zlajo zabio sve ovo što je zabio i Čupić. 

 

 

Strah me da ti detalji poslije, u kasnijoj fazi prvenstva skupo ne koštaju Hrvatsku. S trenutne pozicije moramo biti zadovoljni. Hrvatska ima četiri boda i zasad sve ide po planu. Možda se i ne igra onako kako renome Hrvatske to nalaže, ali najvažnije je da se pobjeđuje.

 

Nisam mogao ne primijetiti i još jednu stvar koje me zabrinjava. U obje ove utakmice Hrvatska bi relativno lako stekla neku prednost od tri, četiri razlike, koju bi onda jako brzo gubila i dopuštala protivniku da joj ugrozi pobjedu. Otkud te ''crne rupe'' zaista ne znam. Možda je problem baš u igračima i to onim najboljim i najiskusnijim poput Vorija, Čupića ili Duvnjaka. Kad se rano dođe do znatnije prednosti najbolji igrači često znaju misliti da je utakmica riješena, da će se protivnik predati i da je sve gotovo. Opuste se i poslije je jako teško vraćati pravi ritam. Ne znam kako drugačije to objasniti. Ne razumijem zašto, jer ako ih već ne rotira Goluža, s punim gasom bi sebe mogli odmoriti. 

 

U redu, od početka smo svi znali tko je Bannour i što on sve može, tako da pomalo i čudi kako je on u prvih 30 minuta igrao simultanku. Zabio je više od pola golova cijelog Tunisa, a pritom nije trošio puno lopti. Međutim, tu ne bi baš puno krivio ni Golužu ni igrače. On je paklen igrač, a kad se jednom takvom igraču sve otvori, kad mu se prikaže Gospa, onda je to nemoguće braniti. Sreća što nije imao takav učinak i u nastavku.

 

 

Imam dojam da se igrači Hrvatske još traže prema ovom sudačkom kriteriju koji je dosta čudan. Možda se baš zbog toga čini da igraju premekano i neagresivno. Ključno je pronaći tu neku srednju vrijednost, neki balans između nazovimo je grublje ili agresivne igre i opreza. Bude li se pazilo na svaki kontakt u strahu od isključenja, to neće biti dobro. Vidjeli ste danas kako je i taj Bannour stao kad se krenulo čvršće na njega. Pravila su takva, sudački kriteriji su takvi, za sve su isti i na njih se što prije treba prilagoditi. 

 

Bilo je nekoliko situacija kad je Hrvatsku pomazila i sreća. Sjetimo se jučer protiv Austrije i danas dva ili tri puta protiv Tunisa kad su Štrlek, Vori i Čupić zabijali golove iz nekih otpadaka, iz ničijih lopti. Pazite, sve su te situacije bile kad je bio egal. Dakle, sreća je kako bitna i ako misliš osvojiti zlato ili doći do medalje, moraš imati i sreće. Treba vjerovati da će i sreća Hrvatsku pratiti do kraja. Jer igrače ima, navijače ima, ima sve faktore za super rezultat.

 

Sljedeću utakmicu Hrvatska igra za dva dana, u ponedjeljak protiv Irana. Premda je jasno da je Iran najslabija reprezentacija u grupi te da će biti posljednji, i ovaj tijesan poraz (31:33) od Makedonije i poraz od Bosne, kad su imali prednost od 16:12 na poluvremenu sugerira da je riječ o momčadi koja zna igrati. Ja bih krenuo s najjačom postavom, a onda postepeno uvodio jednog ili dvojicu mlađih. Nikako ne rotacije od pet, šest igrača kao protiv Austrije, da izađe cijela prva postava, a uđe druga. Od toga ima više štete nego koristi. Hrvatska će to proći bez problema, samo nije naodmet i malo opreza.