HRVATSKA nogometna liga jedno je začudno mjesto. Stanište u kojem obitavaju zaista neobični likovi i na travnjacima domaćeg nam nogometa, u ovih desetak, petnaest godina vidjeli smo doista svašta. Što na zelenim terenima, što za zelenim stolovima. Lakrdija do lakrdije, sprdačina do sprdačine. 

 

Međutim, treba biti iskren i priznati da su ove naše nogometne barabe samo loše kopije, besprizorni i nekreativni šegrti pravih nogometnih lupeža, muljatora stare škole, koji su u neka bivša vremena barem sa stilom žarili i palili nogometnim močvarama bivše nam države. 

 

 

Prije točno trideset godina odigrano je posljednje kolo nogometnog prvenstva Jugoslavije, poslije u almanasima i povijesnim udžbenicima titulirano kao ''Šajberovo kolo'', kolo koje je bez ikakve dvojbe predstavljalo najveću lakrdiju u povijesti nogometa na ovim prostorima. Sedam od devet parova bilo je namješteno, a utakmice Priština - Vardar 0:0 i Osijek - Sloboda 2:1 bile su čiste, samo i jedino s razlogom što nikome ništa nije trebalo, pa su ta dva meča odigrana gotovo pa rekreativno.

 

Kad je predsjednik FSJ-e Slavko Šajber poništio posljednje kolo tog nesretnog prvenstva uslijedio je šok, cijela je Jugoslavija bila u nevjerici, ali reakcije koje su stizale bile su pozitivne. Jer, to što se desilo u posljednjih 90 minuta sezone bila je lakrdija, groteska bez premca i nogometni je puk bio zadovoljan da se napokon pojavio netko tko je imao dovoljno hrabrosti udariti šakom o stol, kazati dosta i napraviti ono što se jednom moralo napraviti. Ono što je napravio Slavko Šajber.

 

 

"Čak i da je namješteno, odlično je namješteno i meni je bilo baš interesantno", izjavio je Vlado Čapljić, tadašnji igrač Partizana i neposredni akter najslavnijeg kola u povijesti YU nogometa.

Partizan i Zvezda u posljednje kolo ušli su s identičnim brojem bodova, s razlikom što je Partizan imao bolju gol razliku. Oba su kluba imala po 47 bodova, s tim da je Partizan imao 61:29, a Zvezda 69:38 gol razliku.

 

Ukratko, Partizanu je bilo dovoljno pobijediti Želju kod kuće istom razlikom kao Zvezda Sarajevo na Koševu i bio bi prvak.

 

 

Sarajevo je sezonu prije osvojilo naslov prvaka, no momčad s Koševa ostala je bez cijele šampionske postave.

 

"Bez Pašića, Musemića, Hadžibegića, Janjoša i Kapetanovića spali smo na ’daj šta daš’. Zatim Muhidin Teskeredžić u jesenjoj polusezoni  zabije 11 golova, a na proljeće nema ga nigdje", pravdali su se u Sarajevu, unaprijed tražeći alibi za ono što će uslijediti.

 

Cijela je Jugoslavija naveliko pričala o skandalu koji se tek treba dogoditi, dok su se u klubovima svi pravili blesavi.

 

Nakon silnog medijskog pritiska iz Želje su poručili kako nikakve veze s eventualnim namještanjem nemaju, štoviše, kazali su kako ih nitko od domaćina nije ni posjetio u hotelu u kojem su odsjeli u Beogradu, premda je to bio običaj prije svake utakmice.

 

 

"Ne znam zašto se od nas očekuje da pobijedimo Partizan. Osim je u Meksiku na SP, Baždarević nije došao jer se sprema za služenje vojnog roka. Možemo obećati da ćemo dati sve od sebe i pokušati napraviti ono što je u našoj moći, ali što je s ostalima? Znamo sve i možemo sad tu, pred svjedocima izdiktirati vam sve rezultate posljednjeg kola'', govorili su iz Želje, a optužbe o namještanju odbacio je i nekad veliki igrač Partizana, a tada trener ''crno-belih'', Nenad Bjeković:

 

''Naš je narod takav. Sumnja u sve i svašta. Nas su optuživali da ćemo pokloniti Prištini bodove za Fadila Vokrija, a na kraju se pokazalo da smo izgubili jer su nas suci brutalno pokrali'', rekao je nogometaš, koji je Partizanu donio naslov 1976. golom u tko zna kojoj minuti u Ljubljani, kad je kraj prvenstva režirao po zlu slavni sudac Maksimović, koji je utakmicu između Partizana i Olimpije odveo u stotu minutu, a vjerojatno bi se igralo sve dok Partizan ne zabije gol s kojim će preteći Hajduk i osvojiti titulu.

 

Na medijsku kanonadu odgovorili su i na Koševu, a trener Sarajeva Boško Antić bio je ogorčen na novinare, koji su prejudicirali ono što će se dogoditi sarajevskim klubovima u posljednjem kolu.

 

 

''Sramite se. Pa nismo mi boksačka vreća za trening Zvezde i Partizana, Niti smo njihove filijale. Pobijedit ćemo Zvezdu i dokazati da je sve ovo jedna velika laž'', tvrdio je trener Sarajeva.

 

Međutim, budućnost, i to ona bliska, ubrzo ga je demantirala i dokazala je da su sve glasine bile itekako na mjestu.

 

Partizan je trebao pobjedu, ali pobjedu jaču od one Zvezdine i da bi došao do cilja poslužio se lukavstvom. Sve utakmice u posljednjem kolu trebale su početi u isto vrijeme, no ona na stadionu JNA počela je sa sedam minuta zakašnjenja. 

 

 

Sudac Beriša Šinasi dozvolio je Partizanu da organizira oproštaj Zvonku Vargi, koji je na kraju sezone karijeru trebao nastaviti u inozemstvu. Utakmica je kasnila taman toliko da ''crno-beli'' mogu promatrati što se događa na Koševu.

 

Zvezda je također imala sličan plan, ali makedonski sudac Popev odbio je njen zahtjev da se izvrši svečana ceremonija zahvale Živanu Ljukovčanu i utakmica na Koševu počela je na vrijeme.

 

Nakon prvih 20 minuta igre Zvezda je već vodila 2:0 golovima Milka Đurovskog, dok je u Beogradu na semaforu stajalo i dalje 0:0.

 

Oko 60.000 ljudi na JNA počelo je paničariti, ne vjerujući da Partizan može zabiti dovoljno golova Željezničaru i dostići Zvezdu. Ipak, nakon šuta Zvonka Živkovića, lopta je pogodila Verlaševića i završila je u mreži. ''Špina'' se otvorila i golovi su se počeli redati kao na tekućoj traci. Admir Smajić svojim tek prvim golom u drugom dijelu prvenstva povisio je na 2:0. Na stadionu JNA nastala je euforija, a do odmora igrači Partizana zabili su i treći gol, a strijelac je bio slavljenik Varga.

 

 

S identičnim rezultatom otišlo se na odmor i na Koševu, a Milko Đurovski na početku drugog dijela zabija hat-trick i Zvezda je tada vodila 4:0.

 

U tom trenutku Bjeković i Šoškić ubacili su Gorana Bogdanovića i Milinka Pantića. Ovaj drugi postao je junak jer je zabio gol poslije samo 10 minuta provedenih na terenu. Bio je to gol za naslov prvaka jer Zvezda na Koševu nije uspjela zabiti peti.

 

Odmah nakon utakmice uslijedilo je slavlje na stadionu JNA, a delirij je trajao cijelu noć.

 

"Otišli smo na neki splav u Bloku 70. Bilo je ludo. Luđe nego čitavo Prvenstvo", pričali su poslije igrači Partizana.

 

I dok je ''crno-bela'' strana Beograda slavila, ona druga je žalovala. U Zvezdinom autobusu koji je vozio od Koševa k aerodromu, vladala je pogrebna atmosfera. Žare Đurović zaključio je da je titula izgubljena još u Nikšiću, a Milko Đurovski, koji je već potpisao za Partizan, dobacio je da je njemu svejedno jer će naredne sezone igrati u Kupu prvaka u dresu novog prvaka.

 

 

Kako je bilo poznato da će Đurovski sljedeće sezone igrati za Partizan, bilo je sumnji u njegov angažman na Koševu u dresu "večitog" rivala. Đurovski je poslije pričao da je imao dojavu da će ga trener Zvezde Gojko Zec već nakon 20 minuta igre izvaditi vani, ako primijeti bilo što sumnjivo, no Milko je bio daleko najbolji igrač utakmice.

 

''Zabio sam tri gola i na meni je skrivljen penal, kojeg je zabio Janković. Zar to nije dovoljno? Pokazao sam svim tim nevjernim tomama da sam veći zvezdaš od njih, ali prije svega da sam pošten čovjek. Sad je gotovo, odlazim'', nakon utakmice kazao je Đurovski, koji je očekivao da će nagodinu nositi dres prvaka Jugoslavije.

 

 

Sarajevo na Koševu protiv Zvezde nije imalo niti jednu polušansu u svih 90 minuta i Ljukovčan je ostao neocijenjen. S druge strane, kod Želje svi igrači osim Škore, Mihajlovića i Baljića šetali su se po terenu, niti ne razmišljajući o tome kako bi trebali barem pokušati ugroziti protivnika.

 

Zapravo, cijelo se kolo pretvorilo u farsu. Nije gol razlika rješavala samo pitanje prvaka, u igri je bio plasman u Europu, opstanak, pa čak i utrka za najboljeg strijelca prvenstva, a tek tu je bio pravi cirkus.

 

Dinamo je u Novom Sadu pregazio Vojvodinu sa 7:1, ali bilo je to nedovoljno, jer su Čelik i Rijeka odigrali miroljubivih 1:1. Čeliku je bod bio dovoljan za opstanak, Rijeci za Kup UEFA. Na kraju svi sretni i zadovoljni osim naravno Modrih, koji su s tim epilogom ostali bez Europe.

 

 

Hajduk je također bio raspucan u Vinkovcima i slavio je s 5:3, a igrači Hajduka i Dinama namještali su golove Čopu, koji je tako prestigao Bursaća i iz Sutjeske te je postao najbolji golgeter lige.

 

U televizijskim izvještajima iz tadašnje Televizije Titograd, komentator je u ironičnom tonu ovako opisao čudnovatu utakmicu:

 

 

Da, bilo je to čudo jer je utakmica Sutjeska - Budućnost završila 5:5, no Bursać ipak nije uspio doći do titule najboljeg strijelca. Čop je imao jaču logistiku.

 

OFK Beograd pobijedio je Velež u Mostaru s 3:2, ali je ipak ispao iz lige. Kako smo već napisali, jedine dvije poštene utakmice bile su Osijek - Sloboda 2:1 i Priština - Vardar 0:0. Razumljivo. Nije trebalo nikome ništa.

 

Partizan je 14. lipnja 1986. osvojio naslov prvaka, no slavlje je trajalo samo šest dana. Tada je predsjedništvo FSJ-e pod vodstvom Slavka Šajbera poništilo cijelo kolo i dalo je nalog da se igraju nove utakmice 29. lipnja. Pri tome, čak je 12 klubova kažnjeno oduzimanjem šest bodova u novom prvenstvu.

 

 

Šajber ipak nije kaznio Hajduk i Vinkovce, a kao argument ponudio je bizarno obrazloženje da se tu ipak radilo o običnoj utakmici u kojoj su napadači bili tek nešto više raspoloženi nego što je inače uobičajeno.

 

Zvezda je predložila odigravanje majstorice na neutralnom terenu, ali iz Partizana su to izričito odbili, smatrajući kako su do naslova prvaka došli na pošten način.

 

"Ekipa se rasturila odmah poslije utakmice. Svatko je otišao na svoju stranu. Daleko od Beograda. Ja sam otišao na more i nije mi padalo na pamet da slušam radio prijenos s Koševa", pričao je Vlado Čapljić.

 

Premda su gotovo svi klubovi u početku odbili igrati ponovljenu utakmicu, nakon nekoliko dana Partizan je ostao usamljen u svom bojkotu.

 

''Niti u jednom trenutku nisam ni pomislio igrati novu utakmicu. Time bih priznao da sam lopov i da je utakmica protiv Željezničara namještena'', odmah je rekao Ljubo Radanović, igrač Partizana javnosti najviše poznat po onom slavnom golu Bugarskoj na Poljudu 1983., koji je u delirij bacio Mladena Delića.

 

 

I doista. Na travnjak stadiona JNA 29. lipnja izašli su samo igrači Želje i sudac Vaso Vujović, nakon što je na centru igrališta pričekao određeno vrijeme, svirao je kraj i Partizan je tu utakmicu izgubio s 3:0 za zelenim stolom. U isto vrijeme, Zvezda je izgubila na Koševu 2:1, ali je ipak postala prvakom zbog bolje razlike golove. Zvezda je tako otišla u Kup prvaka, a Partizan u Kup UEFA.

 

Cijela je Jugoslavija bila na nogama, a najpoznatiji Jugoslaven tih dana, Slavko Šajber dao je izjavu:

 

''Iza ove odluke ne stojim samo ja, iza nje stoji 20 milijuna Jugoslavena.Sve je pošteno što nije nepošteno. Partizan je sam sebe demantirao, nije iskoristio ponovnu priliku da postane prvak.''

 

Legenda Zvezde Mitar Mrkela bio je znakovit:

 

''Svaka čast Šajberu na hrabrosti. Pogodio je ravno u metu, no zato je i doveden na tu poziciju. Da stane na kraj mešetarenju i lažiranju. Zvezda nije ništa lovila u mutnom. Stavljena je pred gotov čin i morala je na megdan Sarajevu. Nismo mi krivi za Partizanovu tragediju. Morali su igrati novi meč protiv Željezničara.''

 

 

No, to nije bio kraj afere. General-major Jugoslavenske narodne armije Jovo Popović, tadašnji član uprave Partizana, odmah potom dao je intervju tjedniku "Polet" u ime ostalih članova vodstva Partizana, a zapravo generala Peke Dapčevića, Ilije Radakovića, Dušana Koraća, Zdravka Lončara i drugih.

 

Intervju je ekspresno bio otisnut u "Poletu" s rekordnom tadašnjom nakladom od 60.000 primjeraka, s presnimkom kuverte i pečatom "Državna tajna". Intervju je nosio naslov "Šajberu voljno!", te je izazvao veliku buru u jugoslavenskoj javnosti. Slavko Šajber generalima je na intervju odgovorio naslovom "Generali ostav!".

 

Bila je to prvorazredna ondašnja partijska polemika, jer je Šajber konstatirao da "generalima ne može pomoći Partija, već medicina!". General Dapčević, narodni heroj i legendarni komandant JNA, tom je prigodom rekao da bi "bilo bolje da je poginuo na Sutjesci nego da je to doživio sa Šajberom!". Šajber je kao čovjek briljantne biografije te izrazite elokvencije i inteligencije pobijedio generale u polemici, međutim, protiv sile i logistike ondašnjih partijskih i armijskih moćnika nije mogao.

 

 

General Popović mu je već iduće godine preko UDBE namjestio aferu u jednoj bečkoj banci, gdje je Šajber navodno  prodavao zlatnike pokojnog oca, bogatog prijeratnog židovskog trgovca iz Virovitice, likvidiranog u koncentracijskom logoru Auschwitz.

 

Tu ''ekskluzivu''objavila je beogradska "Politika" pod naslovom "Šajber prodavao zlatnike u Beču", a za tu je vijest novinar Zoran Popović dobio godišnju sportsku nagradu za novinarstvo.

Bio je to početak detronizacije Slavka Šajbera i početak velikog uspjeha i uspona generala Popovića. Iako je cijela Jugoslavija bila uvjerena da mu je smešteno jer se zbog namještanja rezultata drznuo poništiti cijelo zadnje prvenstveno kolo, Šajber je svejedno dao ostavku na dužnost predsjednika FSJ-a.

 

Šajber je otišao, a stare navike su ostale, pa je sezona 1986/87 bila još tragikomičnija od one prethodne, a u anale je ušla utakmica između Čelika i Prištine odigrana u sezoni 1987/88.

 

Od tada do danas prošlo je 30 godina, puno toga se u međuvremu izdogađalo, no s tugom možemo zaključiti kako kao društvo ni milimetra nismo zakoračili naprijed. Pizde smo bili, pizde smo ostali. Sve se mjenja, samo ljudska ćud ostaje ista. I zaslužili smo to, šutnjom, apatijom i bezvlađem. Jer, i da se danas pojavi neki novi Slavko Šajber, koji bi krenuo ''isušivati ovu našu močvaru'', tko bi razuman barem i na trenutak pomislio da bi isti preživio i samo jedan u živom blatu HNL-a?

 

Nema teorije. Ako je glavom platio pravi Šajber, i to u ono doba kad se kralo i varalo samo i jedino zbog prestiža i trofeja, i kad nitko nije od one tragikomedije nešto posebno financijski profitirao, kakve bi tek šanse imao neki novi nogometni Don Quijote, koji bi danas morao jurišati ne na vjetrenjače, nego na kladionice? Jasno, nikakve, jer je nogomet odavno izgubio onaj romantični štih, danas je biznis, i to opak i opasan biznis iza kojeg stoji i štiti ga i dobar dio političkih elita.

 

Kao društvo skloni smo ne talasati i ne volimo baš češkati mečku. Buntovni i drčni smo jedino u sigurnosti svog doma, revolucije vodimo isključivo udarajući po tastaturama, a kriminalce u odijelima rušimo jedino histerizirajući ispred monitora. U realitetu smo pitomi, poslušni i skloni zaboravu te oprostu. Pa zato, kad nam je eto, sasvim normalno to što se događa oko nas i kad smo takvi jebeni mazohisti, onda barem zatvorimo oči i uživajmo kad nas prave budalama. Ništa nam drugo ionako ne preostaje.