SUTRA počinje lov hrvatske košarkaške reprezentacije na Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Na turniru u Torinu, od 4. do 10. srpnja, hrvatski košarkaši su u grupi B s Tunisom i Italijom, a pobjednik te skupine igrat će s drugoplasiranim iz skupine A u Torinu, u kojoj su smješteni Grčka, Meksiko i Iran.

 

Isključivo pobjednik kvalifikacija ide na Olimpijske igre, a Hrvatska svoju prvu utakmicu igra u utorak protiv Italije od 21 sat.

 

Bivši hrvatski izbornik Neven Spahija, pomogao nam je najaviti turnir, a u opširnom intervjuu za Index pomoćni trener Atlanta Hawksa pokušao je detektirati probleme s kojima se godinama nosi hrvatska košarka.

 

 

''Hrvatsku u Torinu očekuje užasno težak posao. Italija i Grčka su favoriti, to moramo priznati. Hrvatska u Torino ne dolazi bez šansi, ali dolazi kao klasični ''underdog'', kao momčad može iznenaditi ako joj se puno toga poklopi. Turnir je kratak i ako se momčad dobro pripremi te ako se stvori kemija, Hrvatska može do iznenađenja.

 

Međutim, iskreno, ako Aco i momci uspiju izboriti Rio, bit će to malo sportsko čudo.

 

Osnovni problem hrvatske košarke je što imamo Savez, imamo izbornika, ali nemamo reprezentaciju. Reprezentacija je ono što smo vidjeli na proteklom Euru. Znamo kako je ta priča završila, a sad stvarno u nije lako ispraviti sve što je narušeno te stvoriti novu kemiju, nove odnose i to sve u nekoliko dana. Puno toga je godinama uništeno da bi se u ovako kratkom roku uspjelo sanirati. Ponavljam, bit ću prvi koji će od srca čestitati igračima i stručnom stožeru ako se plasira na Igre, ali moram priznati, ne vjerujem da imamo neke velike šanse.''
 

 

''Apsolutno se slažem, no to što si rekao nije teško objasniti. Hrvatska je osiromašena na svim katovima, pa tako i u sportu. Uništeni su nekadašnji glavni centri hrvatske košarke. Ti rasadnici talenata danas jedva preživljavaju. Kvaliteta je pala. Ne možemo više proizvoditi ni igru, ali ni igrače, barem na način kako se to radilo nekad. Imamo jedan jedini klub s vizijom i ispravnim načinom poslovanja, a to je Cedevita. Cibona ima puno talenta, no ona je tek na putu oporavka i treba joj ozbiljna financijska injekcija kako bi se vratila na staze stare slave. Hoće li se to dogoditi, ne znam, no iz SAD-a vidim da se trude osoviti se na noge. Ostali klubovi vegetiraju i to je nažalost činjenica koju moramo prihvatiti i s njom se nositi.

 

Ljudi će se vratiti u dvorane kad bude rezultata, kad reprezentacija nakon dugo vremena opet napravi jedan pravi rezultat. Ova reprezentacija ima potencijal, no smatram da bi bilo pogrešno uoči turnira u Torinu pred momke stavljati imperativ prolaska. Ako uspiju, fantastično, no trebamo pod hitno krenuti iz početka dok nije prekasno. Potreban je temeljit  rebuilding, stvaranje potpuno nove reprezentacije. Talenta imamo, to nikad nije bilo sporno, no da bi se iz tog talenta stvorio pravi igrač i prava reprezentacija, potrebno je vrijeme. Prava reprezentacija se ne stvara preko noći.''

 

 

''Možda smo prestrogi. Reprezentacija je imala jako dobru epohu u nekoliko ciklusa kad je momčad od mene preuzeo Repeša. Bilo je tu dobrih rezultata. Onda je to sve skupa išlo malo ''up and down'', sve do Eura u Sloveniji kad je reprezentacija napravila zaista fantastičan rezultat. Biti među četiri najbolje reprezentacije u Europi za mene je ogroman uspjeh. Veliki problem je što mi ne želimo priznati ono što je egzaktno – u Europi danas postoji ogroman koncentrat košarkaškog talenta, a mi i dalje slijepo gledamo unatrag kad smo bili velesila i ne želimo priznati da je košarka evoluirala. Ne vidimo da sve ono dobro što mi imamo, da neke reprezentacije, koje nemjerljivo više od nas ulažu u košarku, imaju ili jednako ili bolje od nas. Onog trenutka kad se trgnemo, kad shvatimo da ne smijemo živjeti na lovorikama iz prošlosti, tek tada možemo krenuti naprijed. Čeka nas težak, spor i dugotrajan proces revitalizacije godinama devastirane hrvatske košarke.

 

 

Međutim, moram napomenuti ono što me užasno smeta i što me jako razočaralo. Nakon polufinala u Ljubljani Repeša je odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku. Tamo smo za jednu loptu ispali od fantastične Francuske, koja je danas prvak Europe. Promili su prevagnuli da pobjeda ode na stranu Francuske. Po završetku turnira Repeša je bio pribijen na stup srama. Meni je jasno što se javnost propela na stražnje noge, normalno, ona uvijek želi najviše i najčešće je u tim svojim željama neobjektivna. Ali, nedopustivo je da je struka napala Repešu. Ne mogu to shvatiti. Dobro znam gdje je hrvatska košarka danas u odnosu na francusku ili španjolsku i ne mogu razumjeti da ti ljudi koji su optužili Repešu da je on jedini krivac ne shvaćaju da Hrvatska protiv Francuske, Španjolske ili nekih drugih jakih reprezentacije NIJE favorit. 

 

Osnovni argument naših ''stručnjaka'' bio je da za Francusku nije igrao Parker i da mi tu utakmicu zbog toga nismo smjeli izgubiti. Imam dojam da ljudi kod nas samo Parkera doživljavaju kao simbol francuske košarke, kao da tamo ne igraju i ostali fantastični NBA igrači, od kojih je dobar dio njih nositelj igre u svojim klubovima. Kritika, ona argumentirana, naravno, uvijek, ali način i agresija s kojima se struka obračunala, za mene je bila ispod svakog nivoa. Sjećam se da sam tu utakmicu komentirao iz studija i da sam rekao da poraz u tako dramatičnim okolnostima protiv Francuske, koja ima osam NBA igrača i puno veću reputaciju od nas, sigurno nije ni sramota ni neuspjeh.

 

Čini mi se da smo kao narod žedni krvi i onda nam se dogodi ovo što se dogodilo sljedeće prvenstvo kad je reprezentacija preuzeo Perasović. Identičan scenarij. I sad ponovno sve iz početka. 

 

Kriviti Perasa za bilo što totalno je deplasirano i suludo. Njemu je to bilo prvo iskustvo na klupi reprezentacije, a iz iskustva mogu reći da su klub i reprezentacija ne dva različita pojma, nego dva različita sporta. U načinu odrađivanja priprema, u pripremi utakmica, u vođenju utakmica… 

 

Zato sam bio najveći navijač da Peras ostane i da sve to iskustvo s tog turnira iskoristi i da s tim igračima, uz naravno, neke izmjene, nastavi gdje je stao.''

 

 

''O imenima ne želim, bilo bi to neozbiljno i nekorektno, ali u reprezentaciji su igrali igrači koji po meni više ne smiju ni primirisati nacionalnoj momčadi, to je jasno. S druge strane, imamo dovoljan broj izuzetno kvalitetnih mladih igrača, s kojima moramo biti strpljivi i ne smijemo im na leđa već sada stavljati teret nekih prevelikih očekivanja. Bilo bi to pogubno. Međutim, treba pokušati te klince kroz tih par godina dobro pripremiti i onda pokušati napasti neki pravi rezultat.''

 

 

''Igra u reprezentaciji i igra u klubu potpuno su drugačije stvari. Ante je godinama igrao u dva različita sustava, a malo je igrača na svijetu koji sami mijenjanju sistem igre, bilo u reprezentaciji, bilo u klubu. Ante je u Barceloni igrač sustava koji je tako selektiran, zbog svojih određenih kvaliteta je doveden i nema tu neke velike mudrolije. U Barceloni Ante točno zna što mu je raditi, što od njega trener i suigrači očekuju i jasno je da se tamo osjeća kao riba u vodi. U reprezentaciji je imao sasvim drugačije zadatke. Šutio je godinama, nikad nije prigovarao, uvijek je bio korektan i od njega nikad niste mogli čuti ništa što bi mogli detektirati kao neki bunt ili nezadovoljstvo. 

 

 

Također, Ante je igrač talenta i poteza, nije fizikalac, a zašto se godinama nije kreirala niti jedna akcija za njega, to je pitanje za svakog izbornika koji je vodio reprezentaciju otkako je Ante bio u njoj. Nikad ne znate što se tamo dešava, možda bi ti treneri imali nešto za reći što mi ne znamo.

Barcelona u jakom španjolskom prvenstvu redovito ide do kraja, kao i u Euroligi i nakon naporne klupske sezone kad dođete u reprezentaciju tako umorni, a onda nakon teških priprema vidite da morate igrati nešto sasvim drugo nego što ste navikli u klubu, nije to lako.

 

Da zaključim, to što Ante Tomić igra fenomenalno u Barceloni, a loše u reprezentaciji, nije problem Ante Tomića, već ljudi koji su ga u reprezentaciji vodili. To je problem reprezentacije, njenog identiteta, sustava, modela igre, najmanje je to problem Ante Tomića.''

 

 

''Kao izbornik vodio sam reprezentaciju u Švedskoj 2003. i u Beogradu 2005. Nakon rezultatskog neuspjeha u Švedskoj potpuno sam promijenio koncept priprema, pristupa treninzima, pripremnim utakmicama. Kompletno sam promijenio sve što je bilo prije. Nakon Švedske sam s Mirkom Novoselom sjeo kao prvašić u školsku klupu i poslušao sve što mi je imao za reći, a što definitivno nije valjalo. Naveo je deset stvari u kojima sam griješio i u svih deset je bio u pravu. Poslušao sam ga i reprezentacija je u Beogradu izgledala fenomenalno. 

 

Jako dobro znam razliku između kad prvi put vodiš reprezentaciju i kad ju vodiš drugi puta. Razlika je nebo i zemlja. Ako si dovoljno pametan, izvući ćeš pouke i naučit ćeš iz svojih grešaka. Možda netko neće shvatiti neke stvari ni nakon pet turnira, no u mom slučaju bila je to enormna promjena i mislim da smo u Beogradu izvukli maksimum.

 

Poanta ovog što pričam je to da Peras do Eura nikad nije vodio reprezentaciju i to je jedini razlog zašto momčad nije izgledala dobro. Da kojim slučajem ponovno preuzme reprezentaciju, uvjeravam vas, bio bi to stostruko kvalitetniji proizvod.''

 

 

 

''Već sam dao izjavu koja je naljutila ljude iz Saveza i nemam problema opet je ponoviti. Prekasno se ušlo u proces. To da Peras neće biti izbornik, znalo se puno prije i ako će se netko naljuti kad kažem da se neozbiljno pristupilo problemu, zaista nije moj problem. Aco je preuzeo momčad, pokušat će začepiti rupe, ali da je to sve skupa kasno odrađeno, to je nažalost istina. 

 

Ne razumijem zašto se do kraja inzistiralo na Perasu, kad je bilo jasno da on neće voditi momčad. Ne samo da je to bilo jasno meni, znali su to i neki ljudi iz Stručnog savjeta. Na kraju sam ja ispao pedro, Dino se naljutio i dao je izjavu (''Spahija se pokenjao po nama'', op.a.) kakvu je dao. Ne zamjeram mu ništa, ne smatram da je mislio s tim ozbiljno, niti sam tu izjavu shvatio kao uvredu. Bilo je to više, ono po dalmatinski. Dina znam jako dugo i znam ga kao otvorenog i iskrenog čovjeka, međutim, nisam mogao prešutjeti ono što je evidentno. Bili smo jedina reprezentacija u Europi koja u tom trenutku nije imala izbornika i za mene je to bilo neprihvatljivo.

 

No, tu smo gdje jesmo. Aco je poslu prionuo jako ozbiljno, obavio je sve razgovore, odradio je pripreme i vidjet ćemo što će se na kraju dogoditi.''

 

 

 

''Još će puno vremena proći dok mi ne postanemo favoriti. Međutim, da bi postali kompetentni za osvajanje medalja treba dati mandat izborniku na četiri godine i sastaviti kompletno novu reprezentaciju.''
 

 

''Mislim na reprezentaciju koja ni izbliza neće izgledati kao ona koja je odigrala zadnje natjecanje.''

 

 

''Igrački.''

 

 

''Nema to veze. Na izborniku i Savezu je da procijene koji su momci budućnost hrvatske košarke i tim klincima je nužno pružiti šansu. Kad sam gurnuo u vatru Marka Tomasa i Roka Ukića, imao sam ozbiljnih problema s nekim ljudima u Savezu zbog toga. U tom su trenutku njih dvojica bili U-19 reprezentativci i uoči kvalifikacija za Švedsku 2003. otvoreno sam ljudima u HKS-u rekao ili će oni igrati ili se zahvaljujem i dajem ostavku. Trebala mi je jedna godina da te klince pripremim da bi postali standardni reprezentativci, a klasu su i kao tinejdžeri imali. Ljudi u Savezu su me samo pitali hoće li oni igrati, a kad sam im potvrdno odgovorio, dobio sam bezrezervnu podršku. Upravo to treba i danas napraviti. Dati podršku dečkima koji u ovom trenutku možda i ne mogu nositi reprezentaciju, ali koji mogu biti stožerni igrači za godinu ili dvije.''

 

 

 

''Nikako dva, nije potrebno. Eventualno jedan turnir. Imamo nekoliko igrača koji su stožerni, njih pet, šest, nikako ne više. Njima treba priključiti te mlade i krenuti iz početka. Potrebno je odraditi kvalitetne i duge pripreme i prije svakog turnira odigrati nekoliko kvalitetnih pripremnih utakmica, s ciljanim protivnicima, koji momčad mogu samo popraviti, a ne davati neku lažnu sliku o kvaliteti momčadi, koja u realnosti zapravo i ne postoji. Imati u pripremnom periodu omjer 10:0 protiv nebitnih reprezentacija ne donosi ništa dobroga. I 0:10 može ako ćemo iz tih poraza nešto naučiti i onda s nekom jasnom slikom otići na prvenstvo. Rezultat kakav bude, nije ni bitno, no onda, sljedeće godine, kad ti klinci stasaju, steknu iskustvo i rutinu, kad dobiju neophodno samopouzdanje, tek tada treba pokušati ganjati pravi rezultat.

 

Međutim, ključno je pogoditi s igračima, a to je opet stvar struke. Netko to zna prepoznati, netko ne zna, a upravo tu leži razlika između velikih reprezentacija i onih malih.''