Montaža: Index

NASLOVNICA jednog od dva najtiražnija hrvatska dnevnika svakodnevno ga gura na Šukerovo mjesto, a samo se čeka da ruku iz druge najjače medijske grupacije pruži njegov najpouzdaniji zagovaratelj, doajenčina Zdravko Reić.

Štimac nije započeo borbu koja je kulminirala na Rivi, ona je usmjerena protiv takvih kao što je on

"Ja sam započeo ovu borbu!", sinoć je i s tv ekrana grmio Igor Štimac, pokušavajući tako ušićariti komad slave i zasluga za bitku koju su navijači i ljubitelji nogometa pokrenuli upravo protiv i usprkos onima kao što je on, a nikako ne kako bi u hrvatskom nogometu kompromitirani, razotkriveni i u svim bitkama poraženi Štimac, opet bio "Hajdukov Mamić, jer jedino tako se možemo s njima boriti", ili ponovno isplivao na vrh hrvatskog nogometa, zajedno sa svojim savršenim parnjakom u crno-crnoj koaliciji "za spas hrvatskog nogometa".

> Ne navijam za "Hoćeš razbojniče" Hrvatsku: Štimčeva evolucija od Mamićevog neprijatelja do njegove produljene ruke

Klikom na komentar iz 2012., kronološki i detaljno dokumentirano može se vidjeti kako je Štimac u dvije godine "napredovao" od žestokog fajtera protiv najvećeg zla hrvatskog nogometa, do onog koji u njemu vidi njegovog spasitelja i uzora, a čini se kako je opet spreman priviti mu se uz skute. Naravno, ovaj put bez trećeg smetala iz ŠMŠ trijumvirata.  

Kako mu nije dosta poraza?

Štimčeva beskurpuloznost, slijepa ambicija, neshvaćanje vlastitih ograničenja i neutaživa potreba za naslovnicama, zasjenile su mu ono po čemu strši u hrvatskom nogometnom bestijariju, a to su inteligencija i elokventnost. Jer želja da bude barem izbornik kada mu je već ukradena pobjeda u predsjedničkim izborima, pa evo po najnovijem opet bi se zadovoljio predsjedničkom funkcijom u Mamićevom savezu, ne daju mu da vidi očito i neizbježno:

Mamić bi ga, kao tolike prije i poslije njega, kako u Dinamu, tako i u HNS-u i reprezentaciji, pojeo, sažvakao i ispljunuo. Štimca očito ne smeta što ga je tako već dva puta osramotio pred cijelom zemljom: radio mu je to prvo na ružni (izborna skupština HNS-a 2010.), a zatim i na "lijepi" način (smjena s izborničke pozicije 2013.), ali oba puta tako efikasno i efektno demonstrirajući vlastitu svemoć i potpunu nasamarenost iskorištenog, da je stvarno nejasno kako netko Štimčeve pameti nakon toga želi još.

Prokušana taktika: Šukera napada, Mamiću se divi

"Igor je hrvatski i europski nogometni brend. Ima kvalitete za izbornika i ne vidim razloga da on to ne bi i bio. Sigurno će Štimac složiti kompetentan stručni stožer, on ima liderske sposobnosti, karizmatičan je i kladim se na njega", prosipao je Mamić bombone po svom najnovijem najvećem miljeniku i doskora najvećem neprijatelju, kada je Štimcu omogućio da bude izbornik.

Štimac mu je čak i nakon otkaza, ovako odgovarao: "Mamić je dobroćudna duša koja ne bi ni mrava zgazila. Nemam razloga u Mamiću gledati neprijatelja. Volio bih da moj Hajduk ima nekog poput njega." Naravno, za razliku od mnogih Mamićevih jataka, Štimac nije glup i zna da mu je dobro ne zalupiti vrata koja s druge strane drži onaj koji ima i sve ključeve.

S druge strane, još početkom godine, puno prije Rive i bijega u Bangkok, opleo je po predsjedniku Saveza i bivšem suigraču: "Nije Šuker neinteligentan, ali nije ni na nivou predsjednika saveza. Ima problem s davanjem izjava, nema komunikaciju, moć izražavanja na razini jednog predsjednika. Ja bih njemu kao predsjedniku dao otkaz prvi dan."

Godinu dana se pritajio, a sada: Šukera nema, Mamić ne bi smio još dugo... i eto trenutka za medijski plasman spasitelja Štimca

Problem je što Štimac jednaku kritičnost ne pokazuje prema samom sebi, pa mu nije padalo na pamet dati otkaz nakon što je debaklom u kvalfikacijama za SP 2014 s jako dobrom i uigranom reprezentacijom, službeno postao najgori izbornik u povijesti Hrvatske, nego su mu to s osobitim guštom napravili Mamić i Šuker.

Ali, okolnosti su se od tada dramatično promijenile, iako je prošlo relativno malo vremena, točnije tek godina dana, otkako je sve bilo idilično u Mamićevom i Šukerovom svijetu: Štimac je katastrofalnim vođenjem reprezentacije dao savršen alibi da ga se na klupi zamijeni gazdinim kumom Kovačem, ždrijeb je u jedva izborenim dodatnim kvalifikacijama podario Island, na račun Saveza legli su milijuni od Brazila i činilo se da će idila pod vodstvom velike vođe i njegovih lutki na koncu trajati do vijeka....

Ipak, Šuker je nakon ustanka pod maksimirskim jugom, bune na Splitskoj rivi i bijega od svega toga na najdalji kraj zemaljske kugle, već bivši, za što je pouzdan znak medijska kampanja. Usporedno s pokopavanjem Šukera, krenulo je oživljavanje za funkciju i kameru uvijek spremnog Štimca.

Setiranjem priče u medije, Štimac je borbu postavio u arenu u kojoj se neusporedivo bolje snalazi od Šukera. Istina, obojicu u javnom nastupu krasi samohvala i "nitko kao ja" pristup, ali dok Šuker pri tome izgleda autistično i iritantno, ne zaboravimo da je Štimac u obje prethodne neuspješne kampanje, barem na početku šarmirao dobar dio javnosti.

Bezgrešnjakove naslovnice i Rejine sačekuše: Štimac ima "nemoralne ponude", ali ostaje ovdje kako bi "pomogao hrvatskom nogometu"

Šukera se poima kao dijasporaša koji preko neke stvari par tjedana godišnje boravi u zemlji čiji jezik ne zna najbolje, gledajući pri tome sve oko sebe s podsmijehom i gađenjem, dok će Štimac mudro u medijima izlagati naizmjence svoju frajerštinu i obiteljsku intimu, prodajući priču kako je, za razliku od otuđenog Šukera, jedan od nas.

Novinari koje je tijekom kratke avanture na hrvatskoj klupi častio u prestižnim ženevskim i londonskim restoranima, ručkove su plaćali javnom objavom Štimčevih off the record patki nad pekinškom patkom, kako ima "dvije nemoralne ponude bogatih inozemnih klubova".

Ako je vjerovati njegovim intimusima u medijima, on je čak i nakon povijesne blamaže u kvalifikacijama za SP, zatrpan atraktivnim ponudama iz inozemstva. Teško je zaboraviti smiješnu situaciju kada ga je spomenuti Reić "u zasjedi uhvatio" u pregovorima sa zainteresiranim Ukrajincima u hotelu Lav, iako se odmah vidjelo da je to namještena i odpozirana priča.

Jasno, Štimac, kao i Bilić prije njega, nakon što je spektakularno propao u kvalifikacijama za SP, odbijaju inozemne milijune i ponude jer sve ovo rade i trpe zbog ljubavi prema domovini, ili kako je to Štimac početkom godine rekao, mašući ponudama ispisanima nevidljivom tintom: "Uskoro ću prihvatiti neku od ponuda, ali iz hrvatskog nogometa neću otići. Bit ću uvijek sjena onima koji u meni vide neprijatelja."

Na neprijatelje u Hrvatskoj bio je spreman bacati sjenu iz neposrednog susjedstva, ali je BiH Savez prošlog tjedna odbio njegovo nuđenje da bude izbornik, nije ušao niti u uži izbor od pet kandidata.

Hoće li propovjednik s fejsa ovaj put uspjeti u borbi s "destruktivnim subkulturama na tribinama" i "nehrvatski orijentiranim medijima"?

 "U hrvatskom nogometu traje jedna totalna destrukcija, jer subkulture koje su se našle, a koje su vrlo malene na tribinama, rušilački se ponašaju. Potpomognute su medijima koji su po meni nehrvatski orijentirani. Koji huškaju ljude prije utakmica na takve linčeve, pozivaju ih na jedno destruktivno djelovanje i ničime nisu pomogli pozitivnoj atmosferi oko reprezentacije. U atmosferi linča nisam smio okrenuti leđa, da ne dobijem deset noževa." žalio se Štimac tijekom izborničke avanture.

Ali o njegovom putu posljednjih godina puno više od jeftine patetike, šuplje demagogije, međugorske krunice,  Mamićevog blagoslova i pokazivanja pravog lica, reći će ova njegova rečenica:

"U nečemu što se zove hrvatski nogomet gotovo da nema osobe koja je čista."

Netko bi Štimcu trebao dobronamjerno reći da ga navijači i ljubitelji nogometa, ne žele ne samo u hrvatskom nogometu, nego niti u njegovoj blizini. Posebno sada, kada je konačno borba za čišćenje nogometa u našoj zemlji dobila puni zamah.