Prvak Italije odradio je Dinamo ritmom i naporom potrebnim za regeneracijski trening, ne zato što je to "Jedan Juventus", nego jer je s druge strane bio "Klub nekada poznat kao Dinamo", a sada sveden na ruglo, sprdačinu. Obiteljsku prodajnu zadrugu bez ikakvog sportskog cilja, natjecateljske ambicije ili imperativa, osim "uzmi lovu i bježi" nakon što se uđe u skupinu Lige prvaka.

 

 

Nepotrebno se iti retorički pitati "Koji je smisao tog Dinama?" jer smisla nema. Da je onima koji ga vode iz sjene ili onima koji glume da ga vode isturenima u prvom planu do njega stalo, prije početka sezone bi ga barem pokušali pojačati i ekipirati tako da ne sramoti klupsku i nacionalnu nogometnu povijest svaki put nakon početka rujna.

 

Navijati za Dinamo oduvijek je bilo mazohizam, ali plaćati par stotina kuna kako bi se gledalo da vezni red drže Jonas i Benković, a obranu Schildenfeld i Sigali, spada u posebnu vrstu patologije. 

 

 

Dinamo se već toliko puta sramotio u Ligi prvaka, ali ova momčad i igrači i to najmanje njihovom krivnjom, u srazu s ozbiljnim ekipama djeluju i jesu najgori do sada. Čak i one natruhe kvalitete i perspektive u njoj uništavaju se postavljene na streljanu i među igrače koji se ni uz najbolju volju ne mogu nazvati mediokritetima, pa je tako mali Šemper za samopouzdanje na početku karijere počašćen s 12 golova u njegovoj mreži u tri posljednje važne utakmice.

 

Od Juventusa su gubile i gubit će daleko jače momčadi od Dinamove i to uopće nije problem. Ali je veliki problem što pri tome igrači Dinama osim moći, nemaju hrabrosti, želje, ambicije da barem pokušaju nešto, da ako ništa drugo padnu časno, a ne da im se, kao Šifi, to dogodi nakon što se posklizne na svaku loptu koju prema njemu sa stotinjak metara udaljenosti pošalje kolega Bonucci. Je li one koji su složili ovakav Dinamo stid što ovu zemlju pred cijelim svijetom protiv Juventusa predstavlja momčad koja igra gore od talijanskog niželigaša i kojoj za prvi prelazak centra treba pola sata? Naravno da nije.

 

 

Iz perspektive navijača Dinama bila je to doista bizarna utakmica, koja nadilazi sve one blamaže, rugla i sramoćenja kojih smo se nagledali, zato što je njome koncept Dinama u Ligi prvaka doveden do svog nakaradnog vrhunca i to na domaćem terenu, gdje Dinamo nakon dva kola nema udarca na protivnički gol, dok u njegovom završi svih sedam prema tamo upućenih, a u prve tri utakmice skupine LP promijenit će jednako toliko trenera.  

 

Promijenilo se još nešto. Na sjever Maksimira vratili su se Bad Blue Boysi. Iako će mnogi prigovoriti da njihov ponovni dolazak na tribine nosi zadah trulog kompromisa s garniturom koju je Mamić instalirao na ključne pozicije u klubu, grmljavina navijača Dinama je usprkos mizeriji od onog što su glumili da pokušavaju igrači koje su bodrili, bila takva da talijanski i engleski novinari i komentatori koji su pratili susret, nisu prestajali s hvalom na račun BBB-a i čuđenjem što takvi navijači nemaju barem donekle dostojne suigrače na terenu.

 

 

Naravno, navijati za te igrače još je jedna od perverzija dinamovskog tipa, jer tko je ekipirao tu momčad, složio takav koncept ili bolje reći, urušio Dinamo do razine groteske i europske nižerazredne neprepoznatljivosti, nego onaj i oni čiji su odlazak BBB tražili i na ovoj, povratničkoj utakmici, pa je slijedom toga besmisleno podržavati bilo koga i bilo što nastalo tijekom godina koje su pojeli skakavci.

 

Ali, kada se raziđe dim i od blještavih kulisa koje su zavaravale pravovjerne dvorjane što su se klanjali Kralju i njegovoj obitelji ostanu samo razvaline, oni koji i dalje budu tamo, na navijačkim tribinama, bit će pokazatelj koliko je Dinama ostalo i koliko on ima smisla.