Dinamo s pet poraza u LP slavi veliki napredak: Što na takav "uspjeh" kažu BATE, Astana ili Gent?
PODVLAČEĆI crtu pod još jednu europsku polusezonu neprikosnovenog prvaka Hrvatske, bilježimo da ju je Dinamo zaključio porazom, na domaćem terenu od Bayerna (0:2) i tako dodatno utvrdio posljednju poziciju na tablici skupine, u kojoj na kraju ima skor od jedne pobjede, pet poraza i gol razliku 3:14.
Ovogodišnja gaža Lige prvaka startala je maksimirskom blamažom protiv luksemburške Fole (1:1) u prvoj utakmici 2. pretkola LP i Mamićima puštenima iz pritvora upravo da su stigli presvući se, tuširati i pojesti nešto prije odlaska na utakmicu u Maksimiru.
Europska avantura počela je i završila neuspjehom i Mamićima iza rešetaka
145 dana i 12 europskih utakmica kasnije, Dinamo je "europsku avanturu" zaključio također na domaćem terenu, a da je sud imao malo više sluha za jamstva koja je Mamić ponudio povodom njegovog drugog utamničenja tijekom polusezone, vladar kluba i ovaj put izašao bi iz pritvora upravo u vrijeme da ga Maksimir dočeka ovacijama.
Razlike su što je u srpnju Dinamo obezglavljen utamničenjem Mamića igrao u 2. pretkolu protiv "poštara i automehaničara", dok je pet mjeseci kasnije za kraj, gost u skupini LP bio neusporedivo ugledniji "Bavarski gigant", a iza rešetaka ovaj put nisu kao ljetos braća Mamić, nego otac i sin.
Menadžer u obje utakmice protiv Moldea pokazao da ne zaslužuje "menadžerski ugovor"
Mlađi brat Mamić po izlasku je upao u crnu rupu na obje sljedeće utakmice, u 3. pretkolu LP protiv Moldea, gdje je napravio niz pogrešaka. U prvoj, na Maksimiru (1:1) koju je obilježilo Machadovo pokazivanje srednjeg prsta Mamićevim navijačima, gostima koji su igrali u dvije obrambene crte i s zgusnutom sredinom, suprotstavio je tri stopera na jedinog suparničkog napadača, koji je pored svih njih uspio zabiti, ali Taravel i Šimunović nisu uspjeli ono što im je trener namijenio - kreirati i voditi igru protiv zatvorenog protivnika.
Mamić ne samo da ništa nije naučio nakon Fole, nego je ponovio iste greške s prošloljetne domaće utakmice protiv Aalborga, jer gosti su mu tako postavljenu momčad iskontrirali i osim postignutog gola propustili i dvije velike prilike.
Momčad s Pjacom, Fernandesom i Soudanijem, po vokaciji je u ofenzivnom segmentu okrenuta krilima, odnosno dupliranju bokova s bekovima Pintom i Pivarićem, ali Mamić je i ovdje sam sebi "pucao u nogu", pa je umjesto Portugalca desno bio Matel, još jedan igrač manje u oba smjera. Dinamo je tako sam sebi slomio krila, a Mamić čovjeka kao stvorenog za ovu utakmicu i protivnika nije postavio niti na klupu. Bez Ante Ćorića, kojega nije bilo niti na klupi, nedostajao je onaj tko bi stao na loptu i proslijedio je na pravu adresu.
Na uzvratu kod tada sedmoplasirane momčadi norveškog prvenstva (17 bodova iza lidera) Dinamo prosipa vodstvo 3:0 i igrača više, užasno stoji na terenu, momčadski (ne)igra obranu od golmana-kamikaze do Soudanija-šetača, stalno ostavljajući slobodnim prostor i protivničke igrače. Mamić se kod Moldea posebno istaknuo promjenama taktike i igrača i još jednom potvrdio:
Već tri sezone na Dinamovoj klupi u ključnim europskim utakmicama radi kapitalne greške
Već tri sezone na Dinamovoj klupi u ključnim europskim utakmicama radi kapitalne greške; 2013. kod bečke Austrije se krenuo povlačiti kod potpuno razbijenog protivnika, čime ga je oživio i na kraju ispao. Prošle godine iz Aalborga je donio pobjedu, ali je u revanšu na Maksimiru postavio momčad i igru tako da se nakon deset minuta vidjelo da će ga Danci iskontrirati, iako je Dinamo trebao čuvati, a ne juriti rezultat.
Ovog ljeta u prvoj utakmici s Moldeom bio je igrač više protivniku s nerazumljivom odlukom da protiv jednog napadača i zgusnute sredine igra s tri stopera koji su u napadu vodili igru, a u obrani svoju momčad prema porazu. Molde nije pobijedio u oba susreta i tako Mamića na klupi treće ljeto zaredom ostavio bez Lige prvaka samo zato jer je još gori i preplašeniji od Dinama, pa su Norvežani u Zagrebu promašili dvije nepromašive prilike, a u Moldeu zapucali čak dva penala.
Fola, Molde, Skenderbeg: Uz takav ždrijeb, umijeće je ne dohvatiti Ligu prvaka, iako je Dinamo i to zamalo uspjelo
I kao šlag na tortu ždrijeba pretkola, u kojem je Dinamo dobivao protivnike iz snova braće Mamić, došao je Skenderbeu. Albanski je protivnik na razini Slavena, dakle nikako Dinamu nije bio dostojan takmac za ulazak u Ligu prvaka, ali i takav skroman klub na Maksimiru je zabio gol, pogodio stativu, stvorio dvije velike prilike i čak 15-ak puta pucao na vrata, dok je u prvoj utakmici postigao gol zahvaljujući nevjerojatnoj Eduardovoj pogrešci.
Nakon što je Ćorić odlično odigrao protiv Bayerna, potrebno je naglasiti kako je prve velike partije u Europi ove sezone odigrao po ulasku u završnici prve utakmice protiv Skenderbeua, te cijelu na zagrebačkom uzvratu.
Dinamo je, uz nužno isticanje (ne)kvalitete laganih protivnika i teških muka koje su imali prolazeći ih (sramota u prvoj utakmici s Folom, zamalo epsko ispadanje kod Moldea nakon vodstva 3:0 i igrača više, dvije promašene velike prilike Albanaca kod vodstva 1:0 u prvoj utakmici), zasluženo prošao rivale na putu do skupine Lige prvaka.
A tamo su Dinamo dočekali Arsenal, Bayern i Olympiakos.
Kako je Mamić ušao u društvo Zebeca i Ćire, a Pivarić i Fernandes stali uz Zambatu i Zeku?
Prvu utakmicu odigrao je protiv Wengerove momčadi u Zagrebu i odmah senzacionalno pobijedio (2:1), što je nakon desetljeća i pol sramoćenja, bio prvi Dinamov trijumf u skupini Lige prvaka.
Neposredno nakon Dinamovog velikog trijumfa nad Arsenalom, koji je u Maksimiru nastupio bez pet prvotimaca i po svemu tretirajući zagrebačko gostovanje kao smetnju u rasporedu par dana prije velikog derbija sa Chelseajem, od Mamića srednjeg se željelo napraviti novog Kloppa jer je "nadmudrio Wengera", a igrače nakon epskih sramoćenja posljednje četiri sezone u skupinama LP i EL, samo jednom pobjedom pretvoriti u nasljednike generacije '67 ili '82.
Ni jedno ni drugo dakako nema veze s istinom, ali ova podsjećanja i napomene ne navodimo zbog umanjivanja veličine i značaja ove Dinamove pobjede, prve u skupini Lige prvaka nakon rujna 1999. i Sturma, kao i sjajne utakmice koju je momčad odigrala protiv kluba iz samog engleskog vrha, nego kako se ne bi zanemarilo i da ovo nije bio pravi Arsenal, ne samo zbog katastrofalnog pristupa i još gore igre onih koji su na Maksimiru nastupili za goste.
Wenger je pogubno podcijenio Dinamo igranjem s rezervnim golmanom (Ospina), bočnim braničima (Debuchy, Gibbs), bez glavnog razarača (Coquelin), ključnog veznjaka (Ramsey) i rupom na sredini po imenu Arteta, s tim da Ramseya i Bellerina nije čak ni doveo u Zagreb kako bi što odmorniji dočekali važni dvoboj sa Chelseajem za vikend. Na sve to savršeno po Dinamo se naslonio nenadmašni tragičar Olivier Giroud, koji je u prvih deset minuta propustio dvije velike prilike za riješiti utakmicu. Istina, Eduardo je oba puta odlično reagirao, ali Giroud je morao zabiti, posebno drugu, s pola metra, nakon čega je glupo zaradio dva žuta kartona za isključenje.
Dinamo je protiv rezervnog Arsenala pokazao samopouzdanje, hrabrost i taktičku zrelost - sve ono što u Europi nije imao prethodnih mjeseci i godina
Dinamo je zbog svega toga izborio veliku i zasluženu pobjedu, a Arsenal je izgledao poput Dinama ranijih godina u skupinama LP i EL. Dinamu je nakon što je ostao s igračem i golom više, sam sebi raskrčio put prema velikoj pobjedi, nadigrao je i pretrčao Arsenal, a o tome da su pokazali neusporedivo više želje i borbenosti suvišno je i govoriti i tako dolazimo do onog dijela krivice igrača Arsenala za omalovažavanje Dinama, jer izgledali su upravo onako kako je Dinamo izgledao posljednjih godina u skupinama LP i EL.
Protiv Arsenala nije bilo ničega od onog što smo već "desetljećima" navikli gledati od Dinama u Europi, ali i u najbližoj prošlosti, jer sjetimo se kako je Mamićeva momčad izgledala prije samo mjesec-dva protiv nižerazrednih Fole, Moldea i Skenderbeua. I onda, nakon što im je ždrijeb poklonio Ligu prvaka iako su se sami "trudili" minirati sjajnu priliku, Dinamo se svojih vječnih dječjih bolesti odlučio izliječiti protiv nikog drugog neko Arsenala, jer osim borbenosti i želje, Dinamo je pokazao i samopouzdanje, hrabrost i taktičku zrelost - sve ono što u Europi nije imao proteklih godina i mjeseci.
Prizemljenje u Munchenu i Eduardov povratak u crnu rupu
Prizemljenje je uslijedio u Munchenu, gdje je do 20. minute Dinamo sam sebi zabio prva dva Bayernova gola, pa nije ni mogao bolje proći nego s ukupno pet u mreži opet očajnog Eduarda (0:5).
Eduardo se nakon sjajne partije protiv Arsenala vratio lošim starim navikama u Europi. Po sistemu "par-nepar" portugalski golman nastavio je gdje je stao prije sjajnih predstava protiv Arsenala i Hajduka; opet je u važnoj europskoj utakmici bio rupa. Izravno i posredno krivac je za tri gola i zajedno s danas pomalo zaboravljenim Benkovićem, bio je najgori Dinamov igrač u Munchenu.
I dok Eduardo opet nije zatvarao svoj kut, kroz ruke u mrežu slao loptu koja se prema njemu tek kotrlja te "predasistirao" za gol protivnika, mladi stoper i nakon gostovanja kod Hajduka istaknuo se nesigurnošću, strahom i velikim respektom prema okružju, protivniku i prigodi. Ipak, istina je kako postoje i lakša mjesta za bacanje u vatru od Poljuda i Allianz Arene.
Kod Bayerna je nestalo svega onog što je krasilo dinamovce na prvoj utakmici protiv Arsenala
Točno je da bi i vrhunskom partijom cijele momčadi Dinamo jako teško mogao premostiti ogromnu razliku u kvaliteti i klasi za išta više od dostojanstvenog poraza u Munchenu, ali tamo je izostalo sve ono što je Dinamo krasilo u prvoj utakmici protiv Arsenala - pomaganje ofenzivnih igrača obrani, pri čemu su posebno zakazali oni na bokovima, elastična i više postavljena zadnja crta na čelu s raspoloženim golmanom, čvrstina i povezanost linija, te prije svega hrabrost.
Strah je paralizirao dinamovce, pa smo mjesto toga, u Munchenu zbog nedovoljnog kretanja vidjeli obranu i golmana a vjetrometini, što Eduarda ipak ne apsolvira grijeha jer bio je "jedan od najboljih igrača Bayerna", dok su mu suigrači stajali u krilu. Drhtali su dinamovci stiješnjeni u vlastitom kaznenom prostoru, uplašeni svim onim čime su bili okruženi i onima koji su stajali s druge strane. Zaludu je Mamić ponavljao kako su i igrači Bayerna ljudi od krvi i mesa, jer pored nepokretnih gostiju djelovali su kao superheroji.
Wengeru je prisjelo igranje s pet rezervi u Maksimiru, a Guardiola se za Dinamo odlučio s tri igrača "iz drugog plana", ali to to se kod njega s razlogom piše pod navodnicima.
Ne može se uspoređivati kada Guardiola igra s kombiniranom momčadi i kada to radi Wenger
Dok Arsenalovom treneru i njegovoj momčadi takve rotacije ne odgovaraju jer im nisu vični, kod Pepa u Bayernu "samo mijena stalna jest". Poznato je kako se radi o treneru koji od početka ove sezone nije dvije utakmice zaredom izveo istu momčad ili je posložio u istu taktiku, a takvo držanje igrača gladnima rezultira nabrijanošću, posebno onih koji rjeđe dobiju priliku u prvoj momčadi.
Kimmich, Gotze i Coman nisu Vidal, Alonso i Muller, ali su u prvoj utakmici protiv Dinama bili među najboljim igračima Bayerna. Uostalom, Pivariću i Matelu ne bi bilo ništa teže protiv Riberyja i Robbena, nego što se pokazalo kontra Douglasa Coste i Comana.
Kod Bayerna klub braće Mamić nije ni očekivao ništa, tako da ništa nije ni izgubio. Utakmice koje su odlučivale o tome kako će i gdje završiti natjecanje u skupini, dvije su koje su slijedile protiv Olympiakosa, koji je dok je Dinamo stradavao u Munchenu, pobijedio na gostovanju kod Arsenala u najjačem sastavu.
Eduardo je protiv Olympiakosa u Zagrebu uzeo Dinamu proljeće u Europi
Prvi susret s grčkim prvakom bio je na Maksimiru i na njemu opet Eduardo nije bio onaj iz utakmica s Arsenalom i Hajdukom, nego onaj protiv Skenderbea i Bayerna u gostima i to u najgorem trenutku i u najvažnijoj utakmici.
"Dinamo je protiv Olympiakosa zaslužio pobjedu i drugo mjesto, ali ga Eduardo šalje prema zadnjem, s perspektivom da tamo i ostane" napisali smo nakon što je Olympiakos slavio 1:0 golom na kraju utakmice.
Eduardo je bio čovjek koji je napravio razliku, jer kada mu je Ideye zabio iz mrtvog kuta, s drugog mjesta skupine, na kojem je Dinamo dočekao Olympiakos i gdje je predstavom protiv grčkog prvaka zaslužio i ostati, stropoštao se na zadnje, gdje je ostao do kraja. Konkretno; umjesto snivanog proboja u osminu finala LP ili daleko realnije nokaut faze EL, Dinamo je nakon ovog poraza ostao bez ičega.
Naravno, u igri je bilo još devet bodova, ali Dinamo su u te tri utakmice čekala dva gostovanja, prvo jedno od najtežih u Europi, jer kod Olympiakosa su prošle godine izgubili i Juventus i Atletico, te na Emiratesu, gdje Wenger, osokoljen pobjedom protiv Bayerna i u velikom lovu na prolazak skupine, sigurno neće kao u Maksimiru igrati sa šest rezervi. Za Bayern u Zagrebu u zadnjem kolu znalo se da nije nikakva prilika za vađenje, bez obzira što će do tada biti rasterećen.
Uzimajući ovo u obzir, postaju jasnije (po ambicije o prezimljavanju u Europi) posljedice još jedne u nizu očajnih reakcija Dinamovog golmana.
Bodovi se ne dobivaju za fantastičnih pola poluvremena
A u paklu Pireja, Dinamu će malo značiti što je na Maksimiru većinu dvoboja bio bolji, dva puta pogodio stativu i u prvih 25 minuta agresivnim presingom sabio Olympiakos u njegov kazneni prostor, te fanatičnom borbenošću prestrašio goste. Bodovi se ne dobivaju za fantastičnih pola poluvremena.
Kapitaliziranje na furioznom ulasku u utakmicu Mamiću je bilo potrebno kako bi što ranije iskoristio tako stvorenu nadmoć, jer momčad mu je bila oslabljena da bi čekao; nedostajali su ozlijeđeni Pinto, ali najviše dva ključna igrača - Sigali koji je ove sezone do tada bio najbolji Dinamov branič, te motor i srce momčadi Ademi, kojeg više nema zbog dopinga. Nije bilo ni Pjace, ali ne zbog više sile, nego zato što je mladi as nakon strelovitog uspona do reprezentacije i skautskih laptopa, doživio jednako impozantan pad forme, pa je Mamić umjesto njega počeo forsirati Roga.
Kako dakle nadoknaditi Sigalija i Ademija bila su glavna pitanja, a odgovor na oba davao je Goncalo. Mamić se odlučio s njim popuniti rupu u obrani, dok je Ademija na defenzivnom veznom glumio Antolić. Mamić je ponovio recept koji je uspješno primijenio protiv Arsenala - od samog početka napad, agresija i bacanje naglavačke za svaku loptu.
Dinamo je i ove sezone velike domaće utakmice (osim Bayerna) igrao pred jedva do pola popunjenim tribinama, ali za razliku od toliko prijašnjih, na terenu se postavljao bez respekta i straha prema uglednim gostima i to je najveći dobitak ove polusezone u Ligi prvaka.
Ali, ovakav pristup na sve ili ništa ima jednu veliku boljku - s obzirom da Dinamo u prvom dijelu protiv Olympiakosa nije došao do željene prednosti, s pritiskom je trebao nastaviti i u drugom dijelu, a za to, kao što se brzo dokazalo, nema snage, daha ni koncentracije.
Olympiakosov trener Marco Silva najavio je kako u Zagrebu put do pobjede neće graditi kao kod Arsenala: zgusnutom sredinom, elastičnom obranom i kontrama. Planovi su mu malo značili na startu utakmice, ali nakon preživljavanja početnih juriša protivnika, u nastavku je Olympiakos postajao sve opasniji, vrebao upravo kontrama i brzim akcijama, ali njih nekoliko upropastio je Fortounis udarcima iz daljine, iako je imao bolje postavljene suigrače.
Sve Dinamove prečke, prestrojavanja i zamjene srušila akcija u dva poteza
Dinamo nije imao problema sa sebičnošću, ali je s tim što su Antolić i Rog umjesto gola pogađali stative. Mamić je zadnju trećinu utakmice to pokušao riješiti osvježenjem i rošadama u napadu; uveo je Pjacu umjesto napadača Hodžića, što je značilo da Fernandes prelazi u špicu, a ubrzo zatim njega je zamijenio drugi Čileanac, pa je Henriquez bio isturen, a Soudani i Pjaca na krilima.
Sva ta Dinamova prestrojavanja i zamjene, beznačajnima su učinila dva poteza gostiju: Siovasova lopta za Ideyeov bijeg po lijevoj strani i poentiranje iz jako teške situacije. S mjesta odakle je lakše pogoditi korner-zastavicu nego gol, pronašao je rupu u bližem, navodno golmanovom kutu za veliku Olympiakosovu pobjedu i još jedan u nepreglednom nizu klasičnih Dinamovih europskih poraza. Tako da, ako i niste gledali kako je Dinamo poražen kod Olympiakosa, to ste već sto puta vidjeli.
Ako i niste gledali Dinamo u Pireju, uradili ste to već 20 puta
I na trećem gostovanju zaredom Dinamo je došao do četvrtog poraza u nizu iako je opet bio ne ukupno bolji, ali svakako bolji prvo poluvrijeme. Drugo pak kod Olympiakosa bila je ona loša stara toliko puta gledana priča, koju nije niti potrebno opisivati, jer smo je saželi na kraju prethodnog pasusa - ako i niste gledali kako je Dinamo poražen u Pireju, znate to napamet jer ste sličnim ili identičnim tragikomičnim porazima ovog kluba svjedočili u desecima prilika.
Onu nepromašivu za Hodžića pripremio je Rog, najbolji Dinamov čovjek u prvom dijelu, koji je dodao Pivariću, a on renesansu potvrđuje i na ovoj utakmici, sjajnim centaršutom kojeg najefikasniji Dinamov napadač zakucava za šok na neprijateljski nastrojenim tribinama.
Odlični Dinamo u prvom poluvremenu u Pireju je obezglavio suparnike na terenu i ušutkao neprijatelje na tribinama. Rezultatski zaostatak, ali i Dinamova čvrstina i neprobojnost u obrani, te sigurnost i preciznost u igri prema naprijed, zbunili su domaćine i na terenu, kojim je nakon vodstva do kraja prvog dijela vladao Dinamo. Sve je izgledalo sjajno po Mamićevu momčad, ali naravno, previše smo puta gledali ovakve utakmice da ne bi znali da je i ono što se čini nemogućim, zapravo neizbježno.
Dinamu je susret sa sudbinom bio zakazan za 53. minutu, ali nakon što je Browna za penal srušio Goncalo, njegov sunarodnjak Eduardo, kojeg je Mamić vratio nakon tri utakmice kažnjavanja klupom, odlično brani taj udarac.
Ali nije bilo obrane koja će zaustaviti trenera domaćih Marca Silvu, koji je "odigrao" najbolji potez na susretu; činilo se da riskira mijenjanjem dobrog Hernanija s Pardom, ali znao je zašto to radi. Pivarić se na lijevom boku mogao nositi s Hernanijem. Međutim s Pardom, koji je također brz, ali daleko robusniji od prethodnika i što je važnije, od čuvara, nikako nije mogao.
Pardo je zabio za izjednačenje dvije minute nakon ulaska (i to iz akcije koja je po nesigurnosti i udaljavanju Dinamovih igrača od domaćih u naletu podsjećala na onu završenu penalom za domaće) tako što mu Pivarić nije stigao stati u blok, a nakon toga nije ga mogao zaustaviti nego prekršajem za drugi žuti karton.
Olympiakosu je pobjedu protiv Dinama u Pireju donio trener, a što je za to vrijeme radio Mamić?
I dok je Silva potezom s klupe pokrenuo svoju momčad i preokrenuo rezultat, Mamiću to što mu je momčad pala, zatim da ga je golman privremeno spasio obranom penala ili što mu rival radi ključne rošade, očito nisu bili dovoljno jaki signali da bi i sam trebao nešto ili nekoga promijeniti, možda nevidljive Pjacu i Fernandesa? Ekipi kojoj u takvoj situaciji jedan od ključnih igrača dobije crveni karton, koja zbog amaterskih grešaka u obrani primi dva gola, radeći nakon toga pogrešan preustroj kako bi bezuspješno anulirala manjak igrača, trener nikako nije najjača karika.
Uz to, Dinamo i kod Olympiakosa doživljava slobodni kondicijski pad: Igrači su opet u europskoj utakmici posljednjih 20-ak minuta ostali bez daha, pokazujući tako klasičnu boljku koja uvijek dovodi do još "klasičnijih" europskih poraza; zadnju četvrtinu utakmice trkački ga nema na terenu, njegovi igrači time što nisu sposobni cijelu utakmicu odigrati jednakim intenzitetom povlače razdjelnicu ispod koje ostavljaju sebe, dok su iznad nje momčadi poput Olympiakosa, koja ni u Pireju "nije odigrala ništa posebno", ali je u dvije utakmice s Dinamom uzela šest bodova, a Dinamo za bolji umjetnički dojam u tri poluvremena - ništa.
Nakon poraza u obje utakmice protiv Olympiakosa, raspad sistema kod Arsenala, ovaj put desetkovanog ozljedama
Tipični Dinamovi porazi od Olympiakosa naznačili su ono što se dogodilo u Londonu kod Arsenala - raspad sistema. Nakon iznimke u Pireju, Dinamo se vratio svojim lošim starim gubitničkim navikama u Ligi prvaka: Visoki poraz kod Bayerna nitko nije zamjerio jer tamo pet ili šest komada fasuju i mnogo jače momčadi od Mamićeve, ali su zato uzastopni porazi od Olympiakosa, iako je Dinamo u tim utakmicama bio bolji tri od četiri poluvremena, bili naznaka onog što će uslijediti na uzvratu kod Topnika.
Arsenal ne spada među elitu Lige prvaka, par momčadi koje odskaču od ostatka i ne zadovoljavaju se četvrtfinalom natjecanja, ali je i desetkovan ozljedama, te u lošoj formi, bio momčad iz druge dimenzije za Dinamo.
Wenger je prije tri mjeseca u Zagrebu svojevoljno igrao sa slabijom momčadi, a u revanšu je na to bio prisiljen: Coquelin i Arteta ozlijedili su se za vikend, a od ranije su među ranjenicima Ramsey, Oxlade-Chamberlain i Walcott, dok se "ne pamti" kad su posljednji put igrali Rosicky i Welbeck. Ali, upravo je ova utakmica pokazala kolika je razlika između Arsenala namjenski i planski oslabljenog u Zagrebu, te onog koji je na uzvratu protiv istog suparnika osakaćen višom silom - Arsenal je na Emiratesu Dinamo želio dobiti i tako je igrao, svjestan da mu samo pobjeda nosi priliku za prolazak u nokaut fazu Lige prvaka, dok je Wengeru Dinamo u prvoj utakmici bio tek smetnja pred gradski derbi.
Utakmica na Emiratesu dokazala: Dinamo je u Maksimiru protiv Arsenala slavio jer mu je Wenger to dopustio
Dinamo je dakle u prvoj utakmici pobijedio zato što mu je Wenger to dopustio, dok je u drugoj izgubio zato što mu to sada nije dao i to je stvarni odnos snaga, a ne tlapnje o "Arsenalovom skalpu" i "povijesnoj pobjedi" nad Topnicima u prvoj utakmici. Iz istog razloga nitko od Arsenalovih navijača nije pobjedu nad Dinamom slavio kao dokaz izlaska iz krize u kojoj su tada bili, jer utakmica s tako lošim protivnikom nije nikakvo mjerilo.
Dinamo je samo na početku podsjetio na izdanje i odnos snaga iz prve utakmice i pritisnuo je domaćine, što je donijelo par kornera. Ali, nakon toga Ozil je preuzeo igru Arsenala, dok su se pored vratolomno brzih Bellerina i Campbella na desnoj, te Monreala i Sancheza na lijevoj strani, njihovi čuvari činili pokretnima poput stećaka.
Mamić je i na Emiratesu po tko zna koji put ogoljen je kao trener: Za samo pola sata propao mu je pokušaj igranja na kontre, temeljen na bloku i zgusnutoj obrani u sredini gomilanjem igrača pred golom, jer pao je na očitim osnovama - općepoznato je kako je Arsenalov forte igra preko bokova, a upravo tako ga je protivnik razvukao i ispreskakao. Nije mu pomoglo što je opet protiv Topnika igrao "bez napadača", jer puno je bitnije što je igrao bez Ademija, kojeg ne mogu nadoknaditi Antolić i Goncalo. Ali je zato Sigali nadoknadio Girouda.
Na kraju priče, Dinamo je tamo gdje je bio na početku - na samom dnu kontinentalne elite
I tako smo na kraju tamo gdje je Dinamo bio i na početku priče, odnosno svih ovih godina - na samom dnu kontinentalne elite, po igri, rezultatima, momčadi, igračima, treneru i dojmu.
Istina, to ove sezone nije bilo svih šest poraza i gol-razlika 3:22, kao u skupini LP 2011. ili jedan bod uz pet poraza i 1:14 poput 2012., ali pogledajte tablice skupina Lige prvaka ove godine i kakav skor tamo imaju BATE, Astana ili recimo Genk, odnosno usporedite ga s Dinamovim, pa će vam priče o preporodu hrvatskog prvaka u LP biti smiješne, jer temeljene su na predstavama protiv rezervnog Arsenala i nezainteresiranog Bayerna, te pet poraza u šest utakmica.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati