IVICA KOSTELIĆ početkom lipnja trebao je završiti drugu etapu priprema na austrijskim ledenjacima. Dojmovi od prošle sezone u kojoj je vršcima prstiju dodirivao veliki globus jedva da su se slegnuli, ali u taboru Kostelića oduvijek se živi unaprijed. Ante je priča za sebe. Čovjek koji zna koliko je sati Ivica tijekom života potrošio na san, pa od toga stvori računicu koliko će duže trajati od, primjerice, Bodea Millera. Kostelići s treninzima počinju u travnju, prije svih konkurenata u Svjetskom kupu. 20 godina, uvijek ista priča, koja počinje na Mölltaler .

Ledenjak na svega 300 kilometara od Zagreba spremno odolijeva globalnom zatopljenju, na negdje pri vrhu nalazi se komadić raja; bjelina i tišina koja se čuje. Najviša staza je na 3122 metra, ali Ivica kreće sa stepenice niže. Podzemnim vlakom, pa potom gondolom popeli smo se na 2900 metara. Proljeće smo zamijenili ledenim dobom, dočekali su nas mećava i iritirajući bljesak svjetlosti koji ubija i kroz poštene naočale. Kad vidite kako zaista izgledaju "teški uvjeti" postaje jasnije zašto vas Gips neće doživjeti ako mu ne naglasite da skijanje za vas nisu sve-hrvatski derneci na Kronplatzu ili Bognerovo ski-odijelo sa Svarowski kristalima koje zahtijeva hitnu premijeru.

Na Mölltaler Kostelići dolaze više od dva desetljeća. Nakon dva tjedna treninga slijedi Hintertux, a onda barem mjesec dana Mljeta. No, koliko god da su Kostelići sistematični, jednu stvar ipak ne mogu predvidjeti. Ozljeda leđa Ivicu je zaustavila u ključnom dijelu prošle sezone, a sada mu je isti problem poremetio najljepši dio godine.

S Hintertuxa je došao u Zagreb, obavio pretrage i pauzirat će barem tri tjedna. S Kostelićima smo se našli na jednoj od 53 staze koliko ih je na Mölltaler. Nakon treninga, otvorili su nam svoj logor, spavaonice u hotelu s breathtaking pogledom čiji je glavni ulaz na samoj stazi. Na Ivičinom teritoriju dominirali su hrpa pancerica koje treba isprobati, laptop i nekoliko knjiga vidljivo u uporabi, te naravno gitara s pojačalom koja je dobila cijeli jedan ležaj samo za sebe. Gips je svoj sobičak pretvorio u kuhinju. Sprema se gotovo svaki dan po domaći. Za Kosteliće je Mölltaler  mjesto od posebnog značaja, tu su od 1988. godine.

"Tada nismo čak niti spavali u sobama, već u nekakvoj prostoriji sa strane. Svejedno, ovo mjesto je za nas posebno i jako bitno, U djetinjstvu smo tu skijali češće nego bilo gdje jer je bilo dosta jeftino. Na drugim glečerima nismo mogli dobiti jeftin smještaj. Bitna je i blizina, praktički par sati od Zagreba. Kupili bi kartu za Korušku s kojom smo cijele godine mogli skijati. Mölltaler je danas poznato skijalište za trening, ali prije nije bilo baš toliko o, Nije bilo vlaka bez kojeg se  danas nezamislivo popeti, mi bi cestom nekad išli na dvije tisuće metara.", prisjeća se Ivica.

Pomoćne ležajeve danas su zamijenile hotelske sobe, Kostelići su tu kao doma.

"Prednost hotela je što možemo trenirati prije nego dođu turisti, Vlasnici nas znaju pa nam otvore žičaru dva-tri sata prije nego drugima. Uglavnom oko sedam počinjemo s treningom, znamo početi i oko šest ujutro, ali to je ubitačno. Nikada se nisam do kraja priviknuo na rano ustajanje."

Kako izgleda jedan dan na tri tisuće metara nadmorske visine?

"Kreće se, dakako, s dobrim doručkom i zagrijavanjem. Potom izlazimo na stazu. Ako treniramo brze discipline, onda to traje dok ne dođu turisti, dakle negdje do devet sati, dok tehničke discipline treniramo tri do četiri sata.  Nakon ručka slijedi odmor, a potom lakši, regeneracijski trening. Ako radimo kondicijske treninge idemo u dolinu. Popodne malo slobodnog vremena i spavanje"

A slobodno vrijeme može potrošiti samo na gitaru i učenje.

"Spremam dva ispita, ali nisam siguran hoću li moći izaći na oba dva. Malo smo promijenili plan, nisam trebao biti doma do šestog mjeseca. Ne znam hoće li dati dodatne rokove niti hoću li uspjeti spremiti dva ispita. Profesori mi izlaze u susret, ali teško je istovremeno spremiti dva ispita."

Povijest ostaje izbor kad završi s aktivnim skijanjem?

"Povijest me zanima, možda ću se nakon skijaške karijere i baviti s poviješću. Postoji plan prema kojem bi se skijanjem bavio do 2014. godine., ali zapravo ću trajati koliko koljena izdrže."

S pripremama krećeš prije većine skijaša?

"Počinjemo prije nego drugi, ali ne skijamo toliko ljeti. Za mene je ovo najljepši dio sezone, utrke su još daleko i nema nikakvog opterećenja. Totalno smo opušteni, treninzi su ekstenzivni, skijamo puno bez straha da će trening utjecati na rezultate."

Sjajne rezultate ostavio je iza sebe u prošloj sezoni. Uhodavanje je dugo trajalo, a prvi pravi rezultat stigao je nakon dva mjeseca. Pobjeda u slalomu i ono što je poseban domet, drugo mjesto u veleslalomu. Zaredala su postolja; Sljeme, Wengen, i Kitzbuehel u kojem preuzima vodstvo u ukupnom poretku. U slalomu je vodio i izgubio utrku s Jean Baptisteom Grangeom, a vodstvo u ukupnom poretku topilo se nakon Garmischa, gdje su ga sasjekla leđa. Propustio se Svjetsko prvenstvo u Val d Isereu, i ostao četvrti u ukupnom poretku. Na kraju se bilo teško oteti dojmu da je mogao više. No, Ivica nije neskroman.

"Meni je sezona odmah izgledala dobro. Naš cilj je bio da uđemo među pet. Radi se o vrlo visokom cilju koji smo na kraju ostvarili. Nemam zbog čega biti nezadovoljan, i da sam bio među deset, bio bih sretan."

"Dugo vremena sam se mučio s leđima, bio je to najveći problem. Ima dana kada me ne boli, ali mnogi ne shvaćaju koliko je teško skijati uz takve bolove. Teško je uz bolove raditi bilo što, a kamoli ostvariti vrhunski rezultat."

Jeste li previše forsirali?

"Mogli smo uzeti odmor, ali odlučili smo drugačije."

Što ti je ostalo u najljepšoj uspomeni prošle sezone?

"Imam puno lijepih uspomena, ali svakako mi je najdraže drugo mjesto u veleslalomu u Alta Badiji. Taj me uspjeh jako razveselio. Bio sam jako sretan i u Wengenu gdje su su setu utrke kombinacije, slaloma i spusta, a ja sam u sve tri uzeo bodove. To je jako teško, spust je dosta dug, a umor te svlada već nakon slaloma."

Gdje nastaje problem, kad pričamo o napretku u brzim disciplinama?

"Kao junior bio sam jednako dobar u spustu i u slalomu, odnosno, super-G je bila moja prva disciplina. Onda sam se počeo puno lomiti i veliki dio prelaznog razdoblja iz juniora u seniore sam proveo po bolnicama. Ozljede nisu nešto možete samo izbrisati spužvom, one ostavljaju posljedice koje su dugoročne, čak i doživotne. Ako vam se ozljede događaju u serijama, a jako dobro sam upoznat s time, neke discipline jednostavno moraš ostaviti po strani. Neko sam vrijeme tako ostavio spust i super-G. Vratio sam se kasnije, ali dio razvoja je izgubljen. Nepovratno."

"Druga stvar, nikada nismo htjeli da nam brze discipline budu prve. Takva je naša strategija, da se baziramo na slalom. Spust zahtijeva veliku logistiku i ono što je najvažnije, traži veliku ekipu koju mi nemamo. Možete vidjeti da je spust zapravo ekskluziva velikih sportskih nacija, tu nema baš puno nacija koje su iznenađujuće pobijedile konkurenciju. Oni imaju puno novca i puno skijališta na raspolaganju. Jednostavno dođu, zatvore stazu i skijaju koliko žele. U spust je jako bitan i materijal, bez dobrog materijala ne može se do vrha. strašno ovisite o tom materijalu. To je kao da imate loš bolid, a dobar ste pilot. Velike nacije imaju tvornice i serviseri su stalno na licu mjesta. Stalno se događa ćiribu-ćiriba, u laganoj su prednosti...

No, uz sve to Janica ih je sve uspjela pobijediti, znači da se ipak može..."

Kakve su uspomene na treninge s Janicom? Kako je godinama biti u sjeni?

"Ja sam imao svoj film. Imao sam put kakav sam imao i morao sam se koncentrirat samo na sebe. Ja i Janica smo uvijek zajedno trenirali i to mi je jako drago. Mislim da je i ona imala puno koristi."

Javnost često zna biti kritična, ali Ivica nikome ne ostaje dužan.

"Kritike ne dolaze samo u skijanju, u Hrvatskoj je to jednostavno tako. osobno puno više osjećam podršku ljudi, nego kritiku. Uvijek čujem da su ljudi zainteresirani za skijanje, da gledaju i navijaju... na skijalištima često srećem ljude koji su oduševljeni i pružaju mi potporu. To je ono što me hrani. a kritike, njih će uvijek biti i to me ne boli."

Trenutno su bolna samo leđa i to svakako nije najbolji početak sezone. No, Kostelići su naviknuti i program ide dalje.

"Olimpijske igre su glavni cilj za sljedeću sezonu... Gips kaže da bi uz to i jedan globus? Da, da, i kilu zelja još, ako može...."

Dea Redžić
Foto: Index