"Protivnikov gol mi je puno više na pameti od onog moje momčadi. Igrače biram razmišljajući kako bi napadao, jer napad je najbolja obrana. Jedini način za uspjeh je da se od igrača stvori učinkovita momčad koja voli igrati nogomet i dres za koji se bori. Društvo u kojem živimo je individualističko i materijalističko, ali za mene jedini način do uspjeha vodi preko poniznosti i posvećenosti nematerijalnom." životna je i trenerska filozofija čovjeka kod kojeg je cijeli život posvećen nogometu. 

 

Sampaoli svoje igrače stalno tlači s detaljima vezanima uz teren, kretanje, taktiku, neprestano priča s njima, pokazuje im snimke kako bi kao i on, uvijek radili na sebi.

 

Iz ničega je stvorio sve i ništa mu nije bilo servirano, a s obzirom da se dugo i mukotrpno probijao od samog dna do vrha, do velike scene i trofeja došao je tek ulaskom u šesto desetljeće života, kada je ovaj Argentinac s Universidad de Chileom osvojio tri domaća prvenstva i Copa Sudamericanu, nakon čega 2013. preuzima reprezentaciju Čilea.

 

Njegovim dolaskom selekcija bez igre i rezultata postaje velesila, borbena i požrtvovna momčad koja će se potući sa svakim i koja prema nikome nema pretjeranog poštovanja, o strahu da ne govorimo. Ali, nije Sampaolijev Čile bio divljačka ekipa kostolomaca nasilnika, jer osim gore navedenih kvaliteta, krasila ju je ofenzivna igra temeljena na trci i visokom presingu.

 

Ako vas sve ovo podsjeća na Marcela Bielsu, zvanog Loco, u pravu ste, jer Sampaoli je bio opsjednut njegovim sunarodnjakom koji je također do statusa trenerskog božanstva došao u susjednom Čileu, čiju reprezentaciju je vodio četiri godine prije nego ju je preuzeo njegov "sin". 

 

Ali, u svijetu je i dalje bio relativno nepoznat, pa su se prije dvije godine na SP-u u Brazilu svi pitali tko je nabrijani, istetovirani i na ćelavo obrijani luđak u trenerci, koji je prije svake utakmice davao prijeteće, alijevske izjave i upozoravao suparnike da se čuvaju njegovih ratnika. I bez guglanja njegovog imena vidjelo se da nije mlad, izgledao je prekaljeno, ali došao je niotkuda.

 

Sampaolijevo sokoljenje njegovih izabranika nije bilo samo prazna priča, a posebno ne bez potrebe, jer Čile je s ovakvim izborničkim vjetrom u leđa oduševio od početka SP-a na kojem je iznimno tešku skupinu (Španjolska, Nizozemska, Australija) prošao već nakon prve dvije utakmice. Ali, to se ne postiže samo strašću ili ludošću, nego i onim što su Sampaoli i njegovi igrači pokazali u Brazilu, a to su studiozna priprema za protivnike te promjene i prilagodbe taktike za svaku utakmicu, pa su mnogi neutralni navijači žalili kada je u osmini finala Čile ispao od domaćina Brazila.

 

Sampaoli i sa Sevillom pokazuje taktičku fleksibilnost. Od početka sezone mijenjao je nekoliko potpuno različitih sustava igre, da bi u zadnje vrijeme ustalio 4-4-2 s rombom u sredini.

 

Vrhunac dosadašnje karijere mu je titula na Copa Americi prošle godine, kada je Čile prvi put postao kontinentalni prvak. Zbog toga je Sampaoli bio među tri kandidata za FIFA-inog trenera godine, zajedno s Luisom Enriqueom i Josepom Guardiolom.

 

Upravo je Pep zaslužan za Sampaolijevo skretanje s Bielsinog puta, pa se nakon energije, trke i presinga, novi argentinski Loco okrenuo nogometu zasnovanom na posjedu lopte i pas-igri. 

 

Kasno procvjetali osobenjak pod stare dane se probio do takvih visina i završio u tako uglednom društvu nakon što je godinama tavorio na dnu:

 

Rođen u argetinskoj provinciji od rane dobi zavolio je nogomet i postao fanatični navijač River Platea, ali s obzirom da je bio iz skromne obitelji, na utakmice u Buenos Airesu putovao je autostopom. 

 

Karijeru talentiranog veznjaka Newell's Old Boysa već u 19. godini prekida teška ozljeda, nakon čega Sampaoli u rodnoj Casildi postaje bankovni činovnik, pa matičar. Ali, od sklapanja brakova i izdavanja čekova izbavila ga je pojava Marcela Bielse, koji 1990., nakon također rano prekinute karijere nogometaša postaje trener u 25. godini.

 

Sampaoli je odmah osjetio povezanost s osobenjakom kojeg zovu Loco, pa ga je luđački slijedio, prvo slušajući njegove motivacijske govore, a zatim vozeći se stotinama kilometara kako bi dalekozorom gledao Bielsine treninge i upijao njegove metode.

 

Sredinom 90-ih uspješno je vodio nižerazredni Atletico Belgrano, ali ga je klub suspendirao zbog neprimjerenog ponašanja. Ovome je doskočio tako što se popeo na krošnju stabla uz igralište i od tamo urlao upute igračima. Fotografija ove nesvakidašnje scene izašla je u novini iz Rosarija, što je navelo vodstvo Newell'sa da Sampaoliju ponudi vođenje njihove filijale Argentino de Rosario.

 

Četri godine u trećoj argentinskoj ligi nadopunio je europskim usavršavanjem, studijskim putovanjima po školama nogometa u Španjolskoj i Italiji, ali kako su te edukacije bile "no budget" tipa, to je značilo da je Sampaoli na njima spavao po klupama i parkovima europskih gradova, češće gladan nego sit. Odiseja sa želucom koji kruli nastavila se po Peruu i Ekvadoru, prije konačnog proboja u Čileu.