Iz Beča: Vedran Buble
Foto: Nenad Dugi (Cropix)

OVAJ naslov najviše govori o tome kakva atmosfera vlada ovih dana u Beču koji je ugostio završnicu Europskog rukometnog prvenstva. Austrijanci ovo natjecanje samo odrađuju, kao što odrađuju godišnji sajam akvarija, cvijeća ili kojekakvih drugih subjekata, ovisno o preferencijama.

> "Rukometni Jordan koji puši 15 cigareta dnevno nije jedina snaga Hrvatske"

> Buntić: Drago mi je zbog onih koji nisu vjerovali u nas

> Červar: Nisam ni bjegunac ni Ivo Sanader, mene treba poštovati!

> Beč gori: Opet igra ona stara Hrvatska!

> Hercegovci odveli Hrvatsku do pobjede: Najjači smo kad je najpotrebnije

> Vori: Motivirale su me izjave danskog izbornika

Upućeni govore kako bogatije zemlje ovakva natjecanja shvaćaju vrlo neobavezno, s ciljem minimalnog ulaganja truda, a Austrija je pravi primjer toga. S druge strane, zemlje poput Tunisa (SP 2005.), a pogotovo Hrvatske (SP 2009.), prvenstvo shvate kao priliku da se dokažu, dok ovi drugi kao valjda nemaju više što dokazivati.

Najobičniji primjer za to uloženi je novac u organizaciju. U oči bode podatak kako je Graz u organizaciju utakmica prvog kruga uložio 150 tisuća eura, dok je Split, primjerice, uložio milijun eura. Rezultat su nemjerljive razlike u uvjetima i pažnji koju primaju svi akteri EP-a, počevši od reprezentacije, koja muku muči s prijevozom od hotela do dvorane pa do novinara, čija se okrepa svodi na makarone.

Rukomet sličan tretman ima i u medijima. Naime, prelistavši tri najtiražnije austrijske dnevne tiskovine, našli smo sve zajedno jedva dvije strane teksta o Europskom prvenstvu koje se u njihovoj zemlji održava od 18. do 31. siječnja ove godine.

Inače, karata za polufinalne utakmice više nema, a njihova cijena se na crnom tržištu penje i do 200-tinjak eura za polufinale, odnosno 300-tinjak za finale. Jedan vatreni hrvatski navijač ispričao nam je kako je do sada za sve utakmice Linovih pulena izdvojio više od 600 eura, što je zaista pozamašna svota. Kartu za finale još nema, ali ne odustaje…

U svakom slučaju, da nema fanatičnih balkanskih i skandinavskih navijača, ovo prvenstvo ne bi imalo nikakvog smisla. Ipak, ovako je situacija dijametralno suprotna. Bečku Stadthalle svaki put iznova preplavi more hrvatskih navijača, atmosfera neodoljivo podsjeti na onu u Splitu ili Zagrebu prije godinu dana, igrači polete na krilima podrške s tribina, a okupljeni zaborave na sve gore navedeno. Zar to na koncu i nije smisao rukometa, sporta općenito?