Face koje govore kako su Balić i društvo prošli u zadnjem obračunu sa Srbima. Ipak, bili su puno bolje sreće od hrvatskih navijača u srazu sa huliganima u Srbiji.

Foto: Ante Čizmić / Cropix

OLIMPIJSKI obračun rukometnih reprezentacija Srbije i Hrvatske dolazi točno pola godine nakon onog u Beogradskoj Areni, kada su veliki suparnici igrali polufinalnu utakmicu Europskog prvenstva, u kojoj su domaćini pobijedili 26:22.

Hrvatska je 20 tisuća srpskih navijača od početka ušutkala sjajnom igrom, da bi u nastavku sama šaptom pala, naravno na oduševljenje Srba, koji su finale na svom terenu izborili preko "najdražih neprijatelja".

Podsjećamo, Golužini igrači su cijelo prvo poluvrijeme kontrolirali utakmicu i stišavali navijanje domaćih zahvaljujući Lackoviću, Čupiću i Kopljaru. Iako se igralo "gol za gol" uz lošije na obrane s obje strane, a Hrvatska se na dva gola razlike odmakla tek u 23. minuti, vidjelo se da su Srbi bili zreli za porciju i prednost koja je na poluvremenu trebala biti znatno veća od 14:13 za Hrvatsku.

U nastavku je "netko ugasio svjetlo", točnije Darko Stanić, golman Srbije i junak cijele zemlje koja je tijekom Eura doživjela rukometnu renesansu. Međutim, tu moramo podsjetiti kako domaći teren prilikom organizacije velikih natjecanja i pripadajuće "domaćinsko" suđenje, u nijednom sportu ne znače toliko koliko u rukometu.

Ako ne vjerujete, podsjetite se što je Srbija napravila od 2001. do "svog" Eura: Ništa.

Od 31. do 60. minute beogradskog finala pak, nigdje nije bilo Hrvatske, posebno golmana Alilovića i Loserta, koji nisu obranili baš ništa. Nositelju naše zastava na ovim Igrama, sigurno nije pomoglo što su ga srpski navijači ciljali laserom u oči tijekom napada njihove reprezentacije.

Međutim, Srbi s tribina, u želji da ozlijede Ivana Balića, kovanicom su pogodili i teško ozlijedili svog igrača Žarka Šešuma kada je na poluvremenu odlazio u svlačionicu. Srpski izbornik Veselin Vuković ovako je komentirao taj bolesni potez.

Vratimo se na utakmicu: Vujin i Ilić su našim golmanima zabijali "s centra", dok su uz razbranjenog Stanića, Srbi su imali Toskića na crti, a iza leđa oko 25 tisuća navijača koje su kilavom igrom u nastavku razbudili i hrvatski igrači. Marko Kopljar na toj je utakmici doživio veliku satisfakciju: Osporavan i podcijenjivan od gotovo svih, jedini je sa sedam golova bio na razini koja se očekuje.

Kako je Hrvatska odigrala to polufinale, dovoljno će reći i ovaj podatak: U prvih deset minuta nastavka zabila je samo jedan gol!

Uvertira posljednjoj utakmici Srbije i Hrvatske: Divljački napadi srpskih huligana na hrvatske navijače po Vojvodini

Međutim, ono što je očekivalo naše rukometaše u grotlu najveće srpske dvorane (neprekidna skandiranja "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" ili četnička uspješnica "Od Topole pa do Ravne Gore"), dječja je igra za ono što su hrvatski navijači preživjeli u danima koji su prethodili finalu.

Nažalost, ne samo onima koji su otišli u Novi Sad (gdje je Hrvatska igrala utakmice drugog dijela Eura po skupinama), nego i onima koji su čitali "ratne" izvještaje iz Vojvodine, ovo EP ostat će u sjećanju po  teroru kojem su hrvatski navijači bili izloženi u "tolerantnom" i "multikulturnom" dijelu susjedne zemlje: Premlaćivani su u "sačekušama", napadani noževima i sjekirama, kamenovani su im automobili, a zapaljen je jedan od kombija kojim su putovali.

Međutim, srpske huligane izazvali su i najblaže rečeno "neupućeni" hrvatski navijači, koji su Srbijom paradirali nakićeni kockastim dresovima i šalovima, poptuno nesvjesni da se to tamo ne radi. Zbog toga su oni najneoprezniji ostali bez zastava i transparenata.