Tekst: D.R.
Foto: Cropix, AFP

MINUS od osam koševa protiv Grčke (koja nije impresionirala) izgleda sasvim pristojno, za one koji nisu gledali mučenje i novu blijedu predstavu hrvatske reprezentacije. Isti dojam ostavit će i pogled na statistiku, jer niti ona nije realni pokazatelj, s obzirom da je besprijekorni grčki šut iz prvog dijela naglo opao u nastavku. Repešini igrači nisu znali iskoristiti taj poklon, no ono što nudi puno više razloga za zabrinutost je beskrvna igra u obrani, te potpuno bezidejna igra u napadu.

Otkako je preuzeo hrvatsku reprezentaciju, iskusni stručnjak Jasmin Repeša od nje sustavno prema svim pisanim pravilima košarkaške igre, pokušava izgraditi momčad bez zvijezda, u kojoj će podjela zadataka i besprijekorno izvršavanje istih biti glavna nit vodilja. No, kao nikada prije Repešin se projekt opasno zaljuljao. Jasko je poveo momčad u Poljsku s tihom željom o iskoraku u odnosu na rezultate prijašnjih godina, a ono što smo od Hrvatske vidjeli u dvije utakmice, sugerira sve osim tog toliko željenog iskoraka.

"Mi napad moramo graditi - obranom", mantra je od koje izbornik ne odstupa. Večeras niti je imao obranu, niti je imao napad. Hrvatska je, štoviše, dobro otvorila utakmicu, pristupom kakav protiv Izraela nije viđen. No, trajalo je svega  nekoliko napada. Energično otvaranje Ukića i Kasuna bio je privid da Hrvatska ipak može napraviti nešto protiv svjetskih viceprvaka i dvostrukih europskih prvaka. Obrana je štimala ravno pet minuta, a tada smo se ukopali i dopustili Grcima da brzopotezno riješe susret.

Držali smo se do 10:10, kada je na scenu stupio Bourousis, centar Olympiacosa s izuzetnim vanjskim šutem, koji je u konfuznu situaciju doveo naše igrače pod obručem i istovremeno nas torpedirao nepogrješivošću. Stao je na (samo) 18 poena, ali treba uzeti u obzir da je u drugom poluvremenu ubacio u nižu brzinu, kao i ostatak Kazlauskasove momčadi. Nismo uspjeli obraniti grčki "pick", a znali smo što nas čeka.

Početkom susreta Hrvatska je pokazala da se spuštanjem lopte na centre može puno lakše nositi s Grcima, ali iz nekog razloga taj moment u našoj igri nije potrajao. Možda bi odgovor na to pitanje trebali dati naši razigravači. Repeša je angažirano tražio rješenja, manjak visine pokušao je "izigrati" snižavanjem petorke, ali tek kada smo igrali s tri mala - Ukićem, Planinićem i Kusom do izražaja je došla sva naša nemoć. Ukić je jedini koji je nešto pokušavao, ali bilo je to nedovoljno konkretno. Kus je silovao šut, Planinić je dokazao da (barem za sada) nije kotačić koji će pokrenuti našu igru.

Sve ipak, polazi od obrane, i sigurni smo da će Repeša svojim igračima reprizirati sve ono što su mogli, a nisu napravili. Hrvatska je preživljavala na individualnim probijanjima Ukića i skokovima Marija Kasuna (dok zbog četvrtog penala nije sjeo na klupu) a krahirali smo zbog nemogućnosti da organiziramo jedan pošten napad i dođemo u poziciju za čisti šut. I da, nismo imali rješenja za Bourousisa u prvom, te Perperogloua u drugom dijelu susreta. Spanulis je bio motor grčke ekipe, mada će neke začuditi što upravo on i Zisis nisu bili pravaga u ovom susretu. Grčka je pokazala jedno sasvim novo lice, ali ono nije nimalo zastrašujuće, pa se s pravom nameće pitanje čega su se to Repešini igrači prepali.

Bez ikakve ideje u napadu, i s neshvatljivo mlakom igrom u obrani koju su brusili 45 dana, Hrvatska nema nikakve šanse u nastavku turnira od kojeg puno očekuje. Štoviše, bilo bi dobro da se radi samo o 45 dana priprema, već je u pitanju projekt koji Jasko gradi pet godina. Upravo zato neshvatljivo je da je u momčadi iz Španjolske 2007. godine bilo puno više kemije i borbenosti.

Naši košarkaši nakon loše izvedbe protiv Izraela nisu tražili alibi prve utakmice. Uzdignute glave kazali su - bilo je loše. No, nakon ove predstave to više neće biti dovoljno. Repeša i njegov stožer moraju naći konkretno rješenje. Naši ga igrači vide u kopiranju igre iz drugog dijela, kada smo zahvaljujući opadanju grčkog šuta i neshvatljivoj igri na Schortsanitisa (koji nije mogao pogoditi skoto pa ništa) uspjeli prepoloviti minus od  20 i kusur poena. Vujčićeva trica minutu i pol prije kraja dovela nas je čak do šest koševa zaostatka. Bio je to okidač na koji smo čekali cijelu utakmicu, ali je stigao prekasno. Ne bi bilo poželjno da naši prekasno shvate kako je ovo, nikad izjednačenije EP, bez istinskih košarkaških zvijzda, još jedna u nizu prilika koje ne smiju propustiti.