ROMARIO de Souza Faria, poznatiji jednostavno kao Romario, bio je jedan od najboljih brazilskih napadača svih vremena. Ubojita špica zastrašujuće realizacije bila je najzaslužnija za Brazilov naslov prvaka svijeta 1994. godine. U bogatoj karijeri igrao je za Vasco, PSV, Barcelonu, Flamengo i Miami, a nakon nogometne karijere prešao je u politiku.

Za portal The Players' Tribune napisao je kratku autobiografiju u kojoj je objasnio sve što mu se događalo na terenu i izvan njega. Zašto je bio na glasu kao veliki partijaner i ženskaroš, lijenčina i tip koji nije volio treninge? Njegovu sjajnu kolumnu prenosimo u cijelosti.

U nekim klubovima imao sam dopuštenje da mogu dugo ostati vani, ali nikad nisam propustio trening. Da to odmah razjasnimo. Kad sam se vratio u Brazil, rekao sam predsjedniku: "Gle, imam problema s ranim ustajanjem tako da ću ja trenirati poslijepodne." Nismo to uopće morali staviti u ugovor, dogovorili smo se. 

Čovječe, koliko se sranja pisalo. "Joj, Romario ne spava…" Spava, samo kasnije ustaje. "Joj, Romario ne trenira…" Trenira, samo ne u devet ujutro. Predsjednik je to znao, ali je li to rekao trenerima, e, to nije moj problem. Večer prije utakmice nisam izlazio. Ako smo igrali u nedjelju, izašao bih u petak.

Naravno, dogodilo se da izađem večer prije utakmice, ali to se možda dogodilo jednom u deset puta. Da, pušio sam. Bogu hvala, nikad se nisam drogirao i nikad nisam popio kap alkohola. Nikad. Tko kaže da se moraš ubiti da bi se zabavio vani?

S plaže na utakmicu

Ona priča da sam došao s plaže na utakmicu? Istina je. Igrali smo derbi s Fluminenseom, ali ja sam odlučio da neću igrati. Iskreno, ne sjećam se zašto. Uglavnom, dečki su se našli 24 sata prije utakmice da se pripreme, a ja sam bio na plaži. Onda sam, iz nekog nepoznatog razloga, odlučio da bih ipak igrao i otišao sam ravno na Maracanu. Momčad je tamo već bila satima i odradila je i zagrijavanje.

Ušao sam u svlačionicu, otresao pijesak s nogu i završio u početnoj postavi. Jedan klinac, Marcelo, trebao je debitirati i čitava njegova obitelj došla je gledati ga. No, ja sam mu uzeo mjesto, jadničak mali. Zabio sam dva gola i pobijedili smo. Moja priprema za utakmicu je bila jednostavna: Obuci dres i daj gol. Nema nikakve druge tajne.

To je malo kao seks, znate? Radiš ono što ti paše. Meni je seks uvijek bio jebeno dobar. Nekad bih na dan utakmice ostao kod kuće, daleko od momčadi. Probudio bih se užasno napaljen, poševio bih suprugu i otišao na utakmicu. To me opuštalo i na terenu sam se osjećao mirnijim i lakšim.

Bojim se pasa, čovječe. Kad sam imao 13 godina i išao u posjet baki, napala su me dva mješanca i pekinezer. Poštujem pse i nikad im ne bih ništa loše učinio, ali jebote, bojim ih se kao vraga. I pazi, što su manji, to je sve gore. Njemački ovčar? S njim ću nekako izaći na kraj, ali samo maknite one jebene čivave od mene.

O aroganciji

Nisam bio arogantan, imao sam strašno puno samopouzdanja, razumijete? Ja uvijek kažem da me Bog pogledao kad sam se rodio i rekao: "To je taj." Ljudi to doživljavaju kao da sam kurčevit, arogantan, bahat, što god. Ali, čovječe, to je bila istina. Ljudi su govorili: "Romario je ženskaroš, ne trenira, samo tulumari."

Onda bih ja na sljedećoj utakmici zabio hat-trick i onda bi bilo: "Jebote, kako je onaj Romario dobar." Bahat je, ali zabije kad treba. Je li to bahatost? Ne! To znači da si siguran u sebe i u ono što radiš. Ja sam samo govorio istinu, iako, ajde, bilo je faza kad sam bio hvalisav, hahaha.

Kad sam imao 20 godina, rekao sam da ću zabiti tisuću golova. Ta moja izjava bila je na naslovnici jednog časopisa tako da nitko nije mogao reći da se to dogodilo slučajno kad sam ih stvarno toliko zabio.

Sjećam se kad sam igrao nogomet s tatom blizu pruge u našem kvartu. Imao sam astmu s četiri godine i loše sam spavao. Po noći sam se bunio i onda bih u jednu ruku uzeo loptu, a u drugu tatinu ruku i izašli bismo van. Malo bismo pričali dok nismo došli do pruge i onda bismo igrali. Već tad sam bio opsjednut loptom. Tih deset minuta koliko smo se loptali bi me usrećilo i onda bih zaspao kao top.

Ocu pomagao na gradilištu

Rad na baušteli nikad nisam doživljavao kao žrtvu. Moj otac je radio u tvornici boja, ali nije zarađivao dovoljno da bi mogao meni i bratu plaćati treninge. Da bi dovoljno zaradio, našao je dodatni posao na gradilištu. Svakog vikenda brat i ja bismo mu pomagali u tome. Nosili smo cigle, miješali beton, pokrivali krovove. Bili smo žilavi, ali je posao bio užasno težak.

No radili smo ga jer smo znali da ćemo zbog toga moći igrati nogomet. U biti, i to mi morate vjerovati, uživali smo u tome koliko god nam je bilo teško. Dok je tata gradio nečiju kuću, mi smo gradili svoje snove.

Moj stari je imao pet zapovijedi. Ne igraj se sa zmajevima. Ne pij vino. Ne drogiraj se. Ne daj nikome da te zajebava. Kad daješ čovjeku ruku, stisni je što jače i gledaj ga u oči. Jesam li se držao toga? Amen!

Uvijek sam se smatrao najboljim. Pod time mislim najboljim realizatorom. Ako nije bilo nikakve šanse da pucam, onda sam dodao. Ako je bilo praktički nemoguće pucati, pucao sam. Logično: Ako sam najbolji, onda nema nikog drugog u ekipi koji će to uraditi bolje od mene, zar ne? Kao u košarci. Ako ti treba trica u zadnjim sekundama, kome ćeš dati loptu? Jordanu.

Obožavao pritisak

Jesam li osjećao pritisak? Jebote, obožavao sam pritisak. Ostalim igračima bi se gol pod pritiskom smanjio. Meni se povećao. Ako sam zabio četiri gola na utakmici, želio sam zabiti i peti jer sam uvijek mislio da će mi to biti zadnja šansa u koju ću ući.

Nikad nisam na maksimumu igrao svih 90 minuta. Nekad sam namjerno bio nevidljiv i loš. Braniči bi onda pomislili da me mogu pustiti, da nemam svoj dan, a ja bih onda zabio. Mislim da sam u tim situacijama bio najubojitiji.

Dunga je bio u pravu. Kad sam igrao u Vascu i nije nam išlo najbolje, Tita i Roberto Dinamite su odlučili da ja kao najmlađi moram trčati za njih. Ti tipovi su bili legende, znate? Mislili su da mogu raditi što god požele, ali nisu zabijali golove. Rekao sam im: "Gledajte, ja trčim za momčad i moje trčanje je dobro za momčad, ali ne znam jeste li vidjeli tko je najbolji strijelac ekipe?"

Oni su se još svađali, a Duna je rekao: "Ljudi, ja ću trčati umjesto njega, a vi ga samo pustite da zabija golove." Točno to se na kraju i dogodilo. Dunga je bio jako pametan tip za razliku od nekih drugih.

U Nizozemskoj mi je bilo jebeno teško. U PSV sam otišao kad sam imao 22 godine i nikad prije nisam živio nigdje izvan Rio de Janeira. Bio sam svaki dan na Copacabani, a sad sam došao u neki grad u kojem je mrak i u kojem je užasno hladno. Jednom je bilo -17. Ej, -17! Pa tko može kriviti što nisam trenirao?

Jednom sam tri dana bio kod kuće i nisam uopće izlazio koliko je bilo hladno. U klubu su se zabrinuli za mene pa su došli do mojeg stana i kucali na vrata. Nisam se javio jer sam doslovno spavao zimski san.

Roditeljima kupio kuću

No, isplatilo se. Zarađivao sam bogatstvo u Eindhovenu. Svaki put kad bi mi bilo hladno sjetio sam se tate koji radi na baušteli kako bih ja mogao igrati nogomet. I sad ću ja odustati jer mi je hladno? Tako sam to nekako preživio i kupio kuću roditeljima s vozačem i sluškinjom. To je bila jedna od mojih najvećih pobjeda.

Uvijek ću biti zahvalan svima u PSV-u. Želim to jasno reći i da to svi znaju. Tih pet godina koje sam tamo proveo su mi promijenili život i na tome im hvala. No morao sam otići. Barcelona je Barcelona.

Cruyff je postao jedan od mojih najvećih prijatelja u nogometu. On je bio najbolji trener kojeg sam ikad imao. Kad sam došao u Barcu, želio sam broj 11, moj omiljeni broj. On mi je dao desetku. Rekao sam mu: "Gospodine, to mi je velika čast, ali ja bih radije broj 11!" Jednom u životu bio sam ponizan jer svi inače žele desetku.

No, Cruyff je rekao: "Ne." "Jebote, ne želim desetku, zašto ne?" Onda mi je on rekao da u njegovoj ekipi najbolji igrač uvijek nosi broj 10. Što da mu čovjek na to odgovori? Želio sam zauvijek igrati s desetkom.

Cruyff mogao igrati

Mogao je igrati s nama u prvoj momčadi. Najozbiljnije. Na treningu bi nam objašnjavao što moramo raditi, kako se kretati i kako pucati. Onda bi netko rekao: "Ja to ne mogu." Onda bi on uzeo loptu i to napravio. Čista magija. On je bio TAJ.

U njegovoj glavi nogomet je bio lagan, sve je bilo jednostavno. Trebalo mu je vremena da shvati da nisu svi nogometaši kao on i da neki imaju granice. Jer, koliko god ti radio i trudio se, neke stvari ne možeš ako nemaš talent.

Nisam trebao ići na SP 1994. godine. To je istina. Brazil se trebao lako kvalificirati, a mene više nisu htjeli zvati jer sam se posvađao sa svima. No, stvar se zakomplicirala i u zadnjoj utakmici nismo smjeli izgubiti od Urugvaja. Izbornik je znao da će, ako to zajebe, morati doslovno napustiti zemlju.

Što je napravio? Došao je četveronoške svojem najboljem igraču i pozvao me. Nisam osjećao nikakav pritisak, meni je to sve bila zafrkancija. To, i želja da pokažem onima koji su me šikanirali u reprezentaciji. Koga god pitate tko je bio na toj utakmici reći će vam da je to najbolja izvedba koju su ikad vidjeli. Na ljestvici od 1 do 10 igrao sam za 11.

Obećao sam Ricardu Rochi. Dvaput kroz noge, dva sombrera i dva gola. Nakon prvog poluvremena, netko je s klupe rekao: "A gdje su golovi?" "Polako, stari, sve u svoje vrijeme." Tako je i bilo. Uvijek sam govorio da ćemo biti svjetski prvaci. A ako ne budemo, da ću ja biti kriv. Znao sam koliko dobru momčad imamo i znao sam da ću igrati turnir života. To je to.

Izborio se da svi imaju iste bonuse

Svađa oko nagrada? Napravio sam ono što je bilo najbolje za sve. Četiri godine ranije, 1990., svađali smo se oko novca od sponzora i izgubili smo fokus na turnir. Te 1994. godine željeli su nekim članovima reprezentacije dati više nego drugima. Čekaj malo, to nije pošteno.

Predložio sam da svi dobiju isto, a kad kažem svi, onda mislim SVI. Romario, najbolji igrač, dobit će isti bonus kao i kuhar. Održali smo sastanak i većina igrača glasala je za moj prijedlog. Svi su i dalje dobili puno novca i najednom su svi shvatili da su isti. To je strašno ojačalo momčadski duh.

Radije sam sretan nego bogat. Ili, u mojem slučaju, bogatiji. Kad sam se vratio u Brazil sa Svjetskog prvenstva, shvatio sam da nisam shvatio što znači biti svjetski prvak. Ljubav ljudi na ulici, toplina kojom su isijavali, pijesak ispod nogu… Jako dugo nisam bio u Riju i zaboravio sam koliko ga obožavam pa sam se u Španjolsku vratio s dva tjedna zakašnjenja.

Kad me Flamengo kasnije te godine želio vratiti, pitao sam se: "Što ti zapravo želiš?" Financijski, to nije bila najbolja ponuda iako je ugovor koji su mi nudili bio najbogatiji u povijesti Brazila. Imao sam 29 godina i još puno dobrog nogometa u nogama u Europi. Bio sam zvijezda u Dream Teamu.

No, ako zbrojiš sve i oduzmeš, računica je jasna. U Riju bih bio blizu svojih roditelja, braće, djece, prijatelja… Moje plaže, moje muzike, hip-hopa…Mojeg kvarta. Znam da je moja odluka nekim ljudima čudna, ali meni je bila potpuno logična.

Tisuću golova najveći cilj

S 35 godina nisam mario igram li dobro. Samo sam želio zabiti tih 1000 golova. Ljudi su prigovarali da ne treniram. Trenirao sam, ali drukčije. Neki igrači su odradili 70 sprinteva ili pretrčali sedam kilometara. Ja bih 70 puta šutnuo na gol. Moj trening odnosio se na ono što radim na terenu. Razumijete?

U tim zadnjim sezonama bih četiri od pet dana trenirao samo završnicu. Nitko ne može biti najbolji bez treninga, čak ni ja. Uzmite bilo kojeg iznadprosječno talentiranog sportaša i budite sigurni da su JAKO puno trenirali.

Govorili su mi da sam sebičan. Ma, nisam bio, čovječe. Ako ja zabijem gol, moja momčad pobjeđuje. Vrlo jednostavno. Taj tisućiti gol bio je muka. Imao sam 41 godinu i glava je morala odrađivati ono što tijelo više nije moglo. "Gdje da se krećem?", "Kako da se riješim čuvara?". Mentalno sam bio istrošen nakon svake utakmice.

Pozvao sam prijatelje iz čitavog svijeta da dođu vidjeti moj tisućiti gol. Došli su iz Nizozemske, Australije, Miamija. Bili su na utakmici, ali nisam zabio. Onda su bili na sljedećoj, opet nisam zabio. Tri utakmice jebena lopta nije htjela u gol. Za igrača kao što sam ja, to je bila vječnost. Svi su se spremali za veliku proslavu, a na kraju su mi rekli: "Stari, daj riješi to."

Što nakon što sam zabio taj tisućiti gol? Ni taj tulum nije trajao zauvijek. Trebalo mi je nešto novo, neki novi izazov kojem bih se posvetio. Što se nogometa tiče, napravio sam apsolutno sve što sam mogao.

Dobio kćer s Downovim sindromom

Svatko se bavi politikom. Svi mi svakog dana nešto pregovaramo i raspravljamo. Kad sam ušao u brazilski parlament, susreo sam se s istim problemima koje sam imao kao igrač jer i u nogometu postoji politika. Sve svađe s trenerima, izbornicima i predsjednicima su počele zbog onoga što ja jesam.

To mi se i danas događa. Da nisam bio tako iskren i tvrdoglav, možda bih išao na još dva Svjetska prvenstva ili bih još dvaput bio na Olimpijskim igrama. No to je bila cijena koju sam morao platiti da bih bio ono što jesam.

U politiku sam ušao da bih se borio za ljude kao što je moja kći Ivy. Ona je prije 16 godina postala moje šesto dijete, a rodila se s Downovim sindromom. Ona je moj anđeo kojeg mi je Bog poslao. Znate, prije nego što se ona rodila, nisam imao nikakav doticaj s ljudima koji imaju bilo kakvih problema u razvoju.

Neću lagati, ignorirao sam takve ljude i nisam znao što prolaze. Onda mi je Ivy otvorila oči da takvi ljudi postoje i da im u Brazilu nitko ne želi pomoći. Tako da sam danas njihov glas i želim im pomoći jer zaslužuju biti dio društva kao svi mi.

Ne žali ni za čime

Kad se Ivy rodila, puno prijatelja mi je otkrilo da ljudi u njihovim obiteljima također imaju rijetke bolesti ili poremećaje. Prije mi o tome nisu pričali, a sad jesu. Sretan sam što sam im otvorio dušu i što su meni željeli pričati o tome. Zašto bi to skrivali? Moja Ivy me stalno čini ponosnim.

Žalim li za nečim? Čovječe, ja sam u životu bio kurčevit, nasilan, kreten… Svašta su mi govorili. No, moraš suditi čovjeka prema situacijama u kojima se nalazi. Ja sam prije bio drukčiji tip, a i nogomet je bio potpuno drukčiji. Ja sam uspio ni iz čega i strašno puno sam se morao boriti da to ostvarim i izbacivao sam sve emocije iz sebe. Što god sam radio, bilo je iz srca.

Bih li sve napravio isto? Da. No vrijeme svima nama ide, zar ne? Uskoro ću imati 56 godina. Mirniji sam, tako da bih vjerojatno radio iste stvari, ali na malo drukčiji način. S druge strane, nitko nije savršen niti je zamišljeno da bude. I hvala Bogu na tome.