Englezi su zbog sudjelovanja u "Antiterorističkoj koaliciji" jedna od meta islamističkih fanatika, pa su sedam godina nakon njihovih napada u Londonu, na osiguranje OI potrošili 600 milijuna funti. Raketni sustavi bdjeli su nad natjecatljima tijekom Igara, a iznad borilišta kružili su lovci.

 

Putin je prošle Zimske olimpijske Igre organizirao u Sočiju, pred nosom čečenskim separatistima kao dvostruku demonstraciju moći; da će u ZOI investirati kao nitko prije, a vjerojatno ni kasnije, te da kavkaskim buntovnicima koji se protiv voždove tiranije bore terorističkim metodama, pokaže kako mu ne mogu ništa.

 

Globalni sport, pokazuje nam to primjer iz Pariza, odvija se u uvjetima globalnog, sveprisutnog, podlog i svirepog rata. Sportom se promiču vrline i vrijednosti čovjekoljublja i bratstva među narodima, ali nam za bavljenje njime i gledanje njega, trebaju neprobojni prsluci, tisuće oklopljenih specijalaca i proturaketni štitovi.

 

Sjetimo se događaja u kojima sportašima i gledateljima nije bilo pomoći:

Olimpijske igre Münchenu bile su jedne od najspektakularnijih što se tiče rezultata koji su tamo ostvareni. Sve do Pekinga 36 godine poslije i pojave Michaela Phelpsa nitko nikada nije nadmašio sedam zlata i sedam svjetskih rekorda plivača Marka Spitza. U Münchenu su briljirali i sovjetski gimnastičari predvođeni Olgom Korbut, u legendu je ušao ''leteći finski policajac'' Lasse Viren u atletici, Jugoslavija je osvojila rukometno, a Mate Parlov boksačko zlato, dok je košarkaška reprezentacija SSSR-a u dramatičnoj finalnoj utakmici šokirala svijet  i pobijedila favorizirani SAD.

 

Ipak, ove će Igre nažalost najviše ostati upamćene po onome što se dogodilo u noći s petog na šesti rujan.

 

Te noći izraelski su se sportaši vratili iz izlaska u kojem su gledali slavni mjuzikl ''Guslač na krovu'' i željeli su poći na počinak. Međutim, palestinski teroristi iz skupine ''Crni rujan'' iskoristili su šlampavost organizatora i bez problema su upali u Olimpijsko selo te su okupirali zgradu u kojoj su bili smješteni izraelski sportaši.

 

Teroristi naoružani Tokarev pištoljima, kalašnjikovima i bombama planirali su oteti izraelske sportaše i razmijeniti ih za dvoje njemačkih terorista, Ulrike Meinhof i Andreasa Baadera iz skupine ''Baader-Meinhof te 234 palestinska zarobljenika zatvorena u izraelskim zatvorima.

 

Međutim, plan nije uspio. Pred samu zoru osmorica palestinskih terorista predvođenih Lutifom Afifijem i Jususufom Nazalom upali su u paviljon gdje su spavali Izraelci. Najprije su zarobili suca Jossefa Gutfreunda, a onda je krenuo masakr. Hrvač Josef Roman i njegov trener Moshe Weinberg pokušali su napasti napadače, no ovi su ih odmah pogubili. Poslije toga su zarobili devet Izraelaca i krenuli su pregovori.

 

Domaćini su reagirali katastrofalno, početnički, totalno nespremno. Posebno čudi reakcija njemačke policije kad se zna da su se mjesecima uvježbavali za moguće terorističke napade. Kroz treninge su prošli 26 mogućih vrsta napada, a vježba broj 21 gotovo je identična onoj koja se dogodila. Nijemci su nizali grešku za greškom, glupost za glupošću. Najprije su odbili pomoć izraelskih anti-terorističkih jedinica, koji su za razliku od Nijemaca bili spremni za ovakve situacije, da bi odlučili nastaviti natjecanja na Igrama koje su pritom i snimali te prenosili na TV-u. Tako su teroristi uživo gledali što se događa i pratili su sve što radi policija.

 

Palestinci su uz već poznate zahtjeve tražili i avion za Kairo. Kako je Izrael odbio isporučiti zarobljene Palestince, sve je ostalo u rukama njemačkog kancelara i dobitnika Nobela za mir Willyja Brandta. Brandt je u očaju ponudio Palestincima ''bianco'' ček, ali uzalud – teroriste novac nije zanimao.

 

Brandt je odbio dolazak Mossada i pokušao je prevarom te policijskom intervencijom izvući teroriste van zgrade. Njemačka policija umjesto pilota u avion je postavila svoje ljude i činilo se da je trik uspio jer su na ponudu Palestinci pristali, međutim, sve je pošlo po zlu kad su Nijemci shvatili da je otmičara osam, a ne tri kako su isprva mislili.

 

Konačni epilog kaosa koji je uslijedio: devet ubijenih Izraelaca, pet mrtvih Palestinaca i jedan njemački policajac. S dvojicom iz Olimpijskog sela ukupno 11 pobijenih sportaša te sveukupno 17 poginulih.

 

Izraelska tajna služba Mossad nije imala namjeru tek tako prijeći preko 11 ubijenih sportaša i pokrenula je akciju kodnog imena ''Božji gnjev'' u kojoj su pobijeni svi Palestinci umiješani u minhensku tragediju. Osvetničke akcije vođene su po cijelom svijetu, primjerice u Norveškoj i Libanonu, a za posljednicu su imale smrt više desetaka nevinih ljudi, koji su bili kolateralne žrtve izraelskog bijesa.

 

Inspiriran ovim događajem Steven Spielberg 2005. snimio je odličan film pod naslovom ''Munich'' s Ericom Banom u naslovnoj ulozi.

 

Imena tragično stradalih sportaša koja se nikad ne smiju zaboraviti su: David Mark Berger, Ze'ev Friedman, Jossef Gutfreund, Eliezer Halfin, Josef Romano, Andre Spitzer, Amitzur Shapiro, Kehat Shorr, Mark Slavin, Jakov Springer i Moshe Weinberg.

 

Samo pukom srećom izbjegnuta je velika tragedija kada je baskijska separatistička organizacija ETA detonirala automobil-bombu neposredno blizu stadiona Santiago Bernabeu uoči početka polufinalne utakmice Lige prvaka između Reala i Barcelone. Povod terorističkom aktu bilo je hapšenje 11 članove stranke Batasuna, bliske ETA-i. Inače, Real je izbacio Barcelonu i poslije je osvojio naslov prvaka Europe svladavši u finalu na Hampden Parku Bayer Leverkusen 2:1.

 

Najkrvaviji teroristički napad na tlu zapadne Europe dogodio se 11. ožujka 2004. godine, samo tri dana prije španjolskih izbora i na dan četvrtfinalne utakmice Lige prvaka između Reala i Bayerna.

 

Teroristička ćelija inspirirana al-Qaidom uspješno je posijala kaos u glavnom španjolskom gradu, koristeći prokušane taktike svojih uzora. Deset eksplozija pogodilo je četiri gradska vlaka u razdoblju između 7.01 i 7.14 sati ujutro. Koordinirani kaos odnio je 191 život, a preko 1800 ljudi ranjeno je. Grad je ostao paraliziran sve do večernjih sati, kad su konačno pronađene još tri bombe.

 

Arnaldo Otegi, čelnik Batasune, radikalne baskijske stranke zabranjene zbog veza s ETA-om, izjavio je kako odbija zamisao da su atentati djelo baskijske separatističke skupine, dodavši da sumnja na arapski otpor.

 

Otegi je u razgovoru za radio San Sebastian kazao kako ne misli ni hipotetički da ETA stoji iza tih atentata. Ponajprije zbog toga što je ETA uvijek dojavljivala, tijekom cijele svoje povijesti, da će postaviti eksploziv. Danas sve upućuje na to da nije bilo poziva, rekao je Otegi. 

 

Kako je kazao, način djelovanja i velik broj žrtava upućuju na to da bi se moglo raditi o sektorima arapskog otpora. Otegi je podsjetio da Španjolska u Iraku ima velik broj svojih vojnika te da je i odgovorna za rat u toj državi.

 

Slijedilo je napeto razdoblje političkog natezanja u Španjolskoj, pokušaj službenog povezivanja napadača s al-Qaidom, kao i s baskijskom separatističkom grupom ETA, ali poveznice nisu pronađene. Nakon 21 mjeseca istrage marokanski državljanin Jamal Zougam osuđen je na 42922 godine zatvora, a Španjolac Emilio Suárez Trashorras, koji je teroristima prodao eksploziv u zamjenu za drogu, na 34715 godina.

 

 

Bombaški napad na Bostonski maraton dogodio se 15. travnja 2013. kad su eksplodirale dvije bombe postavljene nedaleko od ciljne linije. Od posljedica eksplozije poginulo je pet, a ozlijeđene su 282 osobe. Policija je nedugo potom pronašla najmanje još jednu neeksplodiranu bombu. Počinioci terorističkog napada bili su braća Tamerlan i Džohar Carnajev.

 

Čečenskim teroristima cilj je bio pobiti ili ozlijediti što više ljudi jer su kao bombu koristili ekspres lonac od šest litara napunjen komadićima metala, kuglica i čavala.

 

U policijskoj potjeri koja je uslijedila Džohar je nehotice pregazio brata, koji je potom umro. 

''Optuženi je donio terorizam u dvorišta i na ulice'', izjavio je pomoćnik glavnog državnog odvjetnika Aloke Chakravarty, a Carnajev je osuđen na smrt te zatvoren iščekuje izvršenje kazne.

 

 

Tamilski tigrovi ili punim imenom The Liberation Tigers of Tamil Eelam (LTTE) vojna je i politička organizacija koja se od početka 70-ih nalazi u oružanom sukobu protiv vlade Šri Lanke. Cilj ove organizacije nezavisna je tamilska država u istočnom i sjevernom djelu ove otočne države, a do ispunjenja cilja nerijetko se služe i terorizmom zbog čega ih mnoge zemlje, a i cijela EU drži terorističkom organizacijom.

 

U prvim satima Nove 2008. godine, kada se u glavnom gradu Šri Lanke Colombu tradicionalno trči novogodišnji maraton, bombaš samoubojica, regrutiran iz redova Tamilskih tigrova detonirao je eksplozivnu napravu, koju je imao na sebi, pritom ubivši više od deset te ozlijedivši više od 100 ljudi.

 

Ministar Jeyaraj Fernandopulle, bivši olimpijski maratonac Kuruppu Karunaratne i atletski trener Lakshman de Alwis bili su među poginulima.

 

 

Afrički kup nacija 2010. imao je svoj krvavi uvod. Togoanska reprezentacija koju je predvodio slavni napadač Emmanuel Adebayor, napadnuta je mitraljeskim rafalima u angolanskoj pokrajini Cabindi od strane tamošnjih pobunjenika. Najgore su prošli vozač autobusa i dva člana stručnog stožera koji su smrtno stradali, dok je ranjeno još šest osoba među kojima, dva člana liječničkog tima i dva igrača, vratar Kodjovi Obilale (GSI Pontivy) i branič Serge Akakpo (Vaslui).

 

"FIFA na čelu s predsjednikom Josephom Blatterom duboko je potresena incidentom koji se dogodio. Suosjećamo s njima. U kontaktu smo s organizatorima natjecanja od kojih očekujemo cjelovit izvještaj o tome što se točno dogodilo", poručio je odmah nakon incidenta glasnogovornik FIFA-e Nicolas Maingot.

 

Adebayor je odmah nakon napada rekao da će se togoanska reprezentacija povući s turnira uzdrmana šokom 30-minutnog napada sa strahovitim posljedicama na njihov autobus:

 

"Mnogi žele otići, mislim da im se više ne ostaje u turniru jer su već vidjeli svoju smrt. Žele se vratiti obiteljima, ne mogu spavati nakon onoga što su doživjeli. Vidjeli su da njihov suigrač ima metak u sebi, plače i gubi svijest. Održat ćemo sastanak na kojem ćemo odlučiti što dalje, a u subotu donijeti odluku najbolju za naše živote", izjavio je Adebayor, kojem je glasnogovornik Saveza preminuo na rukama.

 

Premda su igrači na početku željeli nastupiti na Kupu nacija, želeći na taj način odati počast stradalim prijateljima, prihvatili su naredbu premijera Gilberta Houngba, koji im je naložio da smjesta moraju napustiti teritorij Angole i otići u Togo.

 

Razlog tome, kako je objašnjeno, leži u činjenici da državne vlasti u Angoli nakon tragedije u petak, u kojoj su pri oružanom napadu smrtno stradala dvojica članova stručnog stožera reprezentacije i vozač autobusa, nisu mogle jamčiti Togoancima apsolutnu zaštitu od terorističkih napada u nastavku turnira.

 

"Razumijemo odluku naše Vlade obzirom da očito premijer i njegovi ministri nisu dobili dovoljna jamstva naše sigurnosti. Kao igrači željeli smo ostati i igrati u sjećanje na poginule, no i Vladin je stav razumljiv",  izjavio je napadač togoanske reprezentacije Thomas Dossevi, dok je Emmanuel Adebayor dodao:

 

"Mi smo djeca Toga i poštivat ćemo svaku odluku naše Vlade. "

 

The Centennial Olympic Park u Atlanti bio je poprište terorističkog napada 27. srpnja 1996., za vrijeme trajanja Olimpijskih igara. U napadu bombom kućne radinosti na licu mjesta poginula je jedna osoba, dok je jedna preminula od srčanog udara kao posljedica napada. Čak 111 ljudi je ozlijeđeno. Napad u Atlanti bio je tek prvi od četiri bombaška napada Erica Rudolpha, fanatika koji je želio otkazivanje Igara.

 

''Ovo je zao čin terora'', osudio je napad predsjednik SAD-a Bill Clinton, a Igre su se nesmetano nastavile.

 

Da nije bilo Richarda Jewella, redara koji je radio u osiguranju Olimpijskog parka, nema sumnje da bi brojka stradalih bila puno veća. Jewell je uočio eksplozivnu napravu neposredno prije detonacije i uspio je evakuirati većinu prisutnih u Parku. Kako FBI nije mogao pronaći krivca sumnja je pala na Jewella, no u listopadu iste godine oslobođen je svih optužbi. U međuvremenu policija je ušla u trag Rudolphu koji je tijekom 1997. izvršio još tri napada. 2003. Rudolph je uhićen i osuđen na četiri doživotni robije bez prava na pomilovanje, a kaznu služi u Colorado's ADX Florence zatvoru.