Tekst: Petar Vidov
Foto: Drago Sopta / Cropix

SVAKI put kad hrvatska košarkaška reprezentacija putuje na veliko natjecanje ispratimo ih s velikim očekivanjima i nadom u medalju. I svaki put nas razočaraju. Ista je priča bila i prije puta u Poljsku; činilo se da napokon imamo ekipu koja je spremna za velike domete, koja kvalitetom može parirati svim europskim momčadima. Kao veliki plus isticala se i činjenica da smo gotovo jedina ekipa koja dolazi u Poljsku bez većeg hendikepa (Repeša nije mogao računati samo na Marka Tomasa). No, četvrtfinale je opet ostalo naš najveći domet, a zadnja košarkaška medalje s velikih natjecanja i dalje je bronca iz Grčke. Bilo je to davne 1995. godine.

Era Dražena Petrovića i godine nakon nje (u kojima je Hrvatska osvojila dvije europske i svjetsku broncu) davno su prošle, u posljednjih 14 godina košarka je bila samo izvor frustracije i razočaranja. Jedino po čemu se Hrvatska istaknula je originalnost kojom na svakom velikom natjecanju uspije izgubiti najvažniju utakmicu.

Eurobaskete u Španjolskoj 1997. i Francuskoj 1999. najbolje je zaboraviti. Bilo je to razdoblje takozvane "smjene generacija" u kojem smo se "okrunili" s dva 11. mjesta među europskom elitom. A tada je krenuo niz kobnih četvrtfinala.

Turska u Turskoj, Španjolska u Srbiji, Litva u Španjolskoj

2001. godine u Turskoj smo za prolaz u polufinale igrali protiv domaćeg sastava. Imali smo sve u svojim rukama, plus 19. No, Turska je slavila nakon produžetka. Bio je to poraz koji nas je opet gurnuo u donji dom europske košarke pa je Hrvatsku 2003. godine u Švedskoj opet dočekalo 11. mjesto.

Europsko prvenstvo u Srbiji i Crnoj Gori trebalo je biti još jedan novi početak. Hrvatska je oduševljavala svojom igrom, već smo gotovo upisali medalju i sanjali zlato, ali sudačka trojka Lamonica, Dovidavičius i Drabikowski nije dopustila veliki povratak hrvatske košarke. U ključnom trenutku četvrtfinalne utakmice (koju smo također trebali prelomiti puno ranije) nisu svirali evidentan faul na Marku Tomasu i u polufinale su poslali Španjolce.

Usprkos znatno lošijoj igri nego dvije godine ranije, do četvrtfinala smo stigli i 2007. u Španjolskoj. Na startu nas je porazila i u očaj gurnula Latvija, ali Tomasova trica u zadnjoj sekundi protiv Španjolske dovela nas je na vrh svijeta. Kroz drugu eliminacijsku skupinu smo se provukli, u četvrtfinalu je čekala Litva. Iako smo igrali protiv realno kvalitetnijeg protivnika, utakmica je publici čupala živce sve do samog kraja - i plus dva za Litvu.

Nakon svega toga, možemo li doista biti iznenađeni što nas je Slovenija izbacila u četvrtfinalu Eurobasketa u Poljskoj? Ostaje samo stisnuti zube i probati se protiv Rusije u razigravanju pokazati u boljem izdanju - samo pobjeda nas vodi na Svjetsko prvenstvo.