Foto: Ronald Goršić / Cropix

SVE je počelo dolaskom Line Červara na klupu hrvatske rukometne reprezentacije i Svjetskim prvenstvom u Portugalu 2003. godine.

Hrvatska je kao autsajder osvojila svoje prvo i, zasad, jedino svjetsko zlato koje je pridodala medalji istog sjaja s Olimpijskih igara 1996. godine. Portugal je označio početak ere koja je trajala do Červarovog odlaska i debakla u Švedskoj. Debakl, ne samo zato što je Hrvatska uz Francusku označena glavnim favoritom turnira, nego i zato što momčad još uvijek predvode neki od najboljih rukometaša današnjice koji imaju kvalitetu za završnicu, ali nešto ne štima u njihovoj igri na parketu.

U tih osam godina Hrvatska nije propustila niti jedno veliko natjecanje, a na svjetskim je prvenstvima uzela, osim već spomenutog zlata, i dva srebra (2005. i 2009.). Prije četiri godine u Njemačkoj Hrvatska je sa samo jednim porazom i devet pobjeda završila na petom mjestu, što je bio najlošiji rezultat na velikom natjecanju od 2002. godine i 16. mjesta na europskoj rukometnoj smotri.

Červar je svjetskim odličjima dodao i zlato s OI u Ateni 2004. te dva srebra s EP-a 2008. i 2010. godine. Impresivnu seriju zaustavili su domaćini ovogodišnjeg turnira, ali Hrvatskoj opasno prijeti kraj još jednog velikog niza.

Naime, u posljednjoj utakmici druge faze Goluža mora otkriti način kako pobijediti Poljake, a onda slaviti i u utakmici za peto mjesto protiv trećeplasirane momčadi iz prve skupine. U suprotnom, hrvatski rukometaši ostvarili bi najlošiji plasman u posljednjih osam godina. No, ono čega se svi najviše pribojavaju je izostanak s Olimpijskih igara za koje nam treba minimalno sedmo mjesto. Dva zlata i četvrto mjesto (2008.) u tri nastupa na Igrama zvuče jako lijepo, ali ne uspiju li se rukometaši plasirati na OI, bio bi to prvi put nakon 2000. godine.