Foto: Cropix / Ronald Goršić

U JESEN 2006. godine po prvi puta se sa sjeverne tribine stadiona u Maksimiru zaorilo skandiranje "Mamiću cigane, odlazi iz Svetinje!", parola koja do dana današnjeg nije pospremljena u povijesni arhiv Bad Blue Boysa. Definitivno je točna konstatacija da je upravo tada naša navijačka skupina započela svoj otpor prema diktaturi, samovolji i nedodirljivosti čovjeka koji je u prijašnjim godinama uspio staviti zagrebački i hrvatski nogometni ponos pod svoju apsolutnu vlast, kontrolu i interes.

No da bi se bolje shvatili uzroci, razlozi i neposredni povodi za objavu rata Zdravku Mamiću od strane najžešćeg i najglasnijeg korpusa Dinamovih navijača potrebno je cijeli slučaj sagledati u kontekstu događaja iz prošlosti odnosno kroz prizmu same ličnosti dotičnog.

O prošlosti Zdravka Mamića ispričane su i napisane brojne priče, anegdote pa čak i mitovi što ga svakako uvrštava u red najpoznatijih ali ujedno i najkontroverznijih ličnosti u povijesti Dinama, hrvatskog nogometa ali i javnog života u Hrvatskoj uopće.

Sam Mamić u mnogim je prigodama svoju fanatičnu opsesiju Dinamom često znao slikovito prikazati sjećanjima na svoje djetinjstvo u Bjelovaru kada je Dinamove poraze proživljavao na način da je lupao glavom u beton. Budući je Dinamo uistinu često gubio u to vrijeme (liga bivše Jugoslavije) i na tom primjeru mogu se lakše shvatiti neke njegove buduće manifestacije u ponašanju…

Preseljenjem u zagrebačko predgrađe Sesvete Mamić je počeo i trenirati nogomet u svom omiljenom klubu te je neko vrijeme bio i kapetan u mlađim dobnim kategorijama. Ipak na njegovo veliko razočaranje, u procesu selekcije označen je nedovoljno perspektivnim što je značilo da nikad neće dosanjati svoj ali i san tisuća zagrebačkih i hrvatskih dječaka da zaigra za Dinamo pred prepunim Maksimirom koji će mu skandirati ime i imati ga za idola. To je vrlo važna komponenta u cijeloj priči jer upravo tada se Mamiću "srušio svijet", pojavio inat ali i manijakalna težnja da jednoga dana ponovo uđe Dinamo ali na jedan drugi način - da ga osvoji i zavlada njime. Duboko povrijeđen, možda i podsvjesno Mamić je tada na neki način zamrzio Dinamo, a jedini način da ga ponovo zavoli vidio je u tome da Dinamo jednoga dana bude njegov i samo njegov.

Godinama je patio zbog svog neuspjeha gledajući Dinamove utakmice s najviših grana drveća maksimirske šume preko stare sjeverne tribine. Prve novce "na Dinamu" zarađivao je prodajući gledateljima komade stiropora kao podmetače da bi ih nakon utakmice pokupio s tribina i ponovo prodavao na idućim utakmica. Uz to bavio se i švercom traperica iz Njemačke te je na tim primjerima pokazao urođeni trgovački gen i rijetko viđenu sposobnost stvaranja novca.

Ključan trenutak Mamićeve priče svakako je bilo upoznavanje trenera Miroslava Ćire Blaževića početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada apsolutno nepoznati ali po metodama rada i potpuno nekonvencionalni trener uspio je u rekordno kratkom razdoblju preporoditi mlaki, gubitnički i patetični zagrebački klub te mu nakon 24 godine posta vratiti šampionski sjaj osvajanjem titule prvaka Jugoslavije. No osim atraktivnim i pobjedničkim nogometom Ćiro je Dinamovce fascinirao i osebujnim, dotad neviđenim javnim nastupom koji se temeljio na fanatizmu, optimizmu, samouvjerenosti, humoru u izjavama ali i nekim potezima koji su u to vrijeme komunističke diktature bili vrlo hrabri (npr. odlazak Dinama na misu u katedralu…). Svaki Ćirin izlazak na maksimirski stadion izazivao je erupciju oduševljenja prepunih tribina jednaku postizanju gola, bio je to doslovce najspektakularniji čin svake domaće utakmice Modrih. Bijeli šal koji je Blažević nosio kao svoju amajliju zaludio je Dinamovu navijačku vojsku diljem domovine i dijaspore te postao simbol Dinamovog šampionskog pohoda, pohoda na titulu kluba koji je bio nešto više od samog nogometa- bio je uz katoličku crkvu simbol hrvatskog otpora i hrvatske nacionalne svijesti u vrijeme komunističe Jugoslavije u kojoj su dominirali srpski interesi i teror, ne samo u nogometu… Ćiro Blažević bez pretjerivanja, imao je status nacionalnog heroja i doslovce- Božanstva!

Zdarvko Mamić svu tu euforiju oko Ćire pratio je s iskrenim divljenjem na granici zaljubljenosti ali vrlo brzo se u njemu pojavila ideja da upravo Ćiro bude njegova odskočna daska za ulazak u klub. Nije ga slučajno izabrao za vjenčanog kuma i bio mu desna ruka u svakoj prilici. Ćiro ga je uvijek imao uz sebe pa se često znalo dogoditi da si Mamić dopusti besramno psovanje i vrijeđanje tadašnjih klupskih dužnosnika koristeći zaštitu nedodirljivog trenera. Ćiro je postajao njegov nogometni i životni mentor, uzor ali i nova manijakalna opsesija. Naime Mamić ga je, potpuno opsjednut njime, poželio ne samo imitirati, ne samo postati mu ravan po uspjehu i popularnosti nego ga i nadmašiti- postati veći, jači i moćniji od njega, a samim time postati i najveći u Dinamovoj povijesti. Paradoksalno ali te šampionski savršene 1982. godine Ćiro Blažević je osim opjevane, najljepše modre bajke u Maksimir doveo čovjeka koji će u dalekoj budućnosti postati apsolutni gospodar života i smrti kako Dinama tako i kompletnog hrvatskog nogometa. Klasična priča o medalji koja ima lice ali i naličje…

Ćiro se usprkos trofejima nije dugo zadržao u Maksimiru, otišao je nakon izgubljenog prvenstva 1983. ali već dvije godine kasnije ponovo zasjeo na Dinamovu klupu pa Zdravko Mamić ponovo kao desna mu ruka dobiva priliku učiti nogometne doktrine od svog kuma. Iz tog drugog Ćirinog mandata pamti se priča po kojoj je Mamić u jednoj večeri uspio „nažicati“ nekoliko stotina tisuća njemačkih Maraka u nekoliko zagrebačkih restorana i na taj način spriječiti transfer najveće Dinamove zvijezde Marka Mlinarića u Hajduk. Za tog čovjeka jednostavno granice nikada nisu postojale…

Ćirin drugi mandat bio je vrlo neuspješan, bez ijednog trofeja i europskog nastupa te on ponovo odlazi u ljeto 1988. godine. U to vrijeme već dvije godine postoji organizirana skupina Dinamovih navijača pod nazivom Bad Blue Boys koja brojčano i snažno raste te Mamić, tada ponovo s vanjske strane klupske ograde, a predviđajući važnu ulogu grupe u budućim vremenima, pokušava uvijek biti u blizini vodećih navijača, "nesebično" pomažući na bilo koji način. Kasnije će iznositi laži te izjavljivati kako je često znao i predvoditi navijanje kao vođa BBB-a ali prava istina je da on sa grupom nikada nije imao apsolutno nikakve veze kao njen član već isključivo kao autsajderski priljepak koji bi uletio s lovom za hranu i cugu na gostovanju ili bi se postavio kao "zaštitnik" navijača kada bi došlo do problema s tadašnjim organima reda. Na taj način pokušavao je "kupovati" naklonost i podršku BBB-a za neka buduća vremena kada opet dođe u klub, očito željan vlasti u njemu.

Ta želja ostvarila mu se u jesen 1992. godine. Hrvatska se tada već odcijepila od Jugoslavije, ratovala za oslobođenje od srpske okupacije, a nova hrvatska vlast dva puta je promijenila Dinamu ime. U ljeto 1991. u HAŠK Građanski (Složenica od imena dva najveća zagrebačka kluba koja su ukinuta ulaskom Komunista u Zagreb 1945. godine i na čijim su zgarištima tadašnji nogometni djelatnici osnovali novi klub pod imenom - Dinamo…) ali budući je ta besmislica od imena doživjela debakl kod cijelog navijačkog korpusa brzo su krenule inicijative za povratkom imena Dinamo. Ćiro Blažević po treći puta je postavljen na mjesto trenera, najvjerojatnije političkim dekretom Predsjednika države Franje Tuđmana koji je bio i glavni zagovaratelj teze da se "najveći hrvatski klub nikako ne smije zvati Dinamo, imenom koje podsjeća na komunizam i bivšu Jugoslaviju".

Ćiro je dugi niz godina bio blizak s Tuđmanom i povratak u klub svoje najveće slave zamislio je tek kao malu stepenicu do konačnog cilja- imenovanja na mjesto izbornika nove hrvatske reprezentacije, a znao je da Tuđman to njemu itekako može omogućiti. No ubrzo se našao u "sukobu interesa". Naime, neophodnu podršku i obožavanje navijača (o čemu je uvijek bio ovisan…) mogao je pridobiti samo ukoliko se izjasni za ime Dinamo što je ekspresno i napravio, štoviše obećao je BBB-ovcima da će osobno utjecati da se ime vrati. No početkom 1993. godine kada se donosila odluka o promjeni imena HAŠK Građanski Ćiro je (ne)očekivano promijenio ploču, izdao Bad Blue Boyse i sve Dinamovce te prvi podržao Tuđmanovu naredbu da se klub nazove - Croatia!

Bijes navijača bio je ogroman, Ćiro je bivao vrijeđan na svakoj utakmici, krenuo je i otpor prema samom Tuđmanu, a vrhunac se dogodio u proljeće 1993. kada je simboličkim paljenjem trenerske klupe (Ćiro) i svečane lože (Tuđman) započeo otvoreni rat Bad Blue Boysa za povratak imena Dinamo!

Mamić je tada obnašao direktorsku ulogu u klubu i budući je slovio kao osoba bliska navijačima imao je zadatak amortizirati revolt nepopustljivog Juga. U javnim nastupima uredno se deklarirao kao "zakleti Dinamovac" no u praksi su stvari bile ipak drugačije. Da bi ostao u klubu morao je držati do Croatie te se na taj način dodvoravati Tuđmanu po uzoru na svog kuma ali i na bilo koji način pokušati navesti Bad Blue Boyse da najprije odbace navijanje Dinamovim imenom (na način da se navija "Plavi, Plavi…“), a onda kasnije i da prihvate Croatiju što naravno nije niti je moglo proći. Poanta njihovih prijedloga bila je u stilu "Najvažnija je ljubav prema klubu, a ne ime".

Mamić i njegovi pomagači vršili su pritisak na vodeće Boyse, nudili im novac, poslove i slično ali efekta nije bilo. Naravno, Mamić se u svim tim pregovorima deklarirao kao "Dinamovac", "Jedan sam od Vas"…itd. ali „jebi ga, ime se ne može vratiti, mora biti Croatia!"

U to vrijeme također uz blagoslov državne vlasti, izvršena je privatizacija kluba, a vlasnici su postali Ćiro (istovremeno i predsjednik kluba, trener i izbornik reprezentacije) i Mamić no kada je došlo do deprivatizacije 1994. godine kumovi su se posvađali na mrtvo ime, Mamić je optužio Ćiru da mu je ukrao stotine tisuća maraka.

Zadnji posao koji su napravili u klubu bio je taj da su ga zajedničkim snagama izbacili iz europskih natjecanja zbog incidenta koji se dogodio u rujnu 1994. godine nakon utakmice u Auxerreu. Nakon poraza i ispadanja iz tadašnjeg kupa pobjednika kupova kumovi su izvršili verbalni (Ćiro) i fizički (Mamić) napad na službene osobe - suce i delegata. Klub je dobio jednogodišnji izgon iz europskih kup-natjecanja ali krivcima za izbacivanje proglašeni su Bad Blue Boysi koji su tog dana imali tek "uobičajene" sukobe s policijom u gradu te sitnice sa domaćom publikom na stadionu. Tuđmanu je odgovaralo da se tako prikažu stvari zbog vlastitih problema s Boysima no za Mamića ubrzo više nije bilo mjesta u klubu, navodno je sam Tuđman naredio da ga se izbaci i zabrani mu se prilaz stadionu ali to je neprovjerena priča. Uskoro je otišao i Ćiro te se posvetio isključivo vođenju reprezentacije, a pred BBB-ovcima je bila daljnja borba za ime Dinamo koja će potrajati još dugih i teških pet godina…

Mamić se nakon izgona iz Maksimira pokušao reaktivirati u nogometu neuspješnim direktorskim epizodama u Osijeku, Segesti i Croatiji Sesvete strpljivo čekajući trenutak pada HDZ-a što mu je bila jedina mogućnost da ponovo uđe u Dinamo ali u međuvremenu je osnovao i menadžersku agenciju za prodaju igrača ("Mamić Sports Agency") te se obogatio na poslovanju s dionicama drvne industrije. Isto tako i BBB su bili svjesni da isključivo o silasku Tuđmana s trona ovisi povratak Svetog imena jer sama borba u vrijeme njegovog mandata nije mogla polučiti apsolutno nikakav uspjeh. Represija je postajala sve snažnija i okrutnija, zabranjivalo se unošenje obilježja s Dinamovim grbom i imenom, pojačana je brutalnost policije ali ustrajnost Boysa u borbi za Dinamovo ime nikada nije popustila ni za milimetar!